Negdje oko 4 ujutro, 25. kolovoza prošle godine probudili su ju pucnjevi. Selom na zapadu Mianmara u kojem je živjela 23-godišnja Setera Bibi divljalo je 50 vojnika. Utrčali su u njezinu kući i zgrabili joj supruga. Vratili su ga nakon četiri sata, njegovo tijelo pretučeno i natečeno, zamotano u komad tkanine. Mučili su ga do smrti.
Pokopala ga je dok je selo gorjelo. Ona, njezine dvije kćeri i majka, i tisuće drugih, bježali su prema granici sa Bangladešom. Nakon dva dana putovanja morala je prijeći nabujalu rijeku s kćerima u rukama. Ona najmlađa, prestrašena i u šoku, ispala joj je iz ruke i pala u vodu. Nestala je u bujici rijeke i nikada ju nisu pronašli. Za karavanom onih koji su bježali trčali su vojnici, i ubili nekoliko ljudi iz sela. Njezina starija i manje pokretnija majka zaostala je. Vojnici su ju pretukli puškama i slomili joj leđa.
Svoje dane sada provode u maloj kolibi u najvećem izbjegličkom kampu u Kutupalongu, u Bangladešu. Majka sada više ne može hodati, a ona se nada da će kćer koja je preživjela zaboraviti taj horor koji joj se dogodio. U njezinim očima vidi smrt i strah. Neuhranjena i sa kroničnim kašljem preslaba je da ide u školu. Njih tri preživljavaju na obroku od riže, mahunarki i ulja, piše The Economist.
Kada ju pitate o njezinoj budućnosti, kaže da se ne usudi razmišljati o tome šta će biti na kraju tjedna.
Oko 900.000 Rohindža nalazi se u 27 kampova na komadu zemlje nazvanom Cox's Bazar. Ostale priče slične su njezinoj, i pričaju priču o voljenima koji su ostali bez glave ispred njihovih očiju, i djeci koja nestaju u plamenu. Oko 80 posto njih stiglo je krajem 2017. godine, bježeći pred klanjem u kojem je živote izgubilo najmanje 10.000 ljudi. Posebne mete bili su muškarci, a 16 posto žena u kampu su bile samohrane majke.
Njihova patnja sigurno se može definirati riječju genocid, određenom Konvencijom UN-a iz 1948. godine u kojem stoji kako je to čin čija je namjera "uništiti, u cijelosti ili djelomično, nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu''. Preporuka je bila da se odgovornim zapovjednicima sudi za genocid.
No 70 godina nakon te konvencije čovječanstvo i dalje ne može spriječiti takve zločine, pa čak ih ni kazniti.
U trenutku obilježavanja svijet pamti priče mnogih naroda poput ovog, sjetit će se i priče o Jazidima, iz sjevernog Iraka. Njihovu sudbinu 2014. godine pokušali su izbrisati džihadisti koji su ubili njihove muškarce, oteli djecu i žene pretvorili u seksualno roblje. Oko 10.000 njih je ubijeno, od ukupnog broja od 500.000. Gotovo 300.000 njih spasilo se i pobjeglo u izbjeglički kamp u Iračkom Kurdistanu. Pokolj muškaraca i masovna silovanja žena uništili su njihove obitelji. Oni koji su preživjeli sada mrze svoje muslimanske susjede, pa se zajednička budućnost čini gotovo nemoguća. Specijalist Jan Kizilhan strahuje kako je njihovo društvo ovim nepopravljivo slomljeno.
Konvencija o genocidu, koju je izradio Rafael Lemkin, poljski Židov, jednoglasno je usvojena. Sljedećeg dana UN je prihvatio i "Univerzalnu Deklaraciju o ljudskim pravima". Ova dva dokumenta bila su napravljena s mišlju na nacistička zlodjela.
Tijekom suđenja u Nurnbergu 1946. godine, 24 nacističkih vođa bili su suočeni sa optužbama za ratne zločine i zločine protiv čovječanstva, masovno porobljavanje ljudi, ubojstva, urote, progone i još puno više. Lemkina je brinuo Holokaust u kojem su nacisti ubili šest milijuna Židova. Čak je i pronašao riječ za ono što je Winston Churchill nazvao "zločinom bez imena" - genocid.
