Njemačka kancelarka Angela Merkel opet je na suprotnoj strani. Za razliku od znatnog dijela europskih zemalja, i dalje provodi politiku otvorenih vrata prema migrantima koji hrle u Europu s Bliskog istoka. 

Samo u rujnu ove godine Njemačka je primila oko 280.000 tih nesretnika, što je znatno više nego što je tijekom cijele prošle godine bilo tražitelja azila u toj zemlji (oko 200 tisuća).

Ukupno će ih Njemačka ove godine primiti između 800.000 i milijun zbog čega kancelarka Merkel dobiju sve moćnije protivnike i u samoj zemlji.

Na početku je to bila samo ksenofobna Pegida sa svojim prosvjedima pretežno u Dresdenu, potom se protiv njene politike pobunio i bavarski CSU, inače njen koalicijski partner, a zadnjih dana stižu vijesti kako se i unutar njene matične stranke CDU-a stvara parlamentarna frakcija koja traži prekid prihvata migranata i podizanje ograde na njemačkim granicama. 

Tu je, dakako, i ne mali broj čelnika država s istoka Europe. No Merkel kao da se puno ne obazire na to.

Posjećuje škole u koje su se upisala djeca migranata i fotografira se uz njihove široke osmijehe, koji ne skrivaju sreću što su iz kaosa izbjegličkih logora u Turskoj ili iz pakla Sirije, Iraka ili Afganistana, konačno došli u sigurnost. 

Iz savezne blagajne izdvaja velika novčana sredstva za programe učenja njemačkog jezika čime će doseljenici, kako vjeruje, lakše doći do posla i u konačnici brže se integrirati.

Merkel govori kako se ne smije ponoviti greška kao s gastarbajterima iz šezdesetih godina prošlog stoljeća koji su došli kao gostujući radnici i živjeli paralelni život izvan njemačkih institucija.

Onima koji se protive takvoj njenoj politici, ne oprašta. Svom ministru unutarnjih poslova oduzela je ovlasti u vezi s migrantima kada je počeo dovoditi u pitanje njenu politiku i sve prebacila na svoj kancelarski ured. 

Zatražila je oštrije kažnjavanje onih koji napadaju izbjegličke centre, ne prestaje s osudom ksenofobnih skupova, a nije nježna ni prema oponentima te njene politike iza koje inače stoje i socijaldemokrati (SDP) koji su s njom na vlasti u tzv. velikoj koaliciji u Berlinu.

Kada su prije mjesec i pol dana u tu državu nahrupile prve velike skupine migranata, Merkel je kazala kako je „raduje što je Njemačka postala zemlja koja ljude asocira na nadu te da je ako se gleda naša prošlost, to nešto vrlo vrijedno“.

Osim toga, Njemačka je imala problem s nedostatkom radne snage (početkom godine tamošnje burze su tražile oko 600.000 radnika), a kao i druge razvijene zemlje ima sve starije stanovništvo zbog čega u pitanje dolazi mirovinski sustav.

Demografi su predviđali da će, ako se nastave sadašnji trendovi, Njemačka za tridesetak godina imati oko 13 milijuna stanovnika manje. 

Očito su to sve razlozi zbog kojih je Merkel krenula u ovu priču koja će stubokom promijeniti njenu zemlju. Nije riječ samo o moralnim razlozima, ni o stvaranju novog imidža zemlje (iako i oni jesu važni), nego i o ekonomskoj računici te brizi za nastavkom prosperiteta nacije.

Uostalom, da Merkel ne pada na emocije bilo je vidljivo pri rješavanju krize u eurozoni. Kad su gotovo svi inzistirali da se uspostavi neka vrsta europske solidarnosti kako bi se pomoglo zemljama u dužničkoj krizi, njemačka kancelarka je ustrajavala na stavu kako „svatko treba plaćati svoje dugove“. 

Njemačka tu nije bila široke ruke, što joj i danas spočitavaju u Ateni. Iako je i tada bila na suprotnoj strani od većine, na kraju je pobijedila. Njen stav pretočen je u odluke Europske unije.

Oboružana moralnim kapitalom koji je stekla humanim pristupom migrantima, a svjesna da će se vrlo skoro ispuniti kvota koju je predvidjela za ovu godinu, Merkel je proteklih dana bila u Turskoj. 

S vlastima u Ankari pokušala je dogovoriti da zadrže migrante. Ponudila im je 3 milijarde eura, neke olakšice oko liberalizacije viznog režima te otvaranje nekih poglavlja u pregovorima s EU (paralelno s tim grčka Obalna straža bi trebala strože kontrolirati svoju morsku granicu). 

Iako samo čelnica Njemačke, Merkel je u Ankari nastupala kao da je šefica EU-a. Očito je već postala toliko moćna da joj neće biti problem uvjeriti druge kolege u Europskom vijeću da prihvate njene prijedloge.

Moć je ono što ovu doktoricu fizike iz bivšeg DDR-a oduvijek zanima. Bez puno skrupula rješavala se svojih protivnika na putu prema vrhu. 

Čak je i kancelara Kohla (koji ju je doveo na visoke položaje u CDU-u) odbacila kad je upao u kompromitirajuće afere ni ne pokušavajući ga zaštiiti. 

