Plima od 180 centimetara poplavljuje 85 posto površine povijesne jezgre Venecije. Plima od 190 centimetara poplavljuje 88 posto Venecije, kažu podaci Grada Venecije. A najgora poplava ove godine dosegnula je čak 187 centimetara kao druga najgora u povijesti ovog grada. Bilo je to 12. studenog baš kad je Regionalno vijeće Pokrajine Veneto zasjedalo i odlučivalo o proračunu za borbu protiv klimatskih promjena.

Amandmane za borbu protiv klimatskih promjena u jednom su trenutku odbacili desničarska Liga, ekstremno desna Braća Italije i konzervativna Forza Italia, da bi samo dvije minute poslije svi skupa morali bježati iz vijećnice jer im je plimna poplava prodrla u dvoranu. Riječ je o strankama talijansog desničarskog vala, pa i vala uskrsnuća fašizma. Mračna ironična priča obišla je svijet. A o još i gorim razmjerima ironije govori priča što ju je u međuvremenu otkrio Wall Street Journal.

Osuđeni na propast Nema im spasa: Razlozi zbog kojih će se Venecija potopiti

Ispalo je da je satima prije toga gradonačelnik Chioggie, smještene u južnom dijelu lagune, pokušavao pronaći nekoga tko bi podigao protuplimsku branu kako bi se obranila i Venecija i sva okolna mjesta i gradići. Nije Alessandro Ferro bio neki prorok, naprosto je pratio vremensku prognozu, vidio je prognozu i za plimu i istog trenutka bilo mu je jasno.

Na branu koja već neko vrijeme stoji skoro pa spremna, potrošeno je nekoliko milijardi eura, kako bi se, u slučaju opasnosti, sprudovi ispred lagune mogli potpuno zatvoriti na tri otvorena mjesta. Riječ je o 41 plus 19 plus 18 barijera, ovo zadnje kod same Chioggie, koje do sada još nikada nisu podignute. Ferro nije uspio pronaći nikoga tko bi imao ovlasti podići brane, more je prodrlo i napravilo štetu od oko 1 milijarde eura.

"Ogorčen sam. Razočaran. Bilo je to vrijedno rizika. Da je profunkcioniralo, ostali bismo na suhom", kazao je poslije Ferro za WSJ.

Brana, doduše, doista nije sasvim gotova, ali isključivo zbog korupcije i birokracije koji su usporili ovaj projekt spasa Venecije. Projekt je pokrenut još 1966., nakon najveće poplave u 1400 godina ovog grada. U 80-ima su se vlasti na nacionalnoj i lokalnoj razini uspjeli dogovoriti oko načina za obranu od budućih plima Jadranskog mora, sustavom brana koje bi se podigle s dna kad bi se za to ukazala potreba.

Brane su trebale, osim sprečavati rast razine mora u laguni, biti i vizualno prihvatljive, odnosno, pod vodom onda kad miruju. Za to postići Venecija nije morala otkrivati ništa novog. Slična rješenja već su imali London, Rotterdam i još neki gradovi na niskim ušćima svojih rijeka. I onda kreće cirkus. Projekt su nazvali MOSE, i kao akronim i po starozavjetnom Mojsiju. Nije čak bio niti toliki problem to što gradnja nije počela sve do 2003. Jer, projekt je trebao proći svu silu tijela vlasti, javnih rasprava, stručnih rasprava na svim tim razinama.

Konačno, vlada u Rimu odobrila je čak 1,7 milijardi eura, posao izgradnje dobio je privatni konzorcij koji je imao zacrtan rok završiti posao do 2012. Dvije godine poslije probijanja roka vlada je morala preuzeti projekt koji je tada, dakle već 2014., bio dovršen tek 80 posto. Razlog za ovakvu intervenciju vlade Italije bila je ogromna korupcijska afera. Do danas je projekt obrane Venecije od plime, sad već zapravo od klimatskih promjena, dovršen 93 posto, cijena je nabujala na čak 5,5 milijardi eura i aktualni rok je 2021. godina.

