"Oblačno, prohladno. U šest sati pošao sam u Maksimir na utakmicu Dinamo - Željezničar. Na putu radio vijest: u popodnevnim satima stanje se pogoršalo i postalo opet kritično. Zaključujem: obistinjuju se predviđanje da će po praznicima objaviti kraj… Otklanjam razmišljanje: što će to značiti; uopće i osobno…" Zapisao je to prvi hrvatski predsjednik u knjizi 'Osobni dnevnik Franje Tuđmana'.

Tito je bio na samrti, to se znalo. 

"Gledamo utakmicu, živa, zanimljiva, dosta prilika pred jednim i drugim golom. Igralo se negdje 28 minuta, kad mi mladić pored mene šapne 'Tito je umro'! 'Kako, odakle Vam?' Neko malo šuškanje na tribinama, pa onda na službenim klupama pored igrališta, ide sudac Maksimović i igrači prema delegatu i trenerima, nešto se objašnjavaju, a potom počinju napuštati igralište… Znači - umro je!! Već je dio igrača bio u tunelu kad su preko razglasa objavili vijest, pa da se zbog toga utakmica prekida, pozvavši da se minutom šutnje oda počast…"

Istu vijest preko razglasa su objavili na Poljudu i te su scene ušle u povijest. Kolektivni plač i očaj na Poljudu. 

"Potom, na zapadnoj tribini neka je budala uzviknula neku krilaticu (čini mi se: 'drugovi moramo biti budni'), a na jugu gdje je bila vojska, nešto u svezi s Jugoslavijom, a potom se svijet u muku i tihom razgovoru počeo razilaziti… Nije se vidjelo nekih potresenih lica, ali zabrinutih - da, a bilo je i osjećaja odlaknuća: i to je gotovo, a i onog “šteta za utakmicu, ovu i one druge, čuli smo da je Zvijezda povela u Splitu protiv Hajduka", čulo se prigušeno: mogli su pričekati sat-dva. Tako sam eto doživio izvana tu povijesnu vijest. Iznutra bio sam prazan. Vozeći se sam kući, razmišljao sam o neizvjesnostima koje nas mogu snaći. Spreman sam na sve", zapisao je u dnevnik Tuđman.

To je 1980. i njegovo će vrijeme tek doći, makar je u sportskom smislu već imao epizodu s Partizanom koje se nije volio sjećati. Kao perspektivni kadar JNA bio je od 1954. tajnik pa 1958. i predsjednik cijeloga sportskog društva, legenda kaže da je on zaslužan što je Partizan nosio crno-bijeli dres, po uzoru na Juventus. 

Govoreći o 80-im godinama i vremenu koje je proveo proučavajući navijačku supkulturu, Furio Radin ispričao nam je zgodan detalj. Nogometna scena je krajem 80-ih nošena snažnim nacionalnim osjećajima i vrlo lako zapaljiva, kao karabit. Samo malo potpališ i grune. Tako je i bilo.

- Politika uvijek u nekoj mjeri, a u nekim razdobljima jako iskorištava nogomet. No to je simbioza jer nogomet živi od politike. Recimo, krajem 80-ih na stadionu sam prvi put čuo prezime Tuđman. Bila je utakmica, mislim, Dinamo - Partizan 3-2, gosti su vodili 0-2, ali Dinamo je preokrenuo - ispričao je 74-godišnji Radin za Express prošlog ljeta. 

- U jednom trenutku netko je među navijačima Dinama digao transparent na kojem je pisalo ‘Dr. Franjo Tuđman’. I službeni spiker na razglas kaže: ‘S nama je danas veliki navijač Dinama, pozdravimo doktora Franju Tuđmana’. Tad još nisam imao pojma tko je uopće taj čovjek - kaže nam Radin.

U njegovim sociološkim radovima sugovornik je bio mladi, nadobudni Dinamov huligan kojeg će kasnije opet sresti u sabornici. Zvao se Zlatko Hasanbegović. 

Tuđmanovo vrijeme je, dakle, došlo desetak godina nakon utakmice Dinamo - Željezničar i momenta kad je spiker objavio: "Umro je drug Tito". E, sad, kako je i zašto u međuvremenu upao u film da ime Dinamo ne valja, i zašto mu je dao promijeniti ime u HAŠK Građanski pa Croatia i onda još godinama inzistirao na tome prkoseći volji navijača, nikad neće biti sasvim jasno. Kamere su jednom u Plavom salonu zabilježile kako pita dječaka Matiju za koga navija, a on mu ko iz topa odgovori:

- Pa za Dinamo!

Svi su se oko njega nasmijali kiselo i slatko, kakav šamar za ego prvog hrvatskog predsjednika. A još kad je uzeo dječaka u naručje pa mu stao filozofirati:

- Daj da ti nešto objasnim. Čuj, jesi iz Zagreba? Dinamo ti ima u srpskom Pančevu i albanskoj Tirani i svuda. A sad budi za Croatiju. Ona ti je nastavak i HAŠK-a i Građanskog i tog Dinama.

