U svojoj knjizi Joža Manolić je zapisao: "Željko Ražnatović Arkan još je tijekom istrage i boravka u (zatvoru) Remetincu, i prije režiranog suđenja, postao dobavljač oružja za potrebe Republike Hrvatske. Početkom 1991, točnije, u travnju te godine, Republika Hrvatska kupila je njegovim posredovanjem od njegove tvrtke iz vojnog skladišta u Batajnici mnogo oružja, pretežno kalašnjikove ‘AK 47’ i protutenkovsko naoružanje. Bila je riječ o dvanaest šlepera oružja." (Josip Manolić: "Politika i domovina"). Manolić je u vrijeme Arkanova uhićenja bio hrvatski premijer, bio je godinama visoko pozicioniran u jugoslavenskoj tajnoj službi i njegove riječi mogle bi objasniti zašto je zapravo 14. lipnja 1991. nakon suđenja u Zagrebu oslobođen Arkan. 

Špekuliralo se ali nemoguće je bilo dokazati da je Ražnatovića štitio Zdravko Mustač kao šef Službe državne bezbednosti zbog Arkanova sudjelovanja u likvidaciji Stjepana Đurekovića 1983, direktora zagrebačke INA-e koji je 1982. emigrirao u tadašnju SR Njemačku. Zbog tog ubojstva, Mustač - u vrijeme ubojstva Đurekovića bio je načelnik SDB-a Hrvatske, a Josip Perković načelnik 2. odjela u SDB-u Hrvatske  - osuđeni su 3. kolovoza 2016. na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu na doživotni zatvor, ali suđenje nije odgovorilo na pitanje tko je ubio Đurekovića. Inače, branitelj Mustača i Perkovića bio je Anto Nobilo, čovjek koji je 1991. bio javni tužitelj i podigao optužnicu protiv Ražnatovića. Koji je bio tek četvrtooptuženi, mada je automobil Mitsubishi Pajero u kojem su prevozili oružje bio njegov i kod sebe je imao Heckler te pištolj. 

Zadatak: Ubijte Tuđmana!

U tekstu "Arkan je planirao ubiti Franju Tuđmana u središtu Zagreba" Igor Alborghetti za Telegram je 2016. pisao: 

Od sredine 1990. u tadašnju Službu državne sigurnosti (SDS) u Zagrebu počele su pristizati informacije o mogućoj likvidaciji predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske i šefa HDZ-a dr. Franje Tuđmana. Atentat, po nalogu vlasti u Beogradu, trebali su izvršiti pripadnici srpskih i crnogorskih kriminalnih skupina blisko povezani s tamošnjom Službom države bezbednosti (SDB). Ali i naslonjeni na neke od četničkih emigrantskih skupina u inozemstvu. (...) Počelo je policijskom depešom broj 511-18-16/2-96/53 iz svibnja 1990. U njoj stoji da se u “hotelu Esplanade pojavila izvjesna osoba s nadimkom Akrap s namjerom da izvrši atentat na gospodina predsjednika Republike dr. Franju Tuđmana”. Isti je događaj izdvojen i u informaciji 133. Službe državne sigurnosti uz neke dodatke. Tamo piše, dakle, da je spomenuti Akrap navodno vezan uz četnički pokret koji je i naručitelj ubojstva dr. Tuđmana. Taj Akrap, dodaju agenti, spominje se i kao ekzekutor poznatog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, sedam godina ranije u Njemačkoj. Ponešto pomutnje u Zagrebu izazvao je spomenuti nadimak. Postojala je mogućnost da je riječ o zamjeni nadimka Akrap za Arkan, jer se već dulje vrijeme utemeljeno spominjalo da je u brutalno ubojstvo nesretnog Đurekovića izravno umiješan Željko Ražnatović. (...) U analizama dostupnih informacija očito je postavljena teza da je, zapravo, uz Arkana, ključni čovjek u organizaciji mogućeg atentata na dr. Tuđmana bio Ratko Đokić. Vidljivo je to iz još jednog dokumenta iz listopada 1990. gdje se izrijekom kaže da “grupacija oko Ratka Đokića: Ražnatović Željko, Ašanin Darko, Boljević Pavle, Simendić Jovan, Ivanović Pavle, Đorđe zvani Giška, te Vukotić Veselko iz Milana (svi su poznati pripadnici podzemlja), trebaju doći u Zagreb.

