Prijestolonasljednik, nadvojvoda Franz Ferdinand

U njegovim venama miješala se krv 112 aristokratskih porodica – 71 njemačke (austrijske), 20 poljskih, 8 francuskih i 7 talijanskih. Bio je sin carevog brata nadvojvode Karla Ludwiga i Marije Annunciate, kćeri kralja Dviju Sicilija Ferdinanda II. zvanog Bomba (jer je 1848. bombardirao vlastiti grad Messinu da uguši revoluciju). Majka mu je rano umrla. Maćeha Marija Tereza, kći portugalskog kralja, bila je jako dobra prema njemu i bili su bliski. Jedina mu je od istaknutih velikaša i vlastite rodbine došla na vjenčanje s groficom Sophijom von Chotek (koja je za Habsburgovce bila preniskog roda). Štoviše, Marija Tereza molila je cara da dopusti vjenčanje. Otac Karl bio je toliko religiozan da je za hodočašća u Svetu zemlju pio vodu iz rijeke Jordan, dobio tifus i umro. Carev sin Rudolf nije odavao znake sklonosti samoubojstvu pa je imao relativno normalnu mladost, doduše ne kao njegov veseli brat Otto, koji je na jednoj terevenki u hotelu Sacher upao u separe gdje su večerali britanski veleposlanik i njegova supruga odjeven samo u šapku i čizme, s veseljkom na izvol’te.

Bio je prilično strogi katolik, ali ne kao njegova supruga Sophia, i zagovornik monarhije te politički protivnik pangermanizma, protivnik protestantizma, masonerije te pretjerano liberalnih ideja. A bio je i antisemit, doduše ne veći od svojih suvremenika.

U brojnim dokumentima koji su se pripremali za njegovo preuzimanje krune (a svako toliko kad bi stari car pao u krevet, redigirali su se stari i pripremali novi dokumenti, dok je specijalni vlak čekao spreman da ga odveze u Beč) ostavio je oprečne stavove o tomu kako bi monarhija trebala izgledati. S jedne strane htio je federalizam, treću državnu jedinicu u kojoj bi dominirali Slaveni (Hrvati i Srbi te, možda, Slovenci). Pod svaku cijenu htio je izbjeći rat s Rusijom, oduprijeti se utjecaju Njemačke (Austro-Ugarska postala je gotovo pa gospodarski ovisna o Njemačkoj), smiriti Mađare (njih i Talijane nije mogao podnijeti) i staviti ih na “mjesto kamo spadaju” (pa i po cijenu vojne intervencije).

FELJTON: ATENTAT U SARAJEVU Sarajevom je odjeknuo hitac. U Zagrebu su kamenovani srpski dućani...

Snažno je želio modernizirati gospodarstvo. Ne zna se je li bio za rat sa Srbijom (što bi isprovociralo Ruse): u jednom dokumentu pored brojnih titula stavlja i titulu kralja Srbije. Imao je i neke prilično bizarne ideje o obnovi Papinske države, Kraljevstva Dviju Sicilija... Ukratko - s jedne strane je težio modernizmu i federalizmu, pa čak i konfederalizmu, a s druge povratku u srednji vijek i centralizaciji.

Čini se da je bio duhovit i za habsburške pojmove pametan, ali ne i prepametan čovjek. Imao je snažnu volju – cijeli dvor ga je, skoro pod prijetnjom izopćenja, odgovarao od ženidbe sa Sophijom von Chotek. Za standarde kuće Habsburg njen je rodoslov bio odveć nizak i to je bilo neoprostivo. Ferdinand se nije dao odgovoriti. Oženio ju je uz uvjet da njegova djeca ne budu prestolonasljednici, niti da ih država financira. Zbog toga je trpio niz poniženja. Bio je jedan od najvećih veleposjednika u Austriji, a u Beču je imao nekoliko blokova kuća. Investirao je, razmjerno pametno, u brodarske tvrtke, Škodu i banke.

Njegovi ružičnjaci u Konopištu u Češkoj smatrani su najljepšima na svijetu. Baš prije puta u Sarajevo u lipnju 1914. otvorio ih je za posjetitelje. Najljepši pogled na ružičnjake, tvrde, bio je iz nadvojvodina zahoda na trećem katu. Bio je strastven lovac - prema pretjeranim procjenama njegova liječnika, ubio je oko milijun komada divljači, 5000 jelena samo do 1913. Te procjene vjerojatno su zlurade, jer Franz Ferdinand nije bio osobito omiljen, odnosno kako je zapisao diplomat Emerich Csaky neposredno nakon ubojstva Ferdinand je “makar i u ograničenom broju, imao sljedbenike, ali prijatelja nije imao”.

Car Franjo Josip I.

Jedan od najdugovječnijih vladara, ponajviše zbog toga što se prijestolja dokopao kao 18-godišnjak nakon što je njegov mentalno usporeni stric Ferdinand morao abdicirati. Sve ratove koje je vodio uspio je izgubiti, ali je monarhiju nizom nevoljkih kompromisa održavao na životu, pa čak i kao europsku velesilu, doduše najslabiju. Pušio je relativno jeftine cigare, u ured je dolazio u zoru i odlazio kada više nije bilo nijednog papira na stolu. U pravilu se oblačio isključivo u vojne uniforme.

Politički je bio konzervativan, ali i moderan, uveo je građanski brak, izjednačio sve vjere, uključujući i židove, te čak uveo opće pravo glasa (doduše samo za muškarce) u austrijskom dijelu Austro-Ugarske. Taktički je plivao kako-tako, ali strateški nikako. Naučio je sve začkoljaste propise austrijskog i mađarskog ustava i držao ih se kao pijan plota. Sigurno je imao dvije ljubavnice od kada se oženio sa Sissi, iako ni dan danas nitko ne može da pouzdano tvrditi da je njegova veza s glumicom Katharinom Schratt bila više od platonske (dok je bila živa, Sissi je odobravala njihovo druženje).