Prestalo je biti smiješno. Više je nalikovalo na nekakvu grotesku u kojoj čovjek koji je pola života proveo navijajući za Dinamo sad mrzi to ime. Stvari su otišle toliko daleko da se u novinama nije smjelo pisati Dinamo, a jednom kad je pokojni Tomislav Židak napisao legendarni tekst "Veliko C i malo d", odmah sutradan uslijedila je reakcija.

Naime, na ulaznim vratima u maksimirske prostorije bile su oduvijek dvije velike kvake koje je krasilo malo, Dinamovo slovo d. Židak je napisao tekst u kojem je, virtuozno kako je samo on znao, notirao da su kvake od mjedi sve što je ostalo od Dinama u Maksimiru. Sve su grbove maknuli i nakeljili nekakvu tapiseriju s grbom Croatije. Totalni šund. Sutradan ujutro Zlatko Canjuga poslao je majstore i uklonili su kvake s vrata. Uistinu veliko C i malo d. Tko bi rekao da i u demokraciji može biti takve diktature. 

Fanatično je pratio NK Croatiju i zadnje kolo prvenstva 1999. O prvaku se odlučivalo u Rijeci gdje je domaćima trebala pobjeda protiv Osijeka, bilo kakva, za naslov prvaka. No sudio je čovjek od povjerenja. Alojzije Šupraha bio je Tuđmanov obavještajac, djelatnik službe za zaštitu ustavnoga poretka (SZUP) iz 90-ih i dvijetisućitih kojeg je - pukom igrom slučaja i ni govora o tome da je bilo namjerno - dopala čast da poništi Rijeci pobjednički gol za naslov prvaka u 88. minuti te 1999. godine.

- Ćiro, jel bilo zaleđe - pitao je Tuđman trenera svih trenera usred proslave prvaka.

- Predsjedniče, naravno da je bio! - odgovorio je Ćiro.

Naravno da "ofsajd" nije bio, dokazano je i kompjuterskom tehnologijom godinama kasnije, al prekasno za Rijeku. Croatijin naslov prvaka piše se Dinamu. Šupraha je, naravno, sasvim lijepo avancirao u karijeri, eno prije koji dan bio je delegat na utakmici Bayerna i Reala u Ligi prvaka. 

Iz današnje perspektive smiješno izgleda slučaj Gordana Jandrokovića koji je sina službenim zrakoplovom vodio na utakmicu Europskoga prvenstva. Pa u Tuđmanovo vrijeme predsjednički je avion koristio i Ćiro Blažević kad bi išao snimati suparnika u kakvom važnom meču. Druga vremena. 

Tuđman nije nogomet samo gledao, on ga je i igrao. Kad bi se otvaralo kakvo novo igralište redovito bi šutnuo penal ili nešto. Tako je bilo i jednom zgodom kad ga je, kao prvog hrvatskog predsjednika, pratila sva svita novinara i fotoreportera. 

- Tuđman se zaletio i šutnuo penal svom snagom, ali promašio je okvir gola i pogodio fotoreportera koji je stajao tamo! Lopta je tresnula u objektiv i razbila ga. Za dan ili dva došli su Tuđmanovi ljudi i donijeli čovjeku potpuno novi fotoaparat - ispričao nam je jednom očevidac. 

Vladimir Šeks, britki veteran i kapetan na nogometnim susretima HDZ-a, s Tuđmanom je znao zaigrati na Brijunima. 

- Ja sam vam 30 godina bio u profesionalnom nogometu. Počeo sam nogomet igrati sa 16 godina u osječkom Hajduku. Sa 17 godina igrao sam za drugu momčad osječkog Proletera, koji je tad bio prvoligaš, pa sam igrao za osječki Grafičar. Potom sam otišao na studij u Zagreb te sam igrao za Kustošiju, nakon toga sam poslom završio u Vinkovcima pa sam ondje igrao za vinkovački Dinamo - nabrajao je Šeks za Express:

- Zvali su me Šeki, po Šekularcu, i Silver jer sam igrao stopera i kao žilet bih pokosio svakoga tko bi pokušao proći kraj mene. (...) Zadnja službena tekma koju sam odigrao bila je u Staroj Gradiški kad sam bio osuđenik, gdje sam igrao s Đurom Pericom. Bio je dobar nogometaš. Kasnije sam igrao u Kutiji šibica 1989. s ekipom HDZ-a i SKH, s Franjom Tuđmanom. (...) Tuđman je bio u izvrsnoj kondiciji i sa 67 godina. Zajedno smo zaigrali nogomet i na Brijunima na onom betonskom igralištu za rukomet. Tuđman je tad branio. Nažalost, većina s kojima sam tad igrao su pokojni...

Franjo Tuđman bio je veliki navijač hrvatske nogometne reprezentacije. U godinu dana gledao bi ju uživo više puta nego što će Plenković ili Milanović u životu. Doduše, nije bio samo navijač. Više dođe kao nekakav savjetnik. Pa je tako obožavao Dražena Ladića i inzistirao da ostane prvi golman reprezentacije i nakon serije gafova. Ladara je to sve vratio obranama na Svjetskom prvenstvu 1998. Pored dobrog programa, moraš imati i malo sreće.