Godinama kasnije, na haškom suđenju čelnicima Službe državne sigurnosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju - koji su inače u ponovljenom postupku 2023. osuđeni svaki na po 15 godina zatvora - svjedok Borivoje Savić, jedan od osnivača Srpske demokratske stranke u Slavoniji, potvrdio je vezu između Arkana i srpske tajne službe. Oni su mu bili izravno nadređeni, Arkanova Srpska dobrovoljačka garda postat će dio zloglasne "Jedinice", crvenih beretki koje će imati dva osnovna krila - Arkanove Tigrove (SDG) s bazom u Erdutu i Knindže kapetana Dragana s bazom na poligonu u Golubiću kod Knina. 

- Našli smo se u kafiću “Trozubac” u Beogradu i Arkan mi je rekao da je “Jovica Stanišić njegov šef”. Arkan se taman bio vratio iz Zagreba, gdje je, po dogovoru Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana bio u zatvoru - svjedočio je Borivoje Savić. 

Osnivanje Srpske dobrovoljačke garde

Nakon puštanja iz Remetinca, Ražnatović je kao nekakav celebrity dao intervju za beogradsku Politiku gdje je predstavljen kao poslovno nastrojen, obiteljski čovjek koji je "slučajno" proveo 196 dana u hrvatskom zatvoru. Ražnatović je govorio o uhićenju: 
"Oko dva sata poslije ponoći zaustavila nas je patrola prometne policije radi 'rutinske' kontrole; u autu smo imali samo nekoliko navijačkih rekvizita, jer smo gotovo sve kape, dresove, šalove i ostalo prethodno podijelili strankama iz Knina; bili smo naoružani, ali smo imali uredne dozvole za osobno oružje koje inače nosimo kada idemo na put, posebno u ovim krajevima gdje se stalno puca; kada je patrola vidjela oružje, odmah su pozvali Zagreb i došli su specijalci i stavili nam lisice bez ikakvog objašnjenja; ujutro su nas doveli u Sisak i tada sam shvatio da to nije obično uhićenje; oko 11 sati prebačeni smo u zatvor Remetinac“. U zatvoru su ga, govorio je, ispitivali o svemu i svačemu, ali je šutio; 21 dan je štrajkao glađu, nakon čega su mu u ćeliju unijeli televizor i dopustili supruzi i rodbini da ga posjete; na kraju, iako je imao slobodan dan, upravitelj ga je ispratio iz zatvora. Ražnatović je rekao da ne želi medijsku pažnju, da će se povući iz javnosti, baviti se obrazovanjem i odgojem svoje četvero djece, te svojim obrtom - ugostiteljstvom i "naravno, uz sve", svojim vjernim "Delijama" s kojima će nastaviti pratiti "Zvezdu". Rekao je i da je već zaboravio "avanturu" u Hrvatskoj te da je od 14. lipnja okrenuo svoj "list života".

Arkan je međutim mjesec dana prije uhićenja u Hrvatskoj, 11. listopada 1990. godine već bio osnovao Srpsku dobrovoljačku gardu, zloglasne Tigrove koji će u Domovinskom ratu počiniti nezamisliva zvjerstva. Baza će im biti u okupiranom Erdutu. Dobrovoljce je Arkan isprva regrutirao iz navijačkih redova, mahom iz svojih Delija, među sitnim kriminalcima i iz mase mladića zadojenih srpskim nacionalizmom. 

