Dražen Keleminec, predsjednik Autohtone stranke prava, tijekom prosvjeda u Savskoj verbalno je napao jednog od prosvjednika koji su se pobunili protiv “šatora”. Potom se njegov bijes usmjerio na snimatelja.“Za koga vi snimate? Koju stranu?” upitao je snimatelja, koji mu je uzvratio protupitanjem - “Zar ima strana u novinarstvu”? “Ima, ima, hrvatska i četnička, srpska!“ uzvratio je Keleminec. 

Dražen Keleminec sjajno se uklopio u cijelu industriju proizvodnje neprijatelja, koja posljednjih mjeseci radi punom parom. Prateći dio desnih medija, tiskovina, portala i TV emisija, čovjek bi stekao dojam da Hrvatska danas živi reprizu 1991. godine – ili, još gore, 1941. godine. Po njima, ovdje vladaju “Jugoslaveni”, Hrvatska je izdana, u fokusu je samo “regija”. 

Izmišljotine nisu slučajne

Neki su mediji objavili - poslije se pokazalo da je to čista izmišljotina - da su kontraprosvjednici u Savskoj vikali „ovo je Srbija“. No mehanizam te izmišljotine nije bio slučajan – dio Hrvatske već dugo očajnički traži neprijatelja. Jugoslaveni, četnici, Trilaterala, masoni, komunisti, crveni – svi oni paradiraju po prostorima desnih glasila, iako ih je u životu znatno teže pronaći. 

Imati neprijatelja – tvrdi talijanski pisac Umberto Eco - važno je ne samo kako bismo definirali vlastiti identitet nego i kako bismo iznašli prepreku prema kojoj ćemo odmjeriti vlastiti sustav vrijednosti, i sukobivši se s njom, dokazati vlastitu vrijednost. Neprijatelju se kroz povijest uvijek pripisuju slična svojstva - on je opasan, podmukao, divlji, nekulturan.

Neprijatelji su ružni i smrde

“Oni kradu, deru, oni se ponose onim čega se normalan čovjek stidi, oni su moralno iskvareni do srži.“ Tako je Tacit opisivao Židove. Enciklopedija Britanica u prvom američkom izdanju iz 1798. crnce opisuje kao ljude koji imaju "visoko čelo, kratak nos, širok i spljošten, debele usnice, male uši”; a „ružnoća i nepravilnost oblika karakteriziraju njihov izvanjski izgled…“ 

Crnac je – kaže Eco – ružan; neprijatelj mora biti ružan jer se lijepo poistovjećuje s dobrim. Čuveni kompozitor Richard Wagner šovinistički je pisao o Židovima: ”S čovjekom koji tako izgleda ne želiš imati ništa zajedničko” napisao je.

Neprijatelj, u pravilu, uvijek i smrdi, dodaje Umberto Eco pa navodi primjere – prema Lombrosu Cigani smrde jer se hrane strvinama, dok Rusi – za autora Jamesa Bonda, Jana Fleminga – zaudaraju jer su siromašni, a to skrivaju jakim parfemima, što u kombinaciji proizvodi strašan smrad. 

Sukob političkih civilizacija odgovara dvjema najvećim strankama

Cijeli ovaj “sukob političkih civilizacija” zapravo sjajno odgovora dvjema najvećim strankama, jer jedino na njemu mogu mobilizirati svoje birače. I Milanović i Karamarko guraju ideološke teme te vrste u fokus javne rasprav. Karamarko SDP-ovce optužuje kao one koji “nikad nisu htjeli Hrvatsku” (u prijevodu: Jugoslavene”) dok se SDP nameće kao branitelj, na primjer, ćirilice (kozmopoliti). 

I jedina i drugima ta igra odgovara. Ako opozicijska politika nema nikakvo ekonomsko rješenje, na temelju čega može pretendirati na vlast? Na temelju dokaza da se bori protiv nacionalnih neprijatelja, koji su odgovorni za rasulo, ekonomsku propast i rasprodaju nacionalne imovine. Neprijatelj je za našu političku scenu konstitutivan, i to nije samo hrvatski fenomen. 

Dogovoreni crveno-crni rat

“Pogledajte”, kaže Eco, “što se dogodilo u SAD-u kad se raspalo Carstvo zla i nestao veliki sovjetski neprijatelj. “Prijetila im je propast identiteta, dok Bin Laden nije pružio svoju samilosnu ruku i Bushu dao prigodu da kreira nove neprijatelje, učvršćujući osjećaj nacionalnog identiteta i svoju moć…“ Kako dvije stranke ne rade ništa s čim bi se mogle pohvaliti, odlučile su se na dogovoreni crveno-crni rat, koji mobilizira obje vojske. 

"Grabar-Kitarović se kao predsjednica države okomila na Milanovića", rekao je Žarko Puhovski u Otvorenom - a time mu samo pomaže pred parlamentarne izbore. Ništa drugo Milanoviću nije trebalo, ovo je ono što želi.

Pojavila se sklonost besmislenim raspravama

Njegova taktika je danonoćni sukob, u SDP-u su shvatili da je Karamarko u pravu i da ne možeš dobiti sve građane, ali da zato možeš okupiti svoje, to da. Ona se ponaša kao predsjednica pola države, Titova bista je jedan primjer, napad na premijera je drugi. Pola Hrvatske hoće, pola neće...

Ruskinja Julija Latinjina napisala je sjajan tekst koji govori o zarobljavanju nekih društava u “notorno idiotske rasprave”. On mnogo govori o hrvatskoj situaciji, iako tematizira ruski problem. 