Trebalo je proći neko vrijeme da se ovaj novi koncept prihvati. Staljin je potpisao konvenciju, no unatoč tome nastavio s pokoljima. SAD je bio u strahu da će konvencija biti temelja za prozivani i njih, zbog onoga što su napravili domorodcima u 19. stoljeću, pa su ju ratificirali tek 1988. godine. Velika Britanija, također u strahu zbog svojih nedjela po kolonijama, usvojila ju je 1970. Do danas je 149 zemalja prihvatilo ovaj sporazum.
No to ljude nije približilo tome da genocid i zaustave. Vlada Tutsija u Burundiju je masakrirala stotine tisuća Hutua 1972. godine. Pol Potovi Crveni Kmeri ubili su 1,5 milijuna Kambodžanaca od 1975.-1979. godine. U Gvatemali vojska je ubila oko 60.000 Maja tijekom građanskog rata početkom 80-ih. Režim Saddama Husseina ubio je oko 100.000 Kurda u Iraku 1988. godine.
Genocid u Ruandi iz 1994. godine bio je prijelomna točka, u tom organiziranom klanju Hutu su klali svoje susjede Tutsije. Tijekom 10 dana zaklano je ili pretučeno na smrt oko pola milijuna ljudi. Mala skupina UN-a za održavanje mira u glavnom gradu Kigali promatrala je. Do trenutka u kojem je Zapad odlučio reagirati, genocid je već završio, tj. završila ga je vojska pobunjenika Tutsija. Poslije su se zapadni vođe zakleli kako se tako nešto više nikada neće dozvoliti.
A nakon toga slijedila je Srebrenica 1995. godine. Međunarodni sud za ratne zločine sa sjedištem u Haagu osnovan je 1993. godine kako bi se kaznili oni koji su odgovorni za stravične zločine na području bivše Jugoslavije. Isto je bilo i za zločine u Ruandi, pa je tako krajem 1998. godine Huti političar Jean-Paul Akayesu postao prva osoba osuđena za genocid. U svibnju 1999. godine srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, bio je prvi vođa države optužen za zločine protiv čovječanstva, a genocid je poslije dodan u niz njegovih optužbi. Umro je u zatvoru prije nego mu je izrečena presuda.
2006. godine sud je osnovan u Phnom Penh, glavnom gradu Kambodže, ako bi se sudilo bivšem vođi Crvenih Kmera. Osudio je njih dvoje, prošlog mjeseca. Za genocid su osuđeni 92-godišnji Nuon Chea i 87-godišnji Khieu Samphan.
2002. godine osnovan je Međunarodni kazneni sud (ICC). 2010. godine za genocid je optužen trenutačno vođa države, predsjednik Sudana Omar al-Bašir. Optužen je za uništenje triju etničkih grupa u Darfuru. Tijekom 2005. godine, rezolucija UN-a omogućila je intervenciju u sprječavanju ovih zločina.
Mnogo privatnih i javnih inicijativa upozoravaju na moguće genocide, kako bi vlade potaknuli na djelovanje. Australsko nacionalno sveučilište tako objavljuje listu zemalja i njihovih rizika genocida, kao što to čini i Memorijalni muzej Holokausta u SAD-u. Simon Adams voditelj globalnog centra ''Responsibility to Protect'' osnovanog 2008. godine kako bi se promovirala doktrina, kaže kako je ipak bilo nekog uspjeha. Kenija je bila na rubu izbijanja etničkog sukoba nakon osporavanih izbora u prosincu 2007. godine. No brza diplomatska intervencija potaknula je dvije strane na razgovor.
Obala Bjelokosti vratila se sa ruba 2011. godine nakon što su francuske i UN-ove trupe svrgnule predsjednika Laurenta Gbagboa.
Od tada se izgledi više ne čine tako dobri. Borbe u Srednjoafričkoj Republici, smatrao je UN, bili su "rani znaci genocida". Termin se upotrijebio i za krvoproliće u Južnom Sudanu, potezi Bašara al Assada u Siriji i napadi islamista na kršćane u Nigeriji. Islamska država u Siriji i Irak objavili su eksplicitna pravila o dužnostima pobožnih koji bi trebali istrijebiti nevjerne muškarce i silovati nevjerne žene.