NAJGORI OD NAJGORIH Dosje Arkan: Ubijao za Udbu i partiju, '69. opljačkao Generalturist na Zrinjevcu

Ministar unutarnjih poslova,Zoran Sokolović 28. lipnja 1991., mnaredio je pokretanje tajne operacije "Pauk". Cilj akcije bio je otkrivanje i onemogućavanje obavještajnih, terorističkih i "neustavnih aktivnosti usmjerenih prema Srbima koji žive izvan Republike Srbije, kao i radi prikupljanja podataka i saznanja o prijetnji njihovoj nacionalnoj i kulturno-povijesnoj neovisnosti". Sokolović je naredio da se SDB "posebno angažira" u zaštiti Srba na područjima na teritorijima gdje su ugrožena njihova temeljna prava, slobode, životi i imovina. Tako je i bilo, a SDB-ov izbor, čovjek za taj zadatak bio je Arkan koji je već ranije uspješno završio "operaciju Delije". U svom radu, SDB Srbije oslanjao se na interne upute. A te upute nisu nigdje objavljene i tretirane su kao državna tajna. Milošević je u suštini htio svoju vlastitu paravojsku koja će mu biti u potpunosti odana i s kojom će moći direktbim zapovjedima utjecati na događanja u ratu, za slučaj da JNA otkaže poslušnost ili se jednostavno okrene protiv njega. Osim toga, za  zvjerstva koja bi počinili Tigrove ili Knindže, kao paravojne jedinice, mogao se uvijek izvući kako to nije regularna vojska i kako ih nema pod kontrolom. Što je, naravno, bila laž. 

Spomenuti haški svjedok Borivoje Savić svjedočio je da je s proljeća 1991. Služba državne Srbije "formirala, kontrolirala i naoružavala" pa u u istočnu Slavoniju poslala Ražnatovićevu paravojsku, koja je počinila teške zločine nad nesrpskim civilima u istočnoj Slavoniji. Savić je precizirao da mu je dolazak Ražnatovića u Erdut 15. siječnja 1991. godine najavio tadašnji ministar unutarnjih poslova Srbije Radmilo Bogdanović.

"Čim su stigli na mjesto događaja, likvidirali su sve Hrvate i Mađare i bacili ih u bunare... Arkanova garda bila je i zakon i sud“, rekao je Borivoje Savić. Posvjedočio je kako je proklamirani cilj bio da "svi Srbi žive u jednoj državi", što je krajem svibnja 1992. srpskim političarima iz Hrvatske prenio Mihalj Kertes, kojeg je nazvao "čovjekom od posebnog povjerenja Slobodana Miloševića", kao "nedvosmislen stav Srbije". Te Kertesove riječi spominju se i u izvješću pripadnika SDB-a Srbije s tog sastanka, koje je tužitelj predočio i uveo kao dokaz, pisala je u izvještaju sa suđenja Al Jazeera

Prema svjedoku, Kertes je bio osoba bliska prvooptuženiku Stanišiću i odigrao je ključnu ulogu u naoružavanju srpskih snaga u Kninskoj krajini i istočnoj Slavoniji, što je započelo u kolovozu 1990. "kao pod okriljem SDS-a, a u stvarnosti pod okriljem Službe državne bezbednosti Srbije". Oružje je isporučivao i putem "Matice iseljenika" sa sjedištem u Beogradu, čiji je predsjednik, književnik Brana Crnčević, "svaki dan išao na konzultacije s Miloševićem", rekao je svjedok koji je u to vrijeme radio u "Matici".

Prema svjedoku Saviću, Miloševićeva vlada je, putem srbijanske Službe državne sigurnosti, kontrolirala političke stranke i vlast u Kninu i Vukovaru, koju je prethodno sama formirala. Savić je rekao da su vodeći srbijanski političari u Hrvatskoj u to vrijeme, poput Jovana Raškovića, Milana Babića i Gorana Hadžića, slušali "naredbe" iz Beograda, što se smatralo "normalnim".