Brzo je zasjela na njegovo mjesto i od tada je u vrhu njemačke politike. Već treći mandat je kancelarka, za njenog razdoblja Njemačka je gospodarski dodatno osnažila. No Merkel želi otići i korak dalje – stvoriti i politički moćnu Njemačku.

Želi promijeniti poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata sa silama pobjednicama i onima koje poražene. Traži reformu Vijeća sigurnosti gdje pet zemalja pobjednica ima stalno mjesto s pravom veta, a ostali mogu uglavnom raspravljati. 

„Krajnje je vrijeme za reformu Vijeća sigurnosti kako bi odražavao stvarnu raspodjelu moći širom svijeta u 21. stoljeću“, kazala je nedavno u New Yorku, gdje je ponovno aktivirala tu inicijativu zajedno s Indijom, Brazilom i Japanom. 

No teško će u tome uspjeti iako Njemačka daje 8 posto novca za rad Ujedinjenih naroda. Nitko od sadašnjih stalnih članica neće donositi odluke kojima će ugroziti svoje privilegirane pozicije.

Svjesni su toga i u Berlinu te svoju novu političku poziciju grade kroz sudjelovanje u rješavanju međunarodnih kriza. Tako je Njemačka bila uz članice Vijeća sigurnosti dijelom skupine (5+1) koja se bavila prijetnjom vezanom uz nuklearni program Irana.

Na kraju je dogovor postignut, Iranu je omogućena dostojanstvena odstupnica, a Amerikanci toj zemlji upravo ovih dana ukidanju sankcije.

Njemačka se nedavno oglasila i u vezi sa Sirijom. Kancelarka Merkel je kazala kako i tamošnji predsjednik Bašar al-Asad „treba biti za stolom“ kada počnu mirovni pregovori iako su se tome protivili prije svega SAD i Francuska. 

Time je na neki način dala zeleno svjetlo ruskom predsjedniku Putinu koji je nešto kasnije krenuo s vojnom intervencijom u Siriji, čime bi konačno trebalo biti pokrenuto pitanje eliminacije tzv. Islamske države.

U vanjskoj politici Merkel se izborila za vodeću poziciju Njemačke unutar Europske unije. Realno donosi konačnu odluku o većini ključnih pitanja iako to, dakako, provodi kroz koordinaciju s drugim državama, prije svega s Francuskom i Velikom Britanijom.

Zadržala je transatlantsko partnerstvo sa Sjedinjenim Država unatoč nizu problema koji su se pojavljivali u međusobnim odnosima. Tako je upravo ona snižavala tenzije kada se otkrilo da su je njeni saveznici prisluškivali s krova američkog veleposlanstva u Berlinu.

Kada je riječ o Rusiji, Merkel je izgradila poseban odnos. Kritizira agresivne korake ruskog predsjednika Vladimira Putina prema susjednim zemljama, ali nikada tako snažno da bi to ugrozilo njihove ipak čvrste veze. 

Jedan od najvažnijih projekata koji je dovršen u njenom mandatu je plinovod Sjeverni tok preko kojeg taj energent do sjevera Njemačke stiže izravno iz Rusije po dnu Baltičkog mora. 

Nakon prvog cjevovoda nedavno je dogovoren i drugi po istoj trasi, čime je ta država postala manje energetski ranjiva nego ranijih godina kada su se zbog sukoba Rusije s nekom od tranzitnih zemalja nerijetko zatvarali ventili.

Ako krajem ove godine uspije kroz nedavno započete razgovore s Turskom (te one jednako teške s Grčkom) staviti pod kontrolu migrantsku krizu, njemačka kancelarka dodatno će ojačati i svoju ali i poziciju svoje zemlje u međunarodnim odnosima. 

I nadalje neće biti blizu dobivanja stalnog mjesta u Vijeću sigurnosti, ali će ubuduće teško biti zamisliti rješavanje međunarodnih kriznih situacija bez Berlina.

To je ono što je Merkel i htjela postići. Oboružana novom slikom koja se o Njemačkoj proširila svijetom, Merkel će sada vjerojatno još snažnije nego dosad tražiti uspostavu novih odnosa u međunarodnim odnosima koji će se temeljiti na „odnosu stvarne moći država u 21. stoljeću“.

Njemačka kancelarka vodi brigu i o očuvanju Europske unije. Velikoj Britaniji koja želi olabaviti svoje veze s Bruxellesom, poručila je kako je moguć njihov zajednički rad na reformi EU, ali oko „slobode kretanja nema kompromisa“.

Berlin i inače nastoji, bez obzira na sadašnje probleme s migrantima, očuvati otvorene granice između pojedinih zemalja unutar Unije. Ovakav politički okvir, pokazalo se, odgovara njemačkoj ekonomiji jer su njihove tvrtke doživjele ekspanziju s širenjem prostora EU-a (u kojoj je petina stanovništva njemačkog govornog područja).

Kancelarkinih postignuća svjesni su i u Njemačkoj. Treći mandat joj istječe 2017., a prema anketama s kraja prošle godine, većina Nijemaca rado bi da se Merkel kandidira i za četvrti. 

No, u vezi s tim puno toga će ovisiti o načinu integracije stotina tisuća migranata koji su već stigli ili će tek doći u njihovu zemlju.

Pragmatična kancelarka često se nalazila u manjini i na suprotnoj strani kada je trebalo rješavati određena pitanja. U zadnjih desetak godina to joj se nije događalo s – biračima.