A što znači ovaj rok? Brana će biti u stanju zadržati plimu visine čak tri metra, što bi bilo dovoljno za spašavanje Venecije od rasta razine mora uslijed klimatskih promjena još najmanje nekoliko desetljeća, prema najgorim klimatskim scenarijima, odnosno možda skoro do kraja stoljeća, prema najoptimističnijim. Međutim, od devet velikih poplava Venecije od početka 20. stoljeća, čak pet dogodilo se u 21. stoljeću.

Klimatske promjene More će rasti do 10 metara, pogledajte Jadran 2100.

Od tih pet, četiri su grad poplavile od 2012. do danas, odnosno – i to je ono najgore – dvije su bile u listopadu prošle godine, a jedna sad u studenom. Dakle, od devet najgorih od 1900., trećina ih se dogodila ove i prošle godine. Ako je rok za branu 2021. godina, lako je zamisliti da do tada neće više ostati još bog zna što od grada za više braniti od poplava. Razlog zašto branu još ne podižu, jest to što bi na njoj mogla nastati šteta jer još nije sasvim gotova.

Gradonačelnik Ferro smatrao je da bi i takva šteta bila minorna u odnosu na štetu koja je nastala nepodizanjem. Inženjer Giovanni Cecconi koji je na sustavu hidraulike brane radio do 2015., za WSJ je to neizravno potvrdio: "Korist od nje daleko premašuje gradnju i troškove održavanja. Trebamo je kako bi grad ostao pogodan za život njegovih građana."

Nedovršena brana je ostala nepodignuta i Venecija je u nekoliko sati postala mjesto u kojem se kanalizacija izlijevala po kućama, kanalima, gdje su električni aparati poplivali po prizemljima, potopljene su brojne povijesne kulturne znamenitosti. Brana je, doduše, postala sporna već u 80-ima kad su vlasti odabrale sustav takvih podižućih metalnih vrata koja bi, dok su na morskom dnu, bila ispunjena morem.

Kad bi ih htjeli podići, prvo bi komprimirani zrak istisnuo vodu iz barijera, one bi se, pričvršćene za tešku betonsku podlogu na dnu potom podigle i to bi bilo to. Bilo je i drugih rješenja. Ekološke organizacije protestirale su zbog ekološkog učinka takvog rješenja, jer su u igri bila i tehnološka rješenja koja ne bi bila tako vizualno zgodna, ali bi ekološki bila manje invazivna. A onda je izbila afera s korupcijom i projekt je, iako već uvelike dovršen, umalo propao 2014.

Ispalo je da je voditelj konzorcija i regionalni premijer Giancarlo Galan godinama primao mito kako bi gurao interese pojedinih tvrtki u projektu. Pohapšeni su deseci službenika i menadžera... Da bi sljedeće godine konzorcij naišao na odbijanje nacionalnog distributera električnom energijom da mu obnovi ugovor – jer konzorcij je došao na crnu listu kao korumpirana organizacija. Istodobno, pokazalo se da je posao odrađen tako traljavo da je brana predviđena trajati najmanje 100 godina, već tada počela pokazivati znakove hrđanja.

Inženjeri su za to znali i ranije, predlagali su sustav odvlaživača, no, ništa od toga nije bilo provedivo brzo zbog komplicirane procedure odobravanja nacionalno-regionalnog, privatno-javnog, izrazito složenog projekta. 2017. film je puknuo Dariu Bertiju, koji je od 2015. bio inženjer direktor MOSE-a.

Katastrofa Propast: Pola stupnja više i Hrvatsku guta pustinja

"Birokracija je usporila napredak... S uvođenjem niza pravila, izgubili smo iz vida ključne ciljeve", rekao je.

Nije on slijepo udario samo po birokraciji, dapače, prozvao je sve, ali...