Cijela operacija oko angažiranja Srpske dobrovoljačke garde i Arkana od strane SDB-a bila je tretirana kao državna tajna. Niži ešaloni MUP-a i Službe državne sigurnosti Srbije nisu imali nikakve informacije o Ražnatovićevom novom angažmanu. Prema dostupnoj dokumentaciji, prvi "kontakt" između Službe i Ražnatović dogodio se 17. srpnja 1991. godine, kada su inspektori beogradske policije u Vraniću, u kući osobe podrijetlom iz Knina koja je bila na privremenom radu u Njemačkoj, pronašli nekoliko sanduka oružja koje je došlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Lipovici. U kući su pronađene tri osobe (jedna je bila u uniformi pripadnika milicije SAO Krajine, a ostale u civilnoj odjeći); objasnile su da oružje treba prevesti u Knin, a Rade Vulić, zamjenik upravitelja skladišta TO-a u Lipovici, rekao je da je ta akcija provedena po nalogu Miodraga Jokića, pisala je Anti.media.  Jokić je inače kasnije osuđen u Haagu na sedam godina robije zbog granatiranja Dubrovnika i 2008. godine odslužio je kaznu.

U dokazu D002703 sa suđenja Simatoviću i Stanišiću, dokumentu Službe državne bezbednosti u Beogradu datiranom od 18. srpnja 1991. godine, stoji: 

"Operativci Državne sigurnosti u Lipovici vidjeli su Ražnatovića: Postoji sumnja da iz ovog skladišta uzima i određene količine oružja. Provjerom putem Službe sigurnosti SAO Krajine utvrđeno je da braća Zukanović, građevinski izvođači iz Batajnice, rodom iz Civljana, SO Knin, organiziraju transportni lanac za prijevoz oružja koje se dostavlja na daljnju distribuciju zapovjedniku TO SAO Krajine Milanu Dragišiću i Milanu Martiću. Do sada su braća Zukanović organizirala 13 transporta oružja na području Slavonije, Banije, Like i Dalmacije. Međutim, određene indicije, koje se provjeravaju, ukazuju na to da je mali dio oružja koji nije nigdje službeno evidentiran uključen u osiguranje transporta, a koje je osobno odabrao Željko Ražnatović. SDB ima informacije da prodaje velike količine oružja, i to automatsko oružje "Hekler-Koh" (koje je inače u posjedu MUP-a RS) za 3.500 maraka. Nedavno je prodao 17 ovih automata dvojici kriminalaca koji namjeravaju preprodaju ih. Karakteristično je da se u krugovima beogradskih kriminalaca komentira kako Ražnatović, zapravo, prodaje navedene strojeve MUP-u Republike Srbije".

Arkan i Giška se zavadili, htio ga je likvidirati

U izvješću Odjela za Beograd Službe državne sigurnosti od 1. kolovoza 1991. spominje se i Ražnatović - formirao je Srpsku dobrovoljačku gardu s ciljem ujedinjenja svih "domoljubno opredijeljenih osoba" u Beogradu radi pružanja pomoći Srbima u Hrvatskoj: "Spomenute osobe navodno imaju članske iskaznice, naoružane su automatskim oružjem 'Heckler-Koch' koje im je isporučio Arkan i redovito treniraju na stadionu Crvene zvezde. Prema istim izvorima, preko Arkana se mogu dobiti po cijeni od 3-3.500 DEM po osobi, s tim da besplatno opskrbljuje volontere Srpske demokratske stranke. U tom smislu, Arkan je u nekoliko navrata posjećivao osječko područje i imao nekoliko "uspješnih" akcija. Prema neprovjerenim pričama iz Beogradskog podzemlja, stvoreno je veliko rivalstvo između Arkana i Đorđa Božovića Giške." Arkan ga je, stoji u izvješću, navodno namjeravao likvidirati, ali je odustao kako se "ne bi nepotrebno prolijevala srpska krv". Giška je bio zapovjednik takozvane Srpske garde, paravojne formacije Srpskog pokreta obnove. Ubila ga je hrvatska vojska na ratištu kod Gospića 15. rujna 1991. godine.  

