Netko je samo kratko dobacio: "bile su to zabavne karmine". Sjednica Kluba zastupnika SDP-a održana prošlog utorka pokazala je svu nemoć stranke koja se, u manje od dvije godine, strmoglavila u potpunu nevažnost i očito nepopravljivu nemoć. Teško je priznati, ali nitko više nije siguran da se mogu vratiti. Sasvim banalna tema o izboru ustavnih sudaca, koju je prilično stupidno i nepotrebno nametnuo njezin predsjednik Davor Bernardić, javno ih je raskolila.

Sastanak je bio na granici incidenta, neki su se ozbiljno uvrijedili zbog Bernardića. Pa se digli i otišli. Najgore od svega što se dogodilo nije tek Bernardićev ultimatum HDZ-u koji glasi: "ili istražno povjerenstvo za Agrokor ili nema izbora ustavnih sudaca" nego drama koja je pokazala da SDP više ne funkcionira kao organizirana stranka, nema političkog utjecaja te, zapravo, definira Hrvatsku kao državu bez funkcionalne oporbe. Zato se Plenković nema za što brinuti.

Nikakva opozicija Neugodno je gledati u što Bero pretvara SDP

SDP više nije u stanju potaknuti bilo kakvu fundamentalu raspravu, ne može biti katalizator za nezadovoljne birače. To je bit. Površna perspektiva mogla bi se postaviti i ovako: za sve je kriv Bernardić. OK, šef stranke nije posebno spretan, produkt je lobija (prije svih Zlatko Komadina) koji su ga izgurali u trenutku kad je Picula poručio da bi vodio SDP, ali se nema namjeru micati s briselske plaće. Bero je, dakle, slučajni predsjednik (na tragu Milanovićeve o ‘Hrvatskoj kao slučajnoj državi).

No ni to nije najvažniji problem. Bernardić očito nije u stanju donositi ključne odluke. Osim onih koje su trebale očistiti prostor u stranci za njegove ljude. Koji su se pokazali kao njegov ozbljniji nedostatak. Okružio se, zvuči nemoguće, uglavnom gorima i nesposobnijima od njega samog. Ali ima još jedan važna stvar o kojoj se gotovo i ne govori: Milanovićeva odgovornost za tranziciju od starog prema novom šefu stranke.

Iako je bilo jasno da, nakon poraza od Plenkovića, Milanović ne može ostati na Ibleru, njegove "preporuke" i manevri stvorili su favorita Bernardića. I pobjednika. I eto. Dio bivših ministra i važnijih članova stranke, koji su bili bliski Milanoviću, stali su na Bernardićevu stranu zbog sasvim jednostavne potrebe: položaja i plaće. Što treba i nekako razumjeti. Teško je gledati kako mediji razvaljuju zbunjenog Bernardića. Kao nijednog šefa te stranke dosad. Nije sasvim nezasluženo. Nekoliko blažih i recentnih primjera.

Prvo, povratak Alexa Brauna. Bernardić je nakon izbora za šefa stranke zatekao devastiranu stranačku blagajnu. Teško je SDP podnio troškove dvije izborne kampanje u kratkom razdoblju. Bernardić se nije ustručavao spomenuti Milanovićev angažman Brauna kao glavni razlog stranačke besparice i nepotrebni trošak. A sad opet uzima američkog PR stručnjaka.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Za 600.000 eura troška Braun je, prisjećajući se dana u Hrvatskoj, rekao da mu je bilo najteže okupiti ljude prije deset sati ujutro i da nije mogao natjerati Milanovića da u kampanji radi od 7 do 23. Drugo, slučaj oko ustavnih sudaca i istražnog povjerenstva za Agrokor. Zaista, nitko ne može poreći da se u Saboru treba ozbiljno analizirati što se zbilo na putu propasti Todorićeve tvrtke. S druge strane, Bernardićev ultimatum HDZ-u izgovoren je bez ikakvog dogovora s tijelima stranke.

Ne ide mu Svi se pitaju što Bero uopće radi u politici

A onda se on malo premišljao, ali bez hrabrosti da to javno prizna. To je ono o čemu smo ranije pisali: Bernardić je nemoguće spor i neučinkovit kad treba donositi odluke. Još malo indiskrecija sa sastanka. Peđa Grbin baš je jako htio da se odustane od ultimatuma. Čak je tvrdio da je tako ranije odlučilo Predsjednišvo SDP-a. Poklopio ga je Zlatko Komadina. Tražili su se i zapisnici, koji pak nisu potvrdili Grbinova stajališta. Pa se Peđa naljutio i otišao.

