Ante Ljubičić, čovjek koji je srušio bistu narodnog heroja Rade Končara u parku na Bačvicama u Splitu, razmišlja o podnošenju tužbe prema Gradu Splitu i traženju naknade zbog teških ozljeda.

Da podsjetimo na taj bizaran događaj: čovjek je u četvrtak rano ujutro, nešto malo prije pet sati srušio bistu Rade Končara, koja mu je pala na nogu zbog čega je ubrzo nakon incidenta završio na operaciji u KBC Split. Po vlastitom priznanju bio je pijan, kasnije je rekao da se naslonio na bistu i da se zato srušila i pala njemu na nogu... Sve u svemu, bizarna priča sa zapletom i raspletom kojeg je teško izmisliti.

Propaganda i laži YU serija Otpisani: To je bila povijesna izmišljotina

Osim po ovoj neviđenoj nespretnosti, ali i pokazatelju da je karma nepredvidljiva pojava s brutalnim smislom za humor, ovaj događaj, odnosno njen glavni akter, Ante Ljubičić ostat će upamćen i po izjavi, koja je išla ovako:

"Ne poznajem čovjeka, možda je bio odličan. Nemam ništa protiv njega osobno. Ali ne volim komuniste. Ne volim partizane, komuniste, Srbe.... To ne volim. Nisam nikad volio."

Kako glupost ne pozna granice, tako je vijest završila na CNN-u i Guardianu, ali Ljubičić nakon svega, umjesto da se poklopi po ušima, najavljuje tužbu. Jedva čekamo da u tužbi napiše da je Rade Končar prvi počeo, da je prvi napao, a on se branio. Da komunisti i partizani i nakon više od 70 godina i dalje tuku koga stignu, u ovom slučaju Hrvate.

Ljubičić bi trebao u svojoj tužbi malo objasniti svoje viđenje fizike. Naime, kad nešto gurneš ili se na nešto nasloniš, u pravilu taj predmet pada na suprotnu stranu. Odnosno, ako se nasloniš na spomenik, mala je vjerojatnost da će se spomenik u tom trenutku nagnuti prema tebi.

Nadajmo se da će ga Grad Split preuhitriti, pa pokrenuti tužbu radi rušenja biste, gaženja zelene površine i remećenja javnog reda i mira. I naravno, tražiti da Ljubičić plati štetu.

Opsjednuti prošlošću Economist: Hrvatska je zapela u 80-ima, ako ne i u 40-ima

Međutim, Ljubičić i njegova 'tučnjava' s Končarom posljedica je trenda koji traje već dosta dugo. Rušenje spomenika antifašista i narodnih heroja postalo je zadnjih godina nacionalni sport, koji redovito prolazi bez ikakvih posljedica za one koji uništavaju. Spomenici kojima se odaje počast onima koji su sudjelovali u borbi protiv fašista svako malo su meta onih koji ne razumiju i ne žele razumijeti da je antifašizam nešto pozitivno, da to nije jugoslavenska izmišljotina koje se treba sramiti, satrati je i da se više nikad ne spomene.

I isto tako kako divljaci ne razumiju što je antifašizam, tako ni hrvatska politika ne razumije da vandaliziranje spomenika treba osuditi, a ne šutnjom davati legitimitet svakom pijancu kojem smeta bista u nekom parku pa je 'prokine' nogom. Malo je glupo da politika šuti, dok biste i spomenici, makar padanjem na nogu, uzvraćaju udarac.