U zemlji koja praktički nema oporbu, posve je logično da nema ni vođu oporbe. Ovotjedni rezultati istraživanja javnog mnijenja Crodemoskop pokazuju iznenađujući, dosad nezabilježen i zapravo šokantan podatak.
Davor Bernardić, osoba koja bi trebala ciljati na poziciju premijera, ne nalazi se ni među deset najpopularnijih hrvatskih političara.
To što se nalazi na 11. mjestu čak je i manje šokantno od činjenice da u anketi dobiva samo 1,8 posto glasova. Deset puta manje od Andreja Plenkovića.
To mora da je rekord. Ne, to je sigurno rekord za jednog predsjednika SDP-a, kao i za političara čija je glavna misija što prije doći na vlast i zauzeti fotelju u Banskim dvorima.
On to, naravno, neće učiniti sam, nego je njegov zadatak dovući svoju stranku do pobjede. Još točnije, stranka bi trebala svojega šefa izgurati do mjesta premijera. Premda, kako sad stvari stoje, Bernardić sve snažnije vuče svoju stranku u ponor.
Kako on tone, s njim polako u živo blato klizi i stranka. Nije to prvi put da se tako nešto događa SDP-u. Zoran Milanović se godinama smatrao utegom svojoj stranci koju je tek jednom uspio odvesti do pobjede na parlamentarnim izborima.
Međutim, čak i on, kao ex-političar, u najnovijoj anketi dobiva triput više glasova od Bernardića. Nije sporno da se oko Bernardića može naslagati hrpa olakotnih okolnosti.
Od bankrotirane partije, preko Zokijevih sabotera pa do klime u društvu. No što se intenzivnije traže opravdanja za Bernardića, to se više potencira njegov status političara s posebnim potrebama.
Ako su krivi oni drugi, ako ga nitko ne razumije, ako građani više padaju na populiste poput Pernara, ili radikale poput Hasanbegovića, ili demagoge poput Kolinde i Plenkija, onda je pitanje što Bernardić uopće radi u politici.
To očito nije posao za njega: ne ako se ne može izboriti za glasove građana, pa čak ni svojih članova.
Manje od dva posto glasova znači da nitko ne obraća pozornost na predsjednika SDP-a. A to je za SDP, ovakav kilav kakav jest, golemi problem.
Može stranka sad napisati program kakav bi i Mojsije poželio spustiti s planine, ali bez osobe koja bi artikulirala taj program, predstavljala stranku utemeljenu na tom programu, liderski vodila i okupljala partnere, taj program neće vrijediti ni tastature na kojoj je natipkan.
SDP se mora (opet?) zapitati dokle može trpjeti Bernardića. Istina, riječ je o stranci koja je deset godina trpjela Milanovića tako da je oguglala na sve podražaje.
Ipak, ovdje se ne radi samo o partijašima i njihovim foteljama, nego o zemlji u kojoj HDZ opet neće imati opoziciju. Riješio se Mosta, neutralizirao HNS, prigrlio manjine, otvorio put Živom zidu, dok SDP drži na sve većoj distanci.
A to nepostojanje opozicije, kako smo se već imali prilike uvjeriti, pogubno je za čitavo društvo. Najmanje za ovakav SDP.
