Prije gotovo 50 godina, mladi belgijski znanstvenik otputovao je u udaljeni dio kongoanske prašume - njegov je zadatak bio pomoći u otkrivanju zašto toliko ljudi umire od nepoznate i zastrašujuće bolesti. U rujnu 1976. godine, paket sa sjajnom, plavom termos bocom stigao je u Institut za tropsku medicinu u Antwerpenu u Belgiji. Tog je dana u laboratoriju radio Peter Piot, 27-godišnji znanstvenik i diplomirani klinički mikrobiolog. 

"Bila je to samo obična boca poput bilo koje druge koju biste koristili za održavanje kave toplom“, prisjećao se za BBC Piot, kasnije ravnatelj Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu.

Ali ova termosica nije nosila kavu - unutra je bio sasvim drugačiji teret. Između nekoliko otopljenih kockica leda nalazile su se bočice krvi i poruka. Bila je od belgijskog liječnika sa sjedištem u tadašnjem Zairu, danas Demokratskoj Republici Kongo - u svojoj rukom pisanoj poruci objasnio je da krv pripada časnoj sestri, također iz Belgije, koja je - oboljela od misteriozne bolesti koju nije mogao identificirati.

Ova neobična dostava putovala je čak iz Kinšase, glavnog grada Zaira, komercijalnim letom, u ručnoj prtljazi jednog od putnika. "Kad smo otvorili termosicu, vidjeli smo da je jedna od bočica razbijena i da se krv miješa s vodom iz rastopljenog leda“, kaže Piot. On i njegovi kolege nisu bili svjesni koliko je to opasno. Kako je krv curila u ledenu vodu, tako je curila i smrtonosna nepoznata virusna infekcija. Uzorci su tretirani kao i brojni drugi koje je laboratorij prethodno testirao, ali kada su znanstvenici neke od stanica stavili pod elektronski mikroskop, vidjeli su nešto što nisu očekivali. "Vidjeli smo gigantsku strukturu nalik crvu - gigantsku po virusnim standardima“, kaže Piot. "To je vrlo neobičan oblik za virus, samo je jedan drugi virus izgledao tako, a to je bio virus Marburg.“

Marburški virus prvi je put prepoznat 1967. godine kada je 31 osoba oboljela od hemoragijske groznice u gradovima Marburgu i Frankfurtu u Njemačkoj te u Beogradu, glavnom gradu Jugoslavije. Ova epidemija u Marburgu povezana je s laboratorijskim osobljem koje je radilo sa zaraženim majmunima uvezenim iz Ugande - sedam osoba je umrlo. Piot je znao koliko Marburg može biti ozbiljan - ali nakon konzultacija sa stručnjacima diljem svijeta dobio je potvrdu da ono što je vidio pod mikroskopom nije Marburg - ovo je nešto drugo, nešto što nikada prije nije viđeno.

SMRTONOSNA EBOLA Strah od soja virusa bundibugyo: Stopa smrtnosti do 50 posto, cjepiva nema

"Teško je opisati, ali glavna emocija koju sam imao bilo je pravo, nevjerojatno uzbuđenje“, govorio je Piot godinama kasnije za BBC. "Osjećao sam se vrlo privilegirano, da je ovo bio trenutak otkrića.“ U Antwerpen je stigla vijest da je časna sestra, koja je bila pod skrbi liječnika u Zairu, umrla. Tim je također saznao da se mnogi drugi razbolijevaju od ove misteriozne bolesti u udaljenom području na sjeveru zemlje - njihovi simptomi uključivali su vrućicu, proljev i povraćanje nakon čega je uslijedilo krvarenje i na kraju smrt.

Dva tjedna kasnije Piot, koji nikada prije nije bio u Africi, bio je na letu za Kinšasu. "Bio je to noćni let i nisam mogao spavati. Bio sam toliko uzbuđen što ću prvi put vidjeti Afriku, što ću istraživati ​​ovaj novi virus i što ću zaustaviti epidemiju." Putovanje međutim nije završilo u Kinšasi - tim je morao putovati do središta epidemije, sela u ekvatorijalnoj prašumi, oko 1000 km sjevernije.