U međuvremenu se Bašar razmeće svojom slobodom, nadajući se kako će potkopati autoritet ICC-a.
Što je krenulo krivo?
Najvjerojatnije je svoju ulogu u tome odigrala geopolitika. Trajni članovi Vijeća sigurnosti UN-a uvijek su štitili svoje saveznike. U Sudanu, za vrijeme najgorih ubojstava u Darfuru od 2003-2004. godine SAD i Velika Britanija okrenule su glavu u drugu stranu na akciju vojnika Janjaweed u zamjenu za informacije oko al Kaide.
Rusija će ukloniti bilo kakav pokušaj napada na sirijsku vladu. Kina sa ekonomskim interesima u Mianmaru i averziji od uplitanja u unutarnje poslove zemlje, zaštiti će ih od upletanja ICC-a. No postoje strukturni razlozi zašto je genocid tako teško spriječiti. Svijet je sasvim prirodno stvorio hijerarhiju patnje.
Philippe Sands, odvjetnik za ljudska prava, tvrdi da postojanje genocida znači da "kada se dogode neke manji stravični događaji, nema reakcije, a kada dođe do genocida tada je već kasno".
Kako bi dokazali da je riječ o genocidu, tužitelji moraju dokazati namjeru. A to može značiti godine i godine teškog posla. Kako bi to rekao Mukesh Kapila, humanitarac koji je bio svjedok genocidima u Ruandi i Darfuru "do trenutka u kojem utvrdite da ste uspostavili sve kriterije, već je sve gotovo".
Vidljivo je to na primjeru Rohindža koje ubijaju već desetljećima, no nitko nije reagirao. Etiketu genocida dobili su tek nakon godine dana od masovnog egzodusa. Tako da od prevencije nije bilo ništa. Doista, budući da konvencija iz 1948. godine obvezuje zemlje na djelovanje protiv genocida, često ih odvraća od takvog označavanja.
Tijekom genocida u Ruandi američki je dužnosnik upozorio protiv pozivanja na međunarodne istrage, jer bi karakterizacija genocida obvezalo vladu "da zapravo" učini nešto. Izvješće UN-a o Rohindžama pokazao je kako ta hijerarhija funkcionira. Tvrdi kako je vojska Mianmara bila kriva za zločine protiv čovječanstva među ostalim etničkim manjinama, Kachin i Shan. Pa ipak, s pažnjom usmjerenom na optužbu za genocid u Rakhinu, ti su zločini jedva spomenuti u javnim reakcijama.
Lemkin i drugi znanstvenici zamišljali su genocid kao proces, odmičući se od stigmatizacije i dehumanizacije kroz nasilje i teror do eventualnog uništenja, ''u cjelini ili djelomično''. Genocidu obično prethodi stigmatizacija i dehumanizacija žrtava. No malo laika smatralo bi stigmatizaciju genocidom. Riječ doslovno znači - ubijanje ljudi.
Možda je vrijeme, kako kaže Sands, da se hijerarhija patnje zaustavi kreiranjem jedan masovnog zločina, koji bi spojio genocid i "zločine protiv čovječnosti". To bi zemljama dalo puno više mogućnosti da reagiraju prije nego zločini eskaliraju poput onih u Ruandi, Mianmaru ili Siriji. Dronovi, sateliti i masovno prikupljanje podataka omogućuju im detektiranje upozoravajućih znakova.
Ideja da bi ignoriranje genocida mnogo donijeti strateške prednosti je zapravo iluzorna. Igrajući na krivnju Aung San Suu Kyi, de facto vođe u Mianmaru, zbog zločina protiv Rohindža, kao što su učinile zapadne vlade, nije učvrstilo njihove mogućnosti protiv vojske. Umjesto toga neaktivnost je potaknula vojsku da bude još nemilosrdnija bilo gdje u Mianmaru. Demokracija ne može biti izgrađena na kostima zaklanih.
