Andrej Plenković opisao je početkom tjedna Damira Vanđelića kao “privremenog” šefa Fonda za obnovu Zagreba. Time mu je pokazao izlazna vrata i poručio da pakira kofere. Roma locuta, causa finita. Čovjek kojeg je još u listopadu opisivao kao “dobar izbor zbog kojeg je zatitrao zagrebački đir”  odjednom je  postao lako kvarljiva roba, s ograničenim rokom trajanja.  Glavni razlog zbog kojeg će Vanđelić morati napustiti Fond za obnovu Zagreba je očit. Nije prihvatio biti HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba. A onda više ni Fond ne može biti njegov, jer stranka mora sve kontrolirati. Fond, to su milijarde, i to ne od danas do sutra, nego cijelo desetljeće. To je nepresušan izvor moći i političkog utjecaja. “Nije uhvatio Kairosa (boga sretnog trenutka) za čuperak”, rekao je posprdno Plenković, koji je s Vanđelićem u četiri oka pregovarao puna tri mjeseca. Vanđelić, ratni heroj, logoraš, čovjek školovan u Engleskoj, sam je sebi presudio. Htio je birati suradnike, tražio potpunu autonomiju, distanciranje HDZ-a od Milana Bandića, ali i svih HDZ-ovaca koji su, kako se kaže, poput Bandića “od ranije poznati policiji”, te formiranje široke postizborne koalicije u koju bi bili pozvani i drugi vijećnici desnog centra. Plenković za to nije htio ni čuti. “To je još jedan problem. Nakon Vanđelićevih zahtjeva o formiranju desne koalicije u Zagrebu, Plenković vidi Vanđelića kao čovjeka koji hoće prokrijumčariti Most u vrh Zagreba, a tu se onda u pozadini naziru Željka Markić i klerikalni krugovi, od čega se Plenkoviću diže kosa na glavi. On je na Most alergičan i nema nikakve šanse pristati na nešto što bi njih ojačalo”, kažu nam upućeni izvori. Damir Vanđelić bio je prvi kandidat za premijera Karamarkove vlade, ali je odustao od toga jer ga je Karamarko namjeravao postaviti kao marionetu. U kancelariji koju je dobio dugo je razgovarao sa svojim kandidatima za ministre, ali je odustao kad je shvatio da Karamarka zanimaju profili a la Crnoja. I Kolinda ga je namjeravala postaviti na čelo svoje privremene, tehničke vlade. 

Vanđelić je navodno blizak i Milijanu Brkiću, pa je cijeli idejni paket neprihvatljiv šefu HDZ-a. Ali ni ono što je HDZ tražio od njega nije bilo po volji Vanđeliću. Tom čovjeku, čini se, nitko nije objasnio da pregovara sa šefom HDZ-a (Dalić, Kuščević, Kutle, Žalac, Žinić, Sanader..., treba li dalje?), a ne liderom torijevaca. Plenković je pristao na 30-ak posto njegovih uvjeta, ostale je odbacio, od početka je to bilo “krivo srastanje”.

“Način na koji je Vanđelić kanio voditi Zagreb njemu nije prihvatljiv, jer bi posve eliminirao njegov utjecaj u Gradu”, dodaje naš izvor. Još je nešto važno u toj priči. Vanđelić je nestranački kandidat pa će Plenkoviću bolje odgovarati stranački, jer je taj podložan stranačkoj stezi. Priča je vrlo slojevita, a svaki sloj predstavlja novu dimenziju skandala. U prvom redu, neshvatljivo je da je kandidat HDZ-a za gradonačelnika trebao biti čovjek koji vodi Fond za obnovu grada. To je zamišljeno kao podlo, ali providno potkupljivanje Zagrepčana, koje vrh stranke sistematski laže. Nakon tromjesečnih pregovora, tijekom kojih je gradu slana poruka kako je Vanđelić najbolji čovjek, Plenković ga najedanput otpisuje kao “privremeno rješenje” i poručuje da je našao boljeg, pa kao zeca iz šešira vadi nekog posve anonimnog gradskog vijećnika, mladog Sarajliju koji bi trebao sređivati Augijeve staje, koje će ostati ako Hadezeov stvarni kandidat, Milan Bandić, doista izgubi izbore. 