"Osobni liječnik predsjednika Mobutua, tadašnjeg vođe Zaira, organizirao nam je transportni zrakoplov C-130“, prisjećao se Piot. Ukrcali su Landrover, gorivo i svu potrebnu opremu u zrakoplov. Kad je C-130 sletio u Bumbu, riječnu luku smještenu na najsjevernijoj točki rijeke Kongo, strah od misteriozne bolesti bio je opipljiv. Čak ni piloti nisu htjeli dugo ostati - držali su motore aviona upaljenima dok je tim istovarao svoju opremu. "Dok su odlazili, vikali su 'Adieu'“, rekao je Piot. "Na francuskom se kaže 'Au Revoir' kako bi se reklo 'Vidimo se opet', ali kad kažu 'Adieu' - pa, to je kao da kažu: 'Nikad te više nećemo vidjeti'.“ Stojeći na pisti i gledajući kako avion polijeće, suočeni sa smrtonosnim nepoznatim virusom na nepoznatom mjestu, neki ljudi su možda požalili zbog odluke da odu tamo. "Nisam se bojao. Uzbuđenje zbog otkrića i želja da se zaustavi epidemija pokretali su sve. Čuli smo da od bolesti umire puno više ljudi nego što smo isprva mislili i htjeli smo se baciti na posao“, kaže Piot.

Znatiželja i avanturistički duh koji su Piota doveli do ove točke rasplamsali su se mnogo godina ranije, kada je bio dječak koji je odrastao u malom ruralnom selu u regiji Flandrija u Belgiji. Muzej u blizini Piotove kuće bio je posvećen lokalnom svecu koji je radio s oboljelima od gube, i upravo je ovdje prvi put zavirivao u svijet bolesti i mikrobiologije. "Jednog dana odlučio sam biciklom otići do muzeja. Stare slike koje sam tamo vidio, a na kojima su bili oboljeli od gube, fascinirale su me“, kaže. "To je probudilo moj interes za medicinu - probudilo mi je žeđ za znanstvenim znanjem, želju da pomažem ljudima i nadao sam se da će mi to dati putovnicu za svijet.“

MIŠ TRESE BRDA Balkanski hantavirus: Soj Dobrava-Beograd ušao je među srpsku vojsku 1995.

To je Piotu dalo putovnicu za svijet. Konačno odredište tima bilo je selo Yambuku - oko 120 km od Bumbe, gdje ih je avion ostavio. Yambuku je bio dom stare katoličke misije - imao je bolnicu i školu kojom su upravljali svećenik i časne sestre, svi iz Belgije. "Područje je bilo prekrasno. Misija je bila okružena bujnom prašumom, a zemlja crvena - priroda je bila nevjerojatno bogata, ali ljudi su bili jako siromašni“, kaže Piot. "Joseph Conrad je to mjesto nazvao 'Srce tame', ali mislio sam da tamo ima puno svjetla.“

Ljepota Yambukua prikrivala je užas koji se odvijao nad ljudima koji su tamo živjeli. Kad je Piot stigao, prve osobe koje je sreo bile su skupina časnih sestara i svećenik koji su se povukli u gostinjsku kuću i uspostavili vlastiti cordon sanitaire - barijeru koja se koristi za sprječavanje širenja bolesti. Na užetu je bio znak, napisan na lokalnom lingala jeziku, na kojem je pisalo: "Molimo vas, stanite, svatko tko prijeđe ovuda može umrijeti." Već su izgubili četvero svojih kolega zbog bolesti, rekao je Piot. "Molili su se i čekali smrt.“ Piot je međutim preskočio kordon i rekao im da će im tim pomoći i zaustaviti epidemiju. "Kad imaš 27 godina, imaš toliko samopouzdanja“.

Časne sestre su novopridošlim znanstvenicima ispričale što se dogodilo, govorile su o svojim kolegama i onima u selu koji su umrli te kako su pokušale pomoći koliko su mogle. Prioritet je bio zaustaviti epidemiju, ali prvo je tim trebao otkriti kako se ovaj virus prenosi s osobe na osobu - zrakom, hranom, izravnim kontaktom ili se širi insektima. "Morali smo početi postavljati pitanja. Bilo je to stvarno kao detektivska priča“, kaže Piot.

Ovo su bila tri pitanja koja su postavili:

• Kako se epidemija razvijala? Poznavanje trenutka kada je svaka osoba zaražena virusom dalo je naznake o kakvoj se vrsti infekcije radi - odatle je počela nastajati priča o virusu.

• Odakle su došli zaraženi ljudi? Tim je posjetio sva okolna sela i mapirao broj zaraženih - bilo je jasno da je izbijanje zaraze usko povezano s područjima koja opslužuje lokalna bolnica.

• Tko se zarazio? Tim je otkrio da se više žena nego muškaraca zarazilo bolešću, a posebno žene između 18 i 30 godina - pokazalo se da su mnoge žene u ovoj dobnoj skupini bile trudne i mnoge su posjetile prenatalnu kliniku u bolnici.