Navodno, pogodilo ga je to što ne može odmah gurnuti Gorana Selanca, kandidata za ustavnog suca iz kvote SDP-a. Oko kojeg se složio sa šefom Bernardićem. Da bude jasno, Milanka Opačić, vječni partijski kadar SDP-a, izjurila je iz dvorane zbog sasvim različitih razloga. Njezin antagonizam prema vrhu stranke ima neke druge razloge i vezan je za njezin osobni status. Nije im još oprostila to što je maknuta s mjesta potpredsjednice Sabora.

Treće, SDP doslovno ni na čemu ne može moblizirati nezadovoljne birače. Čak ni na notornim političkim pogreškama HDZ-a i Plenkovića. Poput jasenovačke ploče, benevolentnih izjava predsjednice o zlokobnoj mađarskoj politici prema Hrvatskoj... Šef SDP-a nema grama karizme, a nema još ni reda programa. Ne pomaže mu ni čestitka Velimiru Bujancu, koju su, na Berinu sreću, iz javnog prostora "potopile" vijesti o katastrofalnim poplavama.

Iz cijelog ovoga košmara koji se vrti na Iblerovu trgu jasno se ocrtava činjenica da SDP sve teže podnosi Bernardića na čelu stranke. To je jednostavno tako. Unatoč stavovima njegovih prijatelja koji ga brane tezama da ga se progoni "kao Andriju Hebranga".

Trunka nade za SDP pojavljuje se u nekim kalkulacijama ishoda predsjedničkih izbora. Ako bi se, kako se priča, kandidirao Milanović. Osvajanje Pantovčaka za lijevi bi centar značilo i stanovitu stabilizaciju SDP-a. Ali tu postoji nekoliko otvorenih pitanja. Prema prvim reakcijama, javnost nije nesklona Milanovićevoj kandidaturi. Ipak, nema nikakvih jasnih signala da bi se na to bivši šef SDP-a i premijer odlučio. I hoće li uopće tražiti bilo kakvo pokroviteljstvo stranke koja je u neviđenim problemima, krizi liderstva i političkog idenetiteta.

Glavni odbor Bero u elementu: Najavljuje neki novi smjer SDP-a

"Pa nisam siguran da Milanoviću, ako se odluči na izbornu utrku, uopće treba bilo kakva veza s Bernardićevim SDP-om", pojašnjava sugovornik koji je upoznat s cijelom pričom. "Štoviše, tko se god bude kandidirao na lijevom centru mora bježati od Bernardićeve podrške. Ako ostane šef stranke. To je sasvim jasno iz slučaja Anke Mrak Taritaš i izbora za gradonačelnicu Zagreba."

OK, možda je malo neumjesno tvrditi da je Bandiću u Zagrebu pobjedu donio SDP. Istina je da se već ozbiljno govori o Bernardićevu nasljedniku. Ali o tome se, na ovaj ili onaj način, priča od njegova prvog dana u fotelji predsjednika. Zabluda je tvrditi da je Bernardić baš tako slab da će lako pasti. On je jednostavno loš, ali to ne znači da ga se može jednostavno maknuti. Tko bi ga mogao naslijediti?

Nitko iz stare garde. Spominje se Zlatko Komadina kao glavni favorit. Na liniji razmišljanja da su, eto, "mlade snage" propale pa se vraćamo tradiciji. Bez šale, Komadinin kapacitet za stabliziranje i širenje SDP-ova izbornog tijela jednak je kupovnoj moći građana Pjongjanga ili Ranguna. U prikrajku uvijek čekaju Ranko Ostojić sa svojom frakcijom i Mirando Mrsić, koji nema nimalo milosti prema Bernardiću. Šteta je da se Aleksandra Kolarić odlučila uključiti samo u utrku za šefa gradske stranačke organizacije.

Iza nje, kako čujemo, stoje ozbiljni pokrovitelji iz vrha SDP-a. Trebat će pažljivo promatrati utrku osobe koja nema nimalo političkog iskustva, a posebno se istaknula u gaženju SDP-a u vrijeme Milanovićeva mandata, nakon što ju je ovaj isključio iz stranke i proglasio "političkom narikačom". Možda je to i dobra preporuka. Ali vremena za eksperimente više nema.