Ovo je ujedno i posljednji dokument SDB-a Srbije u kojem se spominje Ražnatović, a njegovo sudjelovanje u ratu u Hrvatskoj može se rekonstruirati na temelju dokumenata JNA i njezinih sigurnosnih organa, pisala je "anti.media". Ražnatović se, najvjerojatnije u rujnu, pojavio sa svojim dobrovoljcima u sastavu Teritorijalne obrane Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. Njome je zapovijedao Radovan Stojičić, (1951.-1997., prvo zapovjednik specijalne jedinice na Kosovu, zatim zamjenik bivšeg srbijanskog ministra unutarnjih poslova Radmila Bogdanovića) koji se potpisao kao zapovjednik Vrhovnog štaba TO-a. Središte Ražnatovićeve jedinice bilo je, rekosmo, u Erdutu. U tom trenutku čovjek koji je završio srednju ugostiteljsku školu, po struci slastičar, a u praksi profesionalni pljačkaš i Udbin ubojica, u sprskim medijima predstavljan je kao "hrvatski neprijatelj broj jedan". 

U intervjuu za tjednik Nin, Ražnatović je istaknuo da je Srpska dobrovoljačka garda nestranačka, da je osnovana radi "obrane srpskih ognjišta, srpskih majki i srpske djece, srpstva, svetosti, obitelji i srpske sloge". Također je rekao da je srpski narod "pametan narod" jer vidi koja je vojska poštena i tko im stvarno misli dobro: "Ta moja vojska je prihvaćena s osmijehom. To se vidi po tome što im stalno donose pet vrsta kolača. Iako se ljutim na te Srpkinje i majke i kažem im da će mi pokvariti vojsku, da će se dečki udebljati i izgubiti kondiciju, one ih ipak dovode. To je jedan od dokaza da nas srpski narod stvarno voli." 

FELJTON Dosje Arkan (2): Pljačkao dragulje i bježao biciklom. Sredio ga jiu-jitsu majstor

Osam dana nakon objave ovog intervjua, pripadnici Srpske dobrovoljačke garde počinili su prvi dokumentirani ratni zločin nad hrvatskim civilima u Dalju, koji su tijekom kolovoza i rujna uhićeni i zatočeni u pritvorskom objektu policijske postaje u ovom mjestu. Goran Hadžić je 21. rujna prvi put imenovao Ražnatovića za zapovjednika Centra Teritorijalne obrane u Erdutu. Iz ove zapovijedi vidljivo je da je Ražnatović bio zapovjednik specijalnih jedinica Teritorijalne obrane Autonomne Regije Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema.

U optužnici protiv Slobodana Miloševića stajalo je: Zatim su istog dana (oko 18 sati) Hadžić i Ražnatović posjetili pritvorski centar i naredili puštanje dvojice pritvorenika, a "Arkan i njegovi ljudi“ odveli su 11 zarobljenika: "Dežurnom časniku u postaji milicije u Dalju, Milovanović Rajku, Goran Hadžić ili Željko Ražnjatović nisu dali nikakvo objašnjenje u vezi s puštenim ili odvedenim osobama, niti je Goran Hadžić dobio pismenu ili usmenu zapovijed o navedenom postupku. Ovim dopisom vas obavještavamo radi vašeg znanja“. Među dokazima na suđenju Stanišiću i Simatoviću pak stoji: "Strijeljani su, a njihova tijela pokopana su u masovnoj grobnici u selu Ćelije."

