Strašno ego zna te lupit', ovdje sve se može kupit', stihovi su iz pjesme "Muzej revolucije" Zabranjenog pušenja. Nedavni transfer iz SDP-a u Stranku rada i solidarnosti pokazao je koliko su prokleto stvarnosni.

Radenko Tomić je, kako tvrdi Davor Bernardić, bio prisiljen birati između principa zbog kojih je ušao u politiku i neumanjene plaće u Zagrebačkom holdingu, u kojem je zaposlen. Zbrojio je prihode, oduzeo rashode i shvatio da je lojalnost stranci dobra, ali da mu je rata kredita velika. 

Obračunavanje 'Bero me smijenio zbog Bandića, a sve je znao'

"Tomić je meni i članovima Kluba zastupnika SDP-a u Gradskoj skupštini rekao da je to učinio jer je bio prisiljen potpisati ugovor s 3000 kuna manjom plaćom. Ako me Državno odvjetništvo pozove, kao i članove Kluba zastupnika SDP-a, mi ćemo se odazvati", rekao je donedavni Tomićev predsjednik Davor Bernardić. Vijest o pozivu Državnog odvjetništva nije objavljena. Jedan je razlog za to - Davor Bernardić ga nije dobio.

U neka druga, prošla vremena, kao i u nekim drugim državama sad, nesretni Tomić bi sjedio doma, svakoga jutra prije prve kave i turneje po portalima pio sedative, pa nakon što počnu djelovati čitao o sebi i skandalu s kupovinom zastupničke ruke za 3000 kuna mjesečno. 

I ne bi mu, naravno, trebalo objašnjavati gdje je pogriješio kad je dizao takav kredit da sebi ne može priuštiti ni 300 kuna manje prihode, računajući kako će do zadnje rate imati istu plaću te da ona neće ovisiti o tome što mu je poslodavac politički neistomišljenik. 

Sad i ovdje, Radenko Tomić na posao u Zagrebački holding ide kao da se ništa nije dogodilo. I u Gradsku skupštinu također. Priča o njemu i tri tisuće razloga zbog kojih više ne predstavlja SDP imala je kraći rok trajanja od storija o tome da đumbir liječi sve poznate i dvije nepoznate bolesti ili onih o razlozima zbog kojih je 28. sestra Kardashian ugradila GPS u južni dio leđa. A to je puno strašnije od činjenice da je jedan zastupnik jedne velike, druge od ukupno dvije ozbiljne hrvatske stranke, prodao i stav i mišljenje za 3000 kuna mjesečno. 

Demokracija pruža lijepu priliku za rješavanje egzistencijalnih problema. Znaju to, jednako, Davor Bernardić i Milan Bandić, Andrej Plenković i svi u HNS-u, plus oni što su za samo četiri godine u gradskim i općinskim vijećima ili županijskim skupštinama uspijevali djeci naći stalni posao u javnoj službi, sebe montirati u institucije u koje su prije samo mogli ući uz stručnu pomoć i nadzor, da bi mandat okončali s uknjiženom nekretninom ili barem novim automobilom.

Zoran Milanović je, navodno, liste za Sabor krojio tako što je ambiciozne drugove i drugarice pitao koliko su teški. Oni kojima je osigurao skok s, recimo, osam na dvadeset tisuća kuna mjesečno, lojalnošću su vraćali nagli porast standarda. 
Andrej Plenković danas većinu drži na sličnima, svjesnima da bi ih izvanredni izbori mogli iseliti iz zastupničkih stanova u prijestolnici i vratiti u prokletu anonimnost u kojoj rata kredita od 5000 kuna mjesečno više neće biti tek četvrtina plaće. 

Ista stvar Vladi HDZ-a dopušteno je sve ono što nije vladi SDP-a

Što su antiregionalna i antibalkanska histerija u Hrvatskoj veće, to su obrasci ponašanja sve sličniji onima u bližoj okolici. Istina, u Crnoj Gori su oduvijek znali kako nije važno tko glasa, nego tko broji glasove, pa su operativci Mila Đukanovića nepouzdane smirivali tako što su im legalizirali bespravno sagrađene garaže u Nikšiću ili popravljali jedinice djeci u osnovnim školama Bara. 

U Federaciji BiH se Bošnjaci i Hrvati, točnije predstavnici SDA i HDZ-a, ne mogu dogovoriti ni gdje je istok, ali svi zajedno, kao braća rođena, uzimaju naknadu za odvojeni život i najam stana u Sarajevu, iako već imaju svoje ili se, jer su im supruge i kućni ljubimci udaljeni pedesetak kilometara, nakon svake burne rasprave vraćaju na istu adresu s koje su tog jutra krenuli na posao i u obranu vitalnih nacionalnih interesa. 

Prošla su, očito je, i ovdje vremena milijuna začinjenih strahom od autoriteta. Mijenjali su, drugačije rečeno, i prije razni "tomići" strane, ali su to naplaćivali više, puno više od 3000 kuna mjesečno ili su, kao jedan od bivših gradonačelnika Splita, u Vlak slobode znali ući s članskom iskaznicom HSLS-a pa iz njega, nakog duljeg i nadasve ugodnog razgovora s Tuđmanom, izaći kao zakleti HDZ-ovci.

Zagrebačka parlamentarna trgovina govori, naravno, štošta o njezinim akterima, ali i još više, a nimalo dobroga o nama, društvu skuhanih žaba. 

I mi, baš kao one žabe u vodi koja se polako zagrijava sve dok ih ne skuha, polagano i nepovratno pristajemo na to da je, ne samo moguće, nego uobičajeno, živjeti pod vlašću koja se održava klasičnom trgovinom glasova na tržištu, koje samo sebe regulira pokazujući, uz ostalo, koliko je bio u pravu jedan dalmatinski anđeo tranzicije kad je rekao da problem nije sukob interesa - jer iz njega uvijek netko izađe poražen i izbačen iz igre - nego njihov splet. Kad dođe do njega, onda je sve lako i sve se može riješiti, samo treba dogovoriti cijenu. 

Možemo sad, ali zbilja nema prijeke potrebe, navesti još stotinu i jedan primjer u kojem su ideali pokleknuli pred domaćom valutom, pokazujući i dokazujući kako je vezivanje egzistencije za politiku proces pretvaranja čovjeka u robu koja, kao i svaka druga, ima svoju cijenu. 

Nije, međutim, najveći problem što smo i to, kao i puno toga, kasno shvatili, nego što smo se i s tim pomirili, pokazujući, baš kao Davor Bernardić, razumijevanje za ljude kojima je SDP drag, ali im je 300 kuna, ipak, puno draže i vrednije.