H.Č. iz Sarajeva i Ivan Stambolić, moćni političar i gospodarstvenik iz Srbije, upoznali su se preko poslova s plinom. Njihovo je poznanstvo, međutim, ubrzo postalo prijateljstvo: jedno od onih u kojima se dolazi i najavljen i nenajavljen, obiteljski posjećuje i u koje se uvode oni što, po procjeni jednog ili drugoga, zaslužuju biti dio zajedničkih trenutaka. Tako je, eto, u život jednog Sarajlije, njegove supruge i sinova, ušao Stambolićev štićenik – Slobodan Milošević.

Godinama su on i njegovi navraćali u Sarajevo ili primali sarajevske prijatelje u posjete. Znao je tad, ne jednom, Milošević nazvati H., kazati mu kako sutra-prekosutra ide na put i prolazi kroz istočnu Bosnu pa pitati treba li mu majci, koja je u njoj živjela, što odnijeti, poručiti... H. bi uvijek, jer takav je red, rekao da ne treba, zahvalio i nazvao majku da joj kaže da će sutra-preksutra Slobodan svratiti pa da mu spremi omiljeni bosanski specijalitet.

Jesu, ubijali su Te zločine je počinio netko 'naš', u 'naše' ime!

U proljeće 1992. srpske vojske, službene i one što ih je Služba državne bezbednosti pravila i prikazivala neslužbenim, okupirale su istok Bosne. H. je majku već ranije doveo u Sarajevo, ali druge, bliske srodnike nije. Posljednje što je čuo o njima bilo je da su u nekom od okolnih logora za Bošnjake. Tad je napisao najvažnije pismo u životu, naslovljeno na Slobodana i njegovu suprugu Miru, započeto molbom u ime nekadašnjeg prijateljstva...

Ubrzo, za koji dan, H. je mogao odahnuti: njegovi su nađeni živi, prevedeni preko Drine i spremljeni za odlazak dalje, iz Srbije. To je pismo kasnije bilo jedan od dokaza da je predsjednik Srbije imao kontrolu nad, kako se govorilo na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, pobunjenim bosanskim Srbima. Slobodan Milošević, znamo, nije osuđen: umro je prije izricanja presude. No nije umro nevin, njegovo je ime među onima što su zajedno s Milanom Martićem izveli udruženi zločinački pothvat u Hrvatskoj.

Da je bilo kao što nije, da je H. umjesto Miloševića poznavao Franju Tuđmana, mater, braću i rođake umjesto na istoku Bosne imao u, recimo, Stocu ili Čapljini, pa da je pismom molio za njihov spas, u Den Haagu bi imali i to pismo, i zapovijed s Tuđmanovim potpisom, i transkript njegova razgovora s nekim podređenim, i snimku na kojoj on i Ankica pričaju o prošlim vremenima, sarajevskim izletima i onome što su oni zvali burek od zelja, a njihovi domaćini ih ispravljali govoreći da je burek u Bosni i Hercegovini samo s mesom.

Franjo Tuđman opsesivno je bilježio svaku svoju odluku, nalog, sve što je radio i govorio od trenutka u kojem je postao predsjednik Hrvatske. Povjesničar je sebe doživljavao kao povijesnu ličnost i činio je sve da budućim piscima o njemu i jednom vremenu ostavi što je moguće više izvora. Jedan od najspominjanijih važnih i markatnih ljudi 20. stoljeća u Tuđmanovim knjigama je Kemal Atatürk, otac moderne Turske, vojnik koji je na ruševinama carstva pravio i napravio novu državu po uzoru na Francusku.

Atatürk je svakako bio prosvjetitelj, čovjek što je Turke od brojnog plemena učinio političkim narodom, uveo latinicu i izveo religiju iz politike. Bio je, međutim, autokrat kojem bi se, u nekakvoj alternativnoj povijesti, sudilo pred međunarodnim sudom za etničko čišćenje i protjerivanje onih što su smetali jednostavnosti njegove republike pune Grka, Bugara, Armenaca, Kurda - šarene do kompliciranosti i zbog toga zahtjevne za upravljanje.

Tad, početkom prošlog stoljeća, dok su umirala dva carstva i milijuni Europljana u svjetskom ratu, prvom od dva takva, uobičajeno je bilo puno onoga što će na njegovu kraju postati utuživo pred Haškim sudom. Vrag će ga znati je li Tuđman mislio da se, bez obzira na sav napredak i sve promjene, povijest ponavlja u istom izdanju na drugim mjestima ili je samo vjerovao da će taj neki Tribunal, s čijim se osnivanjem složio iz nužde, postojati reda radi i samo da sudi Srbiji.

GODINE BIJEGA 'Ratko Mladić nije nikakav zločinac, on je naš bog'

Ali se svojski potrudio tužiteljima, prije nego znanstvenicima, ostaviti raskošnu dokumentaciju o tome kako je vladao i što je želio. Svašta su, baš svašta, u tom Haagu mogli čuti i vidjeti: od razgovora o Srbima nakon Oluje do zamolbi da se s računa Ministarstva obrane plati hotelski smještaj u Zagrebu za čelnike bivše Herceg-Bosne. Slobodana Miloševića nije zanimalo što će jednom, nekad, povjesničari govoriti o njemu.

On je želio moć i vlast i pristajao na sve što je tome pomagalo, čineći u isto vrijeme puno toga što nije bilo blisko onome za što se zalagao, ali nije imalo ni negativne posljedice za njega. Sa Slovenijom je, prije međunarodnog priznanja te države, Srbija potpisala sporazum o nenapadanju! S NATO-om je zaratila zbog Kosova jer je on, Milošević, procijenio da će ga manje koštati izgubljeni rat od olako izgubljenoga Kosova.

Predstavnike Republike Srpske u Daytonu dovodio je do gubitka svijesti donoseći odluke koje su taj entitet ostavljale bez dijelova Sarajeva. Možda, vrlo vjerojatno, Milošević nije želio potop poslije svoje smrti, ali nije ga pretjerano brinula mogućnost da se desi. On se fokusirao na rješavanje problema trenutka, ma kakvo to rješenje bilo. Računajući, je li, i otmicu i ubojstvo svog političkog oca – Ivana Stambolića.

Franjo Tuđman je znao zašto je povijest znanost i koliko su vjerodostojni izvori važni za razumijevanje njenih tokova, aktera i vremena u kojem se svijet mijenjao i crtale granice. On ih je spremio dovoljno ne za jednu nego za stotinu i jednu biografiju i još više studija koje je trebalo pisati deset, 50, 100 godina nakon njegove smrti. No zaboravio je da se štošta toga, ipak, promijenilo od epohe vladara čijem se umijeću i učincima divio, bez obzira na dužinu ostavljenih krvavih tragova i broj žrtava povijesti koju su stvarali.