Jedan kruzer s troje mrtvih i najmanje osam zaraženih vratio je hantavirus, ovaj put andski soj, u fokus javnosti. No malo je poznato da se balkanski soj hantavirusa, nazvan Dobrava-Beograd, ciklički pojavljuje u Srbiji, Sloveniji, pa i u Hrvatskoj, u Gorskom kotaru još od 50-ih godina, kad ga se nije moglo identificirati, kao ni na drugom kraju svijeta - u Korejskom ratu.
U tekstu "Miš trese brda" Večernji list je 1986. godine pisao:
"Nezapamćena najezda glodavaca u sjevernim crnogorskim brdima uzrokovala je epidemiju takozvane mišje groznice, od koje je oboljelo 68, a umrlo dvoje ljudi. Na Kosovu je ovog ljeta od mišje groznice umrlo petero ljudi. Na području Peći, Dečana i Istoka registrirano je 25 oboljelih od te opasne zarazne bolesti. Hemoragijska groznica s bubrežnim sindromom pojavila se i u Hercegovini - četvero zaraženih u mostarsku bolnicu stiglo je s područja mostarske općine. Jedan je pacijent iz Nevesinja, jedan iz Stoca."
U šumama i poljima diljem Balkana desetljećima dakle tinja tiha prijetnja, bolest koju narod oduvijek naziva "mišjom groznicom". Iako su se epidemije pojavljivale povremeno, uzrokujući teške simptome s vrućicom i zatajenjem bubrega, znanstveni svijet dugo nije imao jasan odgovor. Tek je 1992. godine, gotovo istovremenim otkrićem u Sloveniji i Srbiji, identificiran jedan od najopasnijih uzročnika te bolesti u Europi - virus Dobrava-Beograd.
Hantavirus soja Dobrava-Beograd pod mikroskopom
Zbog ova dva paralelna otkrića, Međunarodni odbor za taksonomiju virusa prihvatio je prijedlog da se virus nazove Dobrava-Beograd (DOBV). Ovo otkriće, objavljeno u znanstvenom časopisu "The Journal of Infectious Diseases", konačno je dalo ime i lice jednom od najopasnijih sojeva hantavirusa u Europi. Rad dr. Gligić bio je kulminacija istraživanja koja su započela još osamdesetih godina, a njezina suradnja s korejskim virologom Ho Wang Leejem, koji je otkrio prvi hantavirus (Hantaan), bila je ključna za razumijevanje ovih patogena na Balkanu.
Prema srpskom profesoru Veselinu Skatariću, prvi slučaj hemoragijske groznice s bubrežnim sindromom u našoj regiji opisan je 1951. godine, piše Danas. Tada su dva liječnika sarajevske vojne bolnice opisala mladog vojnika s neobičnom bolešću. Pravi, sveobuhvatni opis epidemije HGBS-a dali su 1962. godine liječnici VMA među vojnicima garnizona u Erdeviku. Godine 1973. bilo je 500 oboljelih, 1982. više od 700, 1989. više od 1000, a 1994. godine izbila je do tada najveća epidemija na ratom razorenom području bivše Jugoslavije, s nekoliko tisuća oboljelih i više od 150 smrtnih slučajeva. Male epidemije javljaju se svake godine u Vojvodini i na jugu Srbije. U Srbiji ima otprilike 40 do 50 slučajeva s manifestiranom kliničkom slikom, ali i značajan broj bez takvih manifestacija.
Prvi tragovi: Epidemija na Fruškoj gori 1961.
Iako je virus na Balkanu službeno otkriven tek 90-ih, "mišja groznica" harala je regijom mnogo ranije. Jedna od prvih velikih i dokumentiranih epidemija na području bivše Jugoslavije dogodila se 1961. godine na Fruškoj gori u Srbiji, planini koja je i danas poznata kao endemsko žarište. Tijekom vojnog logorovanja, veći broj vojnika obolio je od misteriozne bolesti s visokom temperaturom i teškim bubrežnim problemima. Iako tada uzročnik nije bio poznat, klinička slika i epidemiološki podaci nepogrešivo su upućivali na hemoragijsku groznicu koju prenose glodavci. Slične, manje epidemije zabilježene su i u drugim dijelovima bivše države, poput Plitvičkih jezera 1967. godine, no fruškogorska je ostala upamćena kao prvi jasan znak masovnog obolijevanja.