Misterij virusa počeo se otkrivati. Tim je potom otkrio da su žene koje su posjećivale prenatalnu kliniku sve primile rutinsku injekciju. Svako jutro bi se podijelilo samo pet šprica, igle bi se ponovno koristile i tako se virus širio među pacijenticama. "Tako smo počeli shvaćati“, prisjeća se Piot. "To se radi razgovorom, proučavanjem statistike i logičkim zaključivanjem.“

Tim je također primijetio da se ljudi razbolijevaju nakon što prisustvuju sprovodima. Kada netko umre od ebole, tijelo je puno virusa - svaki izravan kontakt, poput pranja ili pripreme pokojnika bez zaštite, može predstavljati ozbiljan rizik. Sljedeći korak bio je zaustaviti prijenos virusa. "Sustavno smo išli od sela do sela i ako bi netko bio bolestan, bio bi stavljen u karantenu“, kaže Piot. "Također bismo stavili u karantenu sve koji su bili u izravnom kontaktu sa zaraženima i osigurali bismo da svi znaju kako pravilno pokopati one koji su umrli od virusa.“

Zatvaranje bolnice, uvođenje karantene i osiguravanje da zajednica ima sve potrebne informacije na kraju je okončalo epidemiju - ali je umrlo gotovo 300 ljudi. Piot i njegovi kolege su tijekom tri mjeseca u Yambukuu mnogo naučili o virusu, ali mu je još uvijek nedostajalo ime. "Nismo ga htjeli nazvati po selu, Yambuku, jer je to jako stigmatizirajuće. Ne želite biti povezani s tim“, kaže Piot. Tim je odlučio virus nazvati po rijeci. Imali su kartu Zaira, iako ne baš detaljnu, a najbliža rijeka koju su mogli vidjeti bila je rijeka Ebola. Od tada će virus koji je stigao u "tikvici" u Antwerpen prije toliko mjeseci biti poznat kao virus Ebole.

Stopa smrtnosti bila je zastrašujuća, dosežući 88 posto. Gotovo istovremeno, druga, nepovezana epidemija izbila je u Nzari u Sudanu, uzrokovana drugačijom vrstom virusa ebole. Dugo se vjerovalo da su prirodni rezervoar virusa voćni šišmiši iz porodice Pteropodidae. Ljudi su se međutim zarazili kontaktom s krvlju, organima ili drugim tjelesnim tekućinama mnogih zaraženih životinja poput čimpanzi, gorila ili šumskih antilopa. Nakon prve infekcije čovjeka, virus se počeo širiti s osobe na osobu, stvarajući lanac zaraze koji je bilo teško prekinuti bez odgovarajućih mjera zaštite i razumijevanja prijenosa. Unatoč svojoj smrtonosnosti, ebola je između 1979. i 1994. godine nestala s radara, bez ijednog zabilježenog slučaja.

 Prošlo je gotovo 50 godina od te prve epidemije, a svijet sada opet proživljava zarazu ebole. Doduše, ni blizu onoj iz 2014. koja se smatra najgroom ikad. Tad je više od 600 ljudi umrlo u zapadnoafričkim zemljama Gvineji, Liberiji i Sijera Leoneu. U nedostatku cjepiva ili lijeka, savjet za ovu epidemiju je uglavnom isti kao i 1970-ih. "Sapun, rukavice, izolacija pacijenata, nekorištenje igala i stavljanje u karantenu kontakata oboljelih - u teoriji bi trebalo biti vrlo lako obuzdati ebolu“, kaže Piot.

Međutim, u praksi, drugi čimbenici mogu otežati borbu protiv izbijanja ebole. Ljudi koji se razbole i njihove obitelji mogu biti stigmatizirani od strane zajednice - što rezultira nevoljkošću da se jave za pomoć. Kulturna uvjerenja navode neke na pomisao da je bolest uzrokovana vještičarstvom, dok su drugi neprijateljski raspoloženi prema zdravstvenim radnicima.

"Ne bismo smjeli zaboraviti da je ovo bolest siromaštva, disfunkcionalnih zdravstvenih sustava - i nepovjerenja“, kaže Piot. Zbog toga su informacije, komunikacija i uključivanje vođa zajednice jednako važni kao i klasični medicinski pristup, tvrdi on. Ebola je promijenila Piotov život - nakon otkrića virusa, nastavio je istraživati ​​epidemiju AIDS-a u Africi i postao osnivač i izvršni direktor organizacije UNAIDS.

IZVUČENA TIJELA Je li ronioce s Maldiva usisao 'Venturijev efekt'? Snimili svoju smrt GoPro kamerom

Ovih dana ebola se ponovno probudila. Dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus, glavni direktor WHO-a, rekao je na konferenciji za novinare o izbijanju zaraze u Demokratskoj Republici Kongo i Ugandi da je bilo 139 smrtnih slučajeva, a očekuje se da će broj porasti. Dužnosnici su rekli da vjeruju da se bolest možda počela širiti "prije nekoliko mjeseci", čemu je pridonio "superširiteljski događaj", moguće pogreb, početkom svibnja, piše The Guardian.