Ispada da je HDZ-ov kadrovski inkubator kao Silicijska dolina, pun talenata. A istina je obrnuta. Mladi Davor Filipović postao je “kandidat” nakon nervozne potrage za bilo kojim zvučnim imenom koje bi pristalo na žrtvovanje (HDZ-ov kandidat je, naravno, Milan Bandić), a koje bi, vjerojatno, bilo naplaćeno nekom nevidljivom uslugom. Priča se da su po Trgu žrtava fašizma čak i slučajne prolaznike vukli za rukav i pitali “Hoćeš li ti biti naš kandidat?”...
“Plenkija je odbio i Dragan Primorac”, kaže naš izvor dodajući da je to učinio zato “što nema šansi, a morao bi objaviti i imovinsku karticu, a on zna da je to u današnjim okolnostima predvorje pakla...”

Ovdje se pokazuje još jedna posljedica unutarstranačke dinamike u Hrvatskoj. Ni HDZ ni SDP, naime, nemaju kandidate – ne samo za Zagreb nego ni za Split, Rijeku i Osijek. To je poražavajuće. Strankama se vlada čvrstom rukom; otkad je Tito 1928. eliminirao frakcije, sve se naše stranke ponašaju na isti način – to su monoliti, u kojima gospodari čvrstorukaški raspoložen vođa. U politiku, u  hrvatsku politiku, to jest u stranke, danas više neće otići nitko pristojan, stručan, čestit i moralan. Svi znaju da je politika leprozorij u kojemu se možete brzo i lako obogatiti, ali ćete se zaraziti i osramotiti. A kad uđete u stranku, čeka vas uobičajena tzv. negativna selekcija kadrova. Prolaze samo oni koji se slažu s vođom – “tamo gdje dva čovjeka misle isto jedan uopće ne misli”, kaže aforizam, i to pokazuje zašto je intelektualni pad nužan. Zato što se sve uvijek svodi na dimenzije jednog čovjeka i poslušnost prema njemu. Kako je već netko primijetio, Martina Dalić je bila šutljiva i poslušna i nagrađena je Podravkom, Vanđelić nije htio biti poslušan i nagrađen je “cipelom”.

Damir Vanđelić htio je pročistiti prostor. Njegov model obnove Zagreba je hrabar iskorak prema poštenoj upravi. Vanđelićev je plan objaviti sve detalje obnove na internetu, angažirati mlade i stručne ljude, spremne na stres i izazove (svi moraju proći psihotest; radno mjesto je dobro plaćeno, atraktivno i dugotrajno, jamči se barem deset godina rada, ali je zahtjevno), no našem poštenjačini Plenkiju takav model ne pada na pamet jer što će onda reći pajdi Bandiću? Kako će kum Penava dobivati poslove ako se sve vidi na internetu, a cijenom se licitira?

Damir Vanđelić i dalje misli završiti zadatak koji je preuzeo. Možda ipak bude izabran za šefa Fonda, ako Plenković ocijeni da bi odmazda prema njemu, jer nije pristao na stranački diktat, značila preveliku reputacijsku štetu. No već se spominje i ime HDZ-ovca Gordana Hanžeka, čovjeka koji je od 1997. do 2005. bio zamjenik pročelnika Gradskog ureda za izgradnju Grada, koji, dakle, ima petogodišnje iskustvo suradnje s Mikijem Bandićem (odnosno Jelavićem), a bio je i osnivač te prvi predsjednik mladeži HDZ-a. Njemu iz Plenkijeva kuta gledanja ne prijeti “privremenost”.

Kako će u svemu tome proći Zagrepčani kojima su u potresu oštećeni domovi? Oni su očito zadnja rupa na svirali. Makne li Plenković Vanđelića pa postavi bivšeg Bandićeva, odnosno Jelavićeva suradnika na čelo Fonda (ili nekoga sličnog), trebat će mu bar pola godine da pohvata konce, osmisli “svoj” model – jer na Vanđelićevu sigurno neće ostati – i krene s nekim poslom. Važni podzakonski akti vezani za obnovu ili nisu doneseni ili su nefunkcionalni, a mreža propisa i uvjeta za obnovu zgrada nalik je na labirint. Nije Vanđelić badava tražio psihotest za ljude koji će pomagati građanima u obnovi, za to će trebati imati veliko znanje i živce od čeličnih sajli. Dođe li u Fond neki čovjek kaljen u Bandićevu modelu, sve će ići po poznatim šprancama. Svoj red čeka i inženjerka građevine Mirjana Čagalj, koja se dokazala u realnom sektoru i to na ozbiljnim projektima . Ali nju sabotira Ante Sanader, majstor stranačkih spletki. Pa će se ova još načekati. Nažalost. A do tada će, kažu ljudi koji noću prolaze kroz centar, navečer u zgradama u srcu Zagreba svijetliti tek rijetka svjetla jer je centar Zagreba poharan egzodusom.