Četiri lica opasnog virusa
Virus Dobrava-Beograd pripada rodu Orthohantavirus i prenosi se na ljude prvenstveno udisanjem aerosola koji sadrže čestice izlučevina zaraženih glodavaca - urina, izmeta ili sline. Infekcija se može prenijeti i ugrizom ili ogrebotinom. Nakon razdoblja inkubacije od dva do tri tjedna, bolest započinje naglo s vrućicom, glavoboljom, bolovima u leđima i trbuhu, a zatim slijedi faza oštećenja bubrega.
Znanost je kasnije otkrila da DOBV ima četiri različita genotipa, koji se razlikuju po svom prirodnom domaćinu i težini bolesti koju uzrokuju:
Genotip Dobrava: Njegov domaćin je žutogrli miš (Apodemus flavicollis). Uzrokuje teški oblik HFRS-a sa stopom smrtnosti od 10 do 12 posto, što ga čini jednim od najsmrtonosnijih hantavirusa u Europi. Dominantan je u jugoistočnoj Europi.
Genotip Kurkino: Prenosi ga poljski miš (Apodemus agrarius). Izaziva blaži do umjereni oblik bolesti, sa smrtnošću između 0,3 i 0,9 posto. Prisutan je u središnjoj i istočnoj Europi.
Genotip Saaremaa: Također ga nosi poljski miš, a pronađen je na estonskom otoku Saaremaa. Smatra se da uzrokuje uglavnom subkliničke infekcije bez smrtnih ishoda.
Genotip Sochi: Povezan je s crnomorskim poljskim mišem (Apodemus ponticus) i uzrokuje umjereno tešku bolest sa stopom smrtnosti većom od šest posto.
Ova genetska raznolikost objašnjava zašto se kliničke slike pacijenata na Balkanu mogu drastično razlikovati. Dok su neke infekcije blage, druge, uzrokovane genotipom Dobrava, mogu dovesti do teškog zatajenja bubrega koje zahtijeva dijalizu i nosi visok rizik od smrti.
"Ratna epidemija" u srpskoj vojsci
Područje Balkana predstavlja svojevrsni "lonac za taljenje" hantavirusa, gdje istovremeno cirkulira više sojeva, uključujući Puumala virus (koji uzrokuje blaži oblik bolesti zvan nephropathia epidemica) i Dobrava-Beograd virus. Nakon otkrića, DOBV je potvrđen diljem jugoistočne Europe - u Grčkoj, Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, ali i šire, sve do Rusije, Njemačke i Slovačke.
Posebno dramatična situacija dogodila se 1995. godine tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Među srpskim vojnicima koji su boravili u lošim higijenskim uvjetima u šumskim skloništima i rovovima, izbila je epidemija HFRS-a, pisao je Danas. Izloženost glodavcima, prirodnim rezervoarima virusa, bila je neizbježna, što je dovelo do velikog broja oboljelih. Istraživanja su potvrdila da su za tu epidemiju bili odgovorni i virus Puumala i virus Dobrava-Beograd, pokazujući kako ratni uvjeti stvaraju idealno okruženje za širenje zoonoza.
Da "mišja groznica" nije samo bolest prošlosti, najbolje pokazuje primjer Slovenije. U toj zemlji zabilježene su takozvane "epidemijske godine" koje se ponavljaju u ciklusima od tri do pet godina. Ove godine povezane su s povećanom populacijom glodavaca, što je posljedica blagih zima i obilja hrane, poput sjemena bukve.
Najveći porast broja oboljelih u novijoj povijesti Slovenije dogodio se 2021. godine, kada je potvrđeno čak 588 slučajeva. Od toga je između 75 i 80 posto pacijenata zahtijevalo bolničko liječenje, što pokazuje ozbiljnost kliničke slike koju uzrokuju virusi Puumala i Dobrava, oba prisutna u slovenskim šumama. U Hrvatskoj su 40 potvrđenih slučajeva "mišje groznice" zabilježili, recimo, 2021. godine na području Gorskog kotara: Čabarski kraj, Delnice, Fužine i Ravna Gora. Ova iskustva služe kao podsjetnik da je virus Dobrava-Beograd, iako otkriven prije tri desetljeća, i dalje aktivna prijetnja .