"Kada promatram - napisala je Latinjina - dezorijentirana i disfunkcionalna društva, društva crvotočna iu mnogim segmentima urušena, kao što su na primjer neka arapska, a, prema mom mišljenju, u tu skupinu nažalost spada i ovo naše, kod svih njih se brzo uočiti jedan fenomen, pojava koju bih nazvala sklonošću k besmislenim raspravama."

Država je tu da svakome ponešto obeća

Besmislena je rasprava kada neka utjecajna grupa, trudeći se da sačuva stečeni utjecaj i ključne pozicije u društvu, tom društvu natura notorno idiotske rasprave. I tada svi naširoko počinju se spore: ‘Je li zemlja okrugla ili plosnata?’ 

Ili: ‘Treba li posjećivati američku ambasadu ili ne? ‘ Ako obratite pozornost na aktualnu predizbornu kampanju u Americi, zapazit da se tamo vodi rasprava o najvažnijem pitanju za ovu zemlju: ‘Što je to Amerika?’ Tamo se vodi borba između onih koji brane stav očeva osnivača da je Amerika zemlja u kojoj svatko za sebe može postići ono što stvarno želi i onih koji brane socijalističku viziju Amerika Sola Alinskog i Baracka Obame, prema kojoj je država tu zato da svakom ponešto obeća. 

Stečene visoke pozicije ne smiju biti zacementirane

U toj sam raspravi ja sam na strani najkozervativnijih konzervativaca. Ali čak i zadrtom libertincu kao što sam ja, potpuno je jasno da je rasprava u kojoj su zastupljena dva ekstremna stava: ‘pustite ljude da se sami bore i tako stječu svoju imovinu’ i ‘hajde da sve redom osiguramo’, to jest da je baš taj napon između ova dva socijalna pola to što ovo društvo pokreće naprijed. 

Nema tog zdravog društva gdje nikome ne pomažu, i nema tog zdravog društva u kome sve otimaju. Suština tog pitanja i jest u tome da se pomoć siromašnima ne pretvori u pljačku imovine onih koji su sposobni i voljni danonoćno rintati, kao i obratno, da se stečene visoke pozicije u društvu, putem (manje-više nametnutih) zakona, jednom za svagda ne cementiraju.

A to kako ova dva trenda uskladiti i uravnotežiti i predmet je sadržajne diskusije. Mogu nabrojiti još sadržajnih rasprava koje svakodnevno polariziraju američko društvo. Među njima su recimo ratovati ili ne izvan granica SAD, kako se odnositi prema prijevremenom prekidu trudnoće, prema homoseksualcima, prema imigrantima itd. 

U disfunkcionalnom društvu nema zdrave rasprave

Sva su ova pitanja za društvo važna, i u svakom određenom trenutku odgovori su na njih važni, a tijekom rasprava, razni razumni ljudi mogu zastupati različita gledišta i na njih davati različite odgovore.

Kao prema pravilu, u disfunkcionalnim se društvima ovakve rasprave ne vode. Umjesto njih se raspravlja o pitanjima tipa ‘Šalju li vještice razne pošasti na nas ili ne?’, ‘Kolju li Židovi svoju djecu ili ne?’, ‘Je li Amerika neprijatelji Rusije ili ne?’ I tome slično. Pri tome, progresivni dio društva s nadmenim trijumfom dokazuje da vještice ne postoje, da Židovi ne jedu djecu i da ima i dobrih Amerikanaca. 

No u razgovorima te vrste praktično je nemoguće doći do sadržajnih pitanja. Tema koja se sama nameće svakom normalnom društvu i koja redovito inicira normalnu raspravu, u izvedenom smislu obično glasi ovako: ‘Kako brže trčimo?’ A u nenormalnoj raspravi, ta ista tema će glasiti ovako: ‘Trči li se brže u okovima ili bez njih?’ 

Vlada banditska tehnika zamjene teza

A partija koja se bavi proizvodnjom okova, zdušno će lobirati za odgovor - ‘ u okovima’. U uvjetima slobodne konkurencije, nekonstruktivne diskusije same odumiru. Nažalost, potražnja za jalovim diskusijama je u bolesnim društvima vrlo visoka, i to je nešto što se ne smije zanemarivati. 

Arapski diktatori su se dugi niz godina održavali na vlasti podupirući se temom ‘Amerika je prvi i najveći neprijatelj svih muslimana’. Diktatori su svrgnuti, a diskurs je ostao. Najomiljenija teza alkoholičara je da su za njegovu nesreću krivi neprijatelji, a ne votka. 

Da, tipično banditska tehnika zamjene teza. To je isto kao kada vam netko duguje novac i vi ga pitate: ‘Kad misliš da vratiš svoj dug?’, A on će: ‘A moja baba? Ne pitaš za zdravlje moje babe?’. Njih prosvjednici pitaju: ‘Postoje li u Rusiji izbori ili ne?’, A oni će: ‘A američka ambasada?

Zašto vi idete u američku ambasadu?’ Trčati bez okova je lakše, ali nijednog proizvođača okova nećete uspjeti uvjeriti u točnost te tvrdnje. Jedino što možete učiniti jest da klasu proizvođača okova ukinete, a ljude naučiti trčati. To u prijevodu na ruski znači - revolucija i reforma. U uvjetima nefunkcionalne vlasti, ovo drugo je bez prvog nemoguće, prvo bez drugog - besmisleno.