Netko je samo kratko dobacio: "bile su to zabavne karmine". Sjednica Kluba zastupnika SDP-a održana prošlog utorka pokazala je svu nemoć stranke koja se, u manje od dvije godine, strmoglavila u potpunu nevažnost i očito nepopravljivu nemoć. Teško je priznati, ali nitko više nije siguran da se mogu vratiti. Sasvim banalna tema o izboru ustavnih sudaca, koju je prilično stupidno i nepotrebno nametnuo njezin predsjednik Davor Bernardić, javno ih je raskolila.
Sastanak je bio na granici incidenta, neki su se ozbiljno uvrijedili zbog Bernardića. Pa se digli i otišli. Najgore od svega što se dogodilo nije tek Bernardićev ultimatum HDZ-u koji glasi: "ili istražno povjerenstvo za Agrokor ili nema izbora ustavnih sudaca" nego drama koja je pokazala da SDP više ne funkcionira kao organizirana stranka, nema političkog utjecaja te, zapravo, definira Hrvatsku kao državu bez funkcionalne oporbe. Zato se Plenković nema za što brinuti.
SDP više nije u stanju potaknuti bilo kakvu fundamentalu raspravu, ne može biti katalizator za nezadovoljne birače. To je bit. Površna perspektiva mogla bi se postaviti i ovako: za sve je kriv Bernardić. OK, šef stranke nije posebno spretan, produkt je lobija (prije svih Zlatko Komadina) koji su ga izgurali u trenutku kad je Picula poručio da bi vodio SDP, ali se nema namjeru micati s briselske plaće. Bero je, dakle, slučajni predsjednik (na tragu Milanovićeve o ‘Hrvatskoj kao slučajnoj državi).
No ni to nije najvažniji problem. Bernardić očito nije u stanju donositi ključne odluke. Osim onih koje su trebale očistiti prostor u stranci za njegove ljude. Koji su se pokazali kao njegov ozbljniji nedostatak. Okružio se, zvuči nemoguće, uglavnom gorima i nesposobnijima od njega samog. Ali ima još jedan važna stvar o kojoj se gotovo i ne govori: Milanovićeva odgovornost za tranziciju od starog prema novom šefu stranke.
Iako je bilo jasno da, nakon poraza od Plenkovića, Milanović ne može ostati na Ibleru, njegove "preporuke" i manevri stvorili su favorita Bernardića. I pobjednika. I eto. Dio bivših ministra i važnijih članova stranke, koji su bili bliski Milanoviću, stali su na Bernardićevu stranu zbog sasvim jednostavne potrebe: položaja i plaće. Što treba i nekako razumjeti. Teško je gledati kako mediji razvaljuju zbunjenog Bernardića. Kao nijednog šefa te stranke dosad. Nije sasvim nezasluženo. Nekoliko blažih i recentnih primjera.
Prvo, povratak Alexa Brauna. Bernardić je nakon izbora za šefa stranke zatekao devastiranu stranačku blagajnu. Teško je SDP podnio troškove dvije izborne kampanje u kratkom razdoblju. Bernardić se nije ustručavao spomenuti Milanovićev angažman Brauna kao glavni razlog stranačke besparice i nepotrebni trošak. A sad opet uzima američkog PR stručnjaka.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