Poučen vojnim porazima s početka vladavine (jednu od tih katastrofa njegov je usporeni stric, bivši car Ferdinand komentirao riječima “pa tako dobro sam to i ja mogao obaviti”), nije bio osobito sklon vojnim avanturama. Za vrijeme balkanskih ratova i srpsko-crnogorske opsade Skadra, koda su svi navaljivali da vojno intervenira navodno je lupao šakom po stolu vičući “Nikad nisam imao sreće u ratovima. Pobijedit ćemo, ali ćemo izgubiti pokrajine”.

FELJTON: ATENTAT U SARAJEVU (2) Franju Ferdinanda od zla nije zaštitila ni amajlija sa sedam zlatnih palmi

Prestolonasljednika nije mnogo šmekao. Vijest iz Sarajeva ga nije uzrujala, a za vrijeme mise za pokojnika nezainteresirano je gledao po dvorani. Doduše, obiteljske tragedije mu nisu bile strane – sin Rudolf počinio je samoubojstvo, suprugu Elizabethu zvanu Sissi ubio je talijanski anarhist, a brata Maximiliana krknuli su pobunjenici u Meksiku, gdje se na nagovor Francuza zaputio da bude kralj. “Ich bin ein Anachronismuss”, govorio je – “ja sam jedan anakronizam”, ni ne sluteći koliko je u pravu: monarhija ga je nadživjela tek dvije godine.

Vojvotkinja Sophia von Hochengberg (rođena von Chotek)

Iako visokog roda, Habsburgovcima je bila, ha, gotovo pa plebejka. Veza s Ferdinandom otkrivena je kada je ovaj zaboravio džepni sat na tenisu, a znatiželjna vlasnica dvorca ga je otvorila nadajući se da će naći sliku neke od svojih kćeri. Skoro je pala u nesvijest kad je vidjela sliku svoje dvorske dame! Gotovo ni na jedan službeni skup nije mogla ići sa svojim suprugom. Na sve balove ulazila bi sama i gotovo uvijek posljednja, jer je imala najniži plemićki status, što se nije promijenilo čak ni kad joj je car dao titulu vojvotkinje od Hohenberga (u to vrijeme u monarhiji je bilo oko 70 nadvojvotkinja i nadvojvoda).

Ali zato je predvodila kolonu katoličkih prosvjednika u Beču koji su tražili da se vrati primat vjerskim (katoličkim) školama. Dio puta do Sarajeva išla je sama, vlakom, jer je bilo protiv protokola da plovi na carskom bojnom brodu Viribus Unitis, koji je prevozio Ferdinanda. Ipak, radovala se putu u Sarajevo.

Dvorska stega nije dopirala do srca Bosne, pa je s mužem mogla sudjelovati u brojnim ceremonijama.

Bila je oduševljena dočekom naroda i to toliko da je na večeri uoči kobne nedjelje “napala” potpredsjednika Sabora dr. Josipa Sunarića (možda i pod utjecajem žilavke koja se obilno točila na večeri) koji ih je odgovarao od posjete. Ovaj joj je smireno odgovorio kako će mu “pasti kamen sa srca tek kada odu”.

Svi atentatori su izrazili žaljenje što je i ona ubijena. Dio njih tvrdio je da nisu pucali iz straha da nju ne pogode, a i sam Gavrilo Princip je rekao da tri dana prije atentata nije pucao na Ferdinanda, kad su on i Sophia nenadano posjetili dućan s ćilimima na Baščaršiji, jer ga je bilo strah da ne pogodi prijestolonasljednikovu ženu.

Ponižavanje se nastavilo i nakon smrti – Sophia nije mogla biti pokopana u carskoj kripti u Beču. Ona i Ferdinand pokopani su u kripti ljetne rezidencije Habsburga jedno kraj drugog.

Guverner BiH general Oskar Potiorek

Vojni guverner Bosne i Hercegovine, general Oskar Potiorek bio je jedan od glavnih zagovornika Ferdinandova posjeta Sarajevu. Navodno mu je prestolonasljednikov posjet, ako sve pođe kako treba, trebao osigurati mjesto načelnika glavnog stožera, odnosno šefa vojske. Prilično je traljavo sve to organizirao (neki tvrde i zato što ga je već nagrizao sifilis, za što, doduše, nismo našli potvrdu, iako u tim krugovima sifilis nije bio daleki znanac), ali je poslije atentata umislio da je upravo njemu suđeno da “osveti smrt prestolonasljednika”. Nije se baš proslavio. Srbi su ga potukli do nogu.

Na trenutak se činilo da je dotakao vojničku slavu kada je osvojio Beograd (koji je doduše bio na pljucomet od Austro-Ugarske, granica je bila Zemun, i strateški nebitan). Ozaren tračcima slave, jer ga je osvojio uoči carevog jubileja stupanja na prijestolje, već je počeo pisati autobiografiju te opširan i detaljan izvještaj o velikoj pobjedi izvojevanoj u čast cara. Izvještaj nije dovršio zbog srpske ofenzive koja je vratila Potioreka na početne položaje s one strane granice, u sveopćem rasulu i bježaniji. Srećom po njega, i Srbi su pretrpjeli previše gubitaka pa nisu mogli napredovati.

Uskoro je došla depeša da je smijenjen i naređenje da se vrati u Beč, kamo je krenuo, nadajući se, kako protokol nalaže, audijenciji kod cara. Na njegovo silno razočaranje, s dvora mu je javljeno “kako trenutačno Car nema vremena za audijenciju”. Umro je zaboravljen i bez vojničke slave.