U izvješću pukovnika Stefana Mitrevskog Upravi sigurnosti iz 1991. godine, koja je također bila dokaz na Haškom sudu, stoji detaljan opis zvjerstava koje čine Arkanovi Tigrovi: 

Prema riječima potpukovnika Zorana Jovanovića, zamjenika zapovjednika 51. mehanizirane brigade , Ražnatović se "ponaša oholo i kabadahski" prema časnicima JNA; dvojica časnika te brigade "doslovno su marširala" iz prostorije u kojoj su se sastali jer "neće ni razgovarati ni surađivati ​​s JNA"; Ražnatović sa svojom grupom "neke od svojih akcija započinje u kasnim satima, izlazi na teren sa svojim ekipama, ulazi u hrvatske kuće, ispituje Hrvate i, prema vlastitom mišljenju, kada mu se ne sviđa što ta osoba govori, izlazi s nožem i reže joj uši ili na drugi način masakrira ljude"; prilikom postavljanja osiguranja oko mosta "Bratstva i jedinstva", Ražnatović i njegovi ljudi zahtijevali su od vojnika da se pomaknu s mjesta koje im je dodijeljeno i prijetili su da će ih likvidirati; potpukovnik Jovanović potom je zaprijetio Ražnatoviću da će ga likvidirati ako se ne povuče s tog područja; Ražnatović je bio stacioniran na području sela Bogojevo, u šumi neposredno uz most, a Vojislav Šešelj je bio s njim 25. rujna; među pripadnicima JNA na tom području "priča se da Arkan stupa u akciju tek nakon što jedinice JNA očiste područje, a zatim nastavlja na isti način i čini zvjerstva; smatraju da Arkan to čini uz punu podršku SDB-a Srbije".

Arkana 3. 10. 1991. okružila Hrvatska vojska, jedva ga spasili

Prema haškom svjedočenju Dobrile Gajić Glišić, šefice kabineta generala Tomislava Simovića, tada ministra obrane Srbije, na suđenju Slobodanu Miloševiću, Ražnatović i njegovi ljudi našli su se 3. listopada 1991. okruženi hrvatskim snagama u Vukovaru, pa je pomoć zatražena od generala JNA Simovića: "Dobili smo informaciju od Dušana Stupara,  kuma i ljudi koji su bili u kontaktu s nama da je Arkan ostao u obruču u Vukovaru, a siguran sam da je predsjednik Milošević bio obaviješten o svemu. Koliko mi je general Simović rekao, predsjednik Milošević ga je zamolio da zatraži od Zrakoplovstva da preleti Vukovar kako bi se dobrovoljci koji su ostali u obruču mogli izvući. Zatim smo proveli 48 sati u uredu i general Simović je stvarno molio i preklinjao zrakoplovstvo da preleti Vukovar kako bi se dobrovoljci, zajedno s Arkanom, mogli izvući i vratiti živi." 

Arkan je sutradan, onako bijesan nakon što se jedva izvukao, tijekom noći 4. listopada 1991. došao u pritvorsku jedinicu policijske postaje u Dalju. Milorad Stričević, šef osiguranja u srpskom, takozvanom štabu obrane Dalja svjedočio je: "Počeo je razgovarati sa zatočenicima, a oko 21:15 sati došli su zapovjednik obrane Dalja Pavle Milovanović i njegov zamjenik Zmijanjac Đuro i rekli [da su došli] da ih posjete, da vide što rade i ima li kakvih problema. Nakon toga otišli su u sobu Stričevića i drugih i ostali do 23:45 sati. Milorad je jednom pozvan, a nakon toga su zvali tri puta i pitali ima li problema, bez ikakvih drugih objašnjenja. Oko 23:45 sati, Željko Arkan se dovezao s vojnim kamionom i "Jeep kombijem". S oružjem, ponovili su isto i zauzeli položaje oko zgrade Milicije. Arkan je ušao u sobu, predstavio se i rekao da je zapovjednik TO-a i da traži Milorada, nakon čega je ušao u sobu u kojoj je bio Stričević s petoricom svojih ljudi. [...] Stričević i drugi koji su bili u sobi kroz sporedna vrata uveli su zatočenike i obradili ih. Tijekom obrade, Arkanovi ljudi su stalno odlazili, a drugi su dolazili. Čule su se samo riječi 'Hajde, ti stražaru i mupovac', a povremeno su se čuli zvukovi kao da se nešto udara po stolu, dok se nikakvi drugi zvukovi nisu čuli. Oko 00:40 izveli su trojicu zatočenika koji su iz prostorije izveli 12 mrtvih ljudi, utovarili ih u kamion i zajedno s tom trojicom odvezli u nepoznatom smjeru. Nakon toga, Akan se vratio sa svojim ljudima i pitao čisti li se prostorija, a kada je dobio potvrdan odgovor, otišli su". Prema podacima Tribunala, te noći je ubijeno ukupno 28 hrvatskih zarobljenika (neki su streljani), a njihova tijela bačena su u Dunav.