"Preuzeo sam punu odgovornost za kašnjenje, ali to se moralo napraviti. Zatekli smo potpuni nered (govorio je o preuzimanju projekta 2015., op. a.). Trebalo nam je neko vrijeme dok smo se probili kroz sustav stvoren onako kako je to odgovaralo korumpiranim ljudima koji su tu bili ranije."

Barti je, dakle, računao da će birokratski aparat imati razumijevanja za ubrzanje procedure i mimo zacrtanih pravila u trenutku kad su projekt preuzeli oni koji su trebali raščistiti štetu, koruptivni krš i privatnika i istaknutih političara... Otada se projekt polako, vrlo polako primiče kraju. U takvoj situaciji Ferro je kao gradonačelnik Chioggie spazio onu prognozu za plimu. Nazvao je šefa javnih radova regije Venecije. I doznao da je ovaj baš nešto ranije otišao u mirovinu, zbog čega ga još nitko nije stigao naslijediti. Nazvao je potom vladinog povjerenika Giuseppea Fienga.

"Rekao sam mu da jako želim podići brane jer stanje izgleda jako loše. Kako ne znamo tko je sad ovlašten donijeti odluku, idemo se oko nje svi složiti", prepričavao je poslije što je predložio.

I sad se dolazi do kulminacije posljedica zločina korumpiranih ljudi kojima se živo fućka za štetu i žrtve građana. Fienga je vlada postavila kao čovjeka koji će strogo iskorijeniti korupciju i striktno utjerivati zakone u dovršenju brane. Drugim riječima, Fiengo je bio obavezan rigidno se držati pravila kako bi se Venecija što hitnije zaštitila. Fiengo ga je saslušao, čak nije odmah niti odbacio prijedlog, nego je predložio da se posavjetuju s talijanskim službama civilne zaštite. Inženjeri na brani rekli su da sustav nije spreman.

Rekli su da neki od zračnih kompresora nisu priključeni, da testna podizanja jesu pokazala da stvar funkcionira i ovako, ali da broj kompresora ne jamči da se mogu podići baš sva vrata. MOSE usto još nije testiran po nevremenu. Posljedica podizanja u toj fazi, zaključili su, ako bi podizanje propalo, moglo bi dovesti do potapanja tunela ispod dna, kvarenja opreme i ugrožavanja radnika. I tako se odustalo.

Danas je status brane takav da sa svojih 300 centimetara obrane, sustav, kad uskoro bude dovršen, može štititi Veneciju i od najviših plima čak pri rastu razine mora uslijed klimatskih promjena od 60 centimetara. To je u skladu s predviđanjima UN-a o klimatskim promjenama početkom ovog stoljeća. UNPCC sada, međutim, predviđa već 110 centimetara do 2100. godine, što bi značilo da će brana štititi Veneciju, ako ništa drugo, još oko 50 godina.

Alarm Gradovi koje je turizam ubio - Dubrovnik na vrhu liste

Čak i najnoviji rezultati istraživanja otapanja polova i Grenlanda, koji predviđaju nekoliko metara do 2100., još uvijek bi značili nekoliko desetljeća posuđenog vremena Veneciji ako bi čovječanstvo nekim čudom ipak krenulo radikalno popravljati uništeno i industrijsku civilizaciju odvlačiti s putanje totalne propasti.

Samo, kao što vlade industrijskih sila ne dira sudbina ugroženih država – Tuvalu, Maledivi, Bangladeš, pa i Nizozemska, čak niti niska područja nekih država u SAD-u, još uvijek ih ne dotiče niti sudbina Venecije. Grad zato još niti ne zna što ga sve čeka. Konačno, nekoć su rekordne plime bile 140 centimetara. Sada su one očito već oko 190 centimetara i tko zna što podivljala klima planeta Zemlje još sprema.

Venecija u međuvremenu ubrzano propada. Što zbog poplava, što zbog suludog turizma, grada je od nekadašnjih 171 tisuće stanovnika, spao na današnjih samo 50 tisuća.