Doze "najperspektivnijeg" potencijalnog cjepiva protiv virusa Bundibugyo koji uzrokuje izbijanje ebole u središnjoj Africi neće biti dostupne šest do devet mjeseci, priopćila je u srijedu Svjetska zdravstvena organizacija, dok se broj sumnjivih slučajeva popeo na barem 600.

Doze alternativnog cjepiva, koje koristi istu platformu koju je razvilo Sveučilište Oxford kao i AstraZenecina cjepiva za Covid, mogle bi biti dostupne za klinička ispitivanja za dva do tri mjeseca, rekao je - ali postoji "mnogo neizvjesnosti" jer podaci iz ispitivanja učinkovitosti na životinjama još nisu dostupni.

Afrički zdravstveni dužnosnici su u petak objavili epidemiju, a WHO ju je u nedjelju ujutro proglasio izvanrednim stanjem u javnom zdravstvu od međunarodnog značaja.

Stručnjaci su do danas identificirali šest vrsta virusa ebole. Četiri od njih uzrokuju bolest kod ljudi: Zaire ebolavirus (EBOV), Sudan ebolavirus (SUDV), Bundibugyo ebolavirus (BDBV) i Taï Forest ebolavirus (TAFV). Peta vrsta, Reston ebolavirus (RESTV), otkrivena u SAD-u i na Filipinima, uzrokuje tešku bolest kod primata, ali kod ljudi ne izaziva simptome. Šesta, Bombali virus (BOMV), otkrivena je u šišmišima 2018. godine i još se ne zna je li patogena za ljude.

Smrtnost ebole drastično varira ovisno o vrsti virusa i kvaliteti dostupne medicinske skrbi, krećući se od 25 do 90 posto. Zaire ebolavirus, odgovoran za prvu epidemiju 1976. godine i katastrofalnu epidemiju u zapadnoj Africi 2014., smatra se najsmrtonosnijim. U prošlim epidemijama njegova je stopa smrtnosti često prelazila 80 posto. Primjerice, tijekom epidemije u DR Kongu 1995. godine, umrlo je 254 od 315 zaraženih, što predstavlja stopu od 81 posto.

Sudan ebolavirus ima nešto nižu, ali i dalje vrlo visoku stopu smrtnosti, koja se kreće između 40 i 60 posto. Tijekom prve epidemije u Sudanu 1976. godine smrtnost je iznosila 53 posto. S druge strane, Bundibugyo virus, prvi put identificiran u Ugandi 2007. godine, pokazao je najnižu stopu smrtnosti među vrstama opasnim za ljude, s 25 posto smrtnih slučajeva u toj epidemiji. Taï Forest virus je najrjeđi, sa samo jednim zabilježenim slučajem zaraze kod znanstvenice u Obali Bjelokosti 1994. godine, koja se u potpunosti oporavila.

LABIRINT NA MALDIVIMA Što je rebreather i kako su finski ronioci izbjegli zamku treće komore?

Ebola se ne prenosi zrakom, vodom ili hranom. Prijenos s osobe na osobu događa se isključivo izravnim kontaktom s krvlju, izlučevinama (slina, znoj, urin, izmet, povraćeni sadržaj) ili drugim tjelesnim tekućinama zaražene osobe, žive ili preminule. Virus također može preživjeti na predmetima poput igala ili odjeće kontaminirane infektivnim materijalom. Zdravstveni radnici i članovi obitelji koji brinu o bolesnicima izloženi su najvećem riziku ako ne primjenjuju stroge mjere zaštite. Značajan rizik predstavlja i činjenica da virus može opstati u određenim dijelovima tijela oporavljenih pacijenata, poput testisa, očiju i središnjeg živčanog sustava. Zabilježeni su slučajevi prijenosa putem sjemena i više od godinu dana nakon oporavka.

Inkubacijski period, vrijeme od zaraze do pojave prvih simptoma, traje od dva do 21 dan, s prosjekom od osam do deset dana. Bolest počinje naglo, sa simptomima koji nalikuju gripi: visoka temperatura, jaka glavobolja, bolovi u mišićima, umor i grlobolja. Nakon nekoliko dana slijede gastrointestinalni problemi poput povraćanja i proljeva, koji mogu dovesti do teške dehidracije. U teškim slučajevima razvija se hemoragijska groznica, s unutarnjim i vanjskim krvarenjem, što često dovodi do zatajenja organa i šoka.

* uz korištenje AI-ja