To su sudski izvaci sa suđenja Slobodanu Miloševiću iz kojih je potpuno jasno kakva je zvjerstva činio Arkan osobno. Dokaz je to zaveden kao P375.2 a radi se o prijavi Željka Čizmića i Boguljuba Ristića izvjesnom Sekretaru, kako su je Srbi nazivali, Policijske uprave Autonomne oblasti  Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema i zapovjedniku specijalne jedinice Zavišić.

O Arkanovim djelovanjima dosta podataka pruža dokument pod naslovom "Aktivnost Štaba srpske garde iz Beograda na vojnom organiziranju i demontiranju Oružanih snaga SFRJ". Naime, 8. listopada 1991. Ražnatović je srpskoj Skupštini i Vladi Srbije podnio inicijativu za formiranje "neideološke srpske vojske".

Izvješća JNA: Arkanovci kradu, pljačkaju, masakriraju Hrvate

Uprava sigurnosti JNA bila je protiv toga, pisala je anti.media. Objavili su Arkanova Garda ima svoje jedinice na područjima Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, te da joj je središte u Erdutu. Osim Ražnatovića, za njegovog pomoćnika određen je Goran Mirjačić, poznat kao "Kum": "Ova dvojica svakodnevno su okruženi iznimnom pažnjom i posebno privilegiranim tretmanom od strane brojnih ministara i dužnosnika u Vladi Srbije. Oni izrastaju u idole otpora srpske nacije i objektivno predstavljaju jezgru predložene nacionalističke vojničke formacije pod sloganom za Kralja i Domovinu. Dobrovoljačke jedinice, pod vodstvom Arkana i Kuma, provode nekontrolirani genocid i razne oblike terorizma na širem području Vukovara, potpuno su izvan kontrole jedinica koje provode borbena djelovanja na tom području. Primjećujemo da se radi o vrlo opasnoj i dobro organiziranoj skupini paravojnih formacija s kojom će se, prije ili kasnije, vlasti i oružane snage morati suočiti", stajalo je u izvješću pukovnika Milinka Đokovića od 13. listopada 1991. 

Uprava sigurnosti JNA ostavila je niz izvješća o ratnim zločinima koje je počinila Srpska dobrovoljačka garda: "Sa zarobljenicima se postupa brutalno, a češće ih 'lišavaju života' i 'zadovoljavaju pravdu' na licu mjesta. Napuštene kuće se pljačkaju, a osim novca, nakita i drugih vrijednijih predmeta, sustavno se kradu automobili, traktori, druga mehanizacija, pa čak i stoka. Stranački dobrovoljci, putem utvrđenih kanala, posebno prikupljaju i krijumčare oružje i streljivo koje, osim što osigurava laku zaradu, služi i za naoružavanje svoje stranke i obuku osoblja."

U izvješću od 18. listopada, general Mile Babić (1935., načelnik sigurnosti u Prvoj vojnoj oblasti JNA), pisao je o neovlaštenom ubijanju zarobljenih hrvatskih vojnika od strane "specijalne policije" Garde koju je predvodio Milorad Stričević : "Izvor navodi da su nedavno, između sela Vera i gospodarstva Marinovci, u kukuruzištu otkrivena 4 leša bivših pripadnika ZNG-e, najvjerojatnije ubijenih od strane Arkana i njegovih ljudi nakon što su zarobili pripadnike milicije iz sela Tenja. 11 zarobljenih pripadnika ZNG-e. U posljednje vrijeme Stričević se samovoljno uniformira činom pukovnika JNA, pa se tako predstavlja i tijekom ispitivanja uhićenih osoba. Nije rijetkost da neke osobe, zbog premlaćivanja i primjene drugih oblika sile, podlegnu ozljedama tijekom ispitivanja, što se događa uz odobrenje i toleranciju Stričevićevog ureda."

DOSJE ARKAN (3) Ovaj papir oslobodio je Arkana. Njegovi ljudi došli su oteti kći Jože Manolića

U izvješću od 19. listopada 1991. general Babić napisao je da SDG prima kompletno naoružanje i ratnu opremu od Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane Srbije te da prilikom raspodjele dolazi do mnogih zlouporaba: „U logoru SDG-a vlada disciplina, zabranjena je konzumacija alkoholnih pića, a unutar postrojbe organiziran je sigurnosni sustav na čelu s izvjesnim Nikolom Vučkovićem iz Topuskog." 

Prema izvješću generala Babića od 25. listopada, a na temelju svjedočenja Milovana Balaća, srpske izbjeglice iz Okučana, dobrovoljca u Gardi, ljudi su bili obučeni "da prilikom provale u hrvatsku kuću ubiju sve što se nađe u kući, bez obzira jesu li to djeca, starci, nemoćni ili žene. Uče ih se da se ubijanje vrši otvaranjem vatre s desna na lijevo. [...] Hrana za dobrovoljce je prve kategorije, ima obilja mesa, voća i raznih čokolada koliko god žele. Onoga tko je počinio prekršaj zločinci tuku. Gledao je kako ga tuku bejzbolskom palicom, a zatim je umro prigušivačem po potiljku i tako dalje pogubljen. Nakon ubojstva te četvorice, osobno je očistio krv, a oni su bačeni u Dunav". 

Pripadnici Srpske dobrovoljačke garde nastavili su činiti zločine nad hrvatskim stanovništvom. Primjerice, 9. studenog, zajedno s pripadnicima lokalne milicije, uhitili su mađarske i hrvatske civile u Erdutu, Dalj Planini i Erdut Planini te ih doveli u centar za obuku u Erdutu. Sljedećeg dana strijeljano je 12 osoba. Nekoliko dana kasnije uhićena su i pogubljena tri civila, od kojih su dvojica bili članovi obitelji prethodno uhićenih i likvidiranih koji su se raspitivali o sudbini svojih rođaka. Tijela osam žrtava pokopana su u selu Ćelije, a jedna žrtva u Daljskom Ataru. Tijela još tri žrtve bačena su u bunar u Borovu. Uhićenja su bila i 11. studenog - sedam osoba u selu Klisa. Petero ih je odvedeno u Erdut, likvidirano i pokopano također u selu Ćelije. Uhićenja i likvidacije na ovom području nastavljene su do veljače 1992. Prema podacima Haaškog suda, ukupno je ubijeno 88 hrvatskih civila.

Ražnatović je sudjelovao i u završnim borbama oko Vukovara, gdje je lakše ranjen, pa je 18. studenog prebačen u Vojnomedicinski centar: „U ponedjeljak je u Medicinski centar doveden na liječenje najatraktivniji ranjenik, Željko Ražnatović Arkan. Kako doznajemo u dobro obaviještenim krugovima u Beogradu, Ražnatović je ranjen na prvim crtama bojišnice tijekom završnih operacija u Vukovaru, gdje se njegova brigada borila pod zapovjedništvom JNA. Prostrelne rane nisu opasne po život i uspješno se oporavlja", pisala je Borba 20. studenoga 1991. godine. 

Problem s Arkanom dignut je na višu razinu. Na sjednici Predsjedništva Jugoslavije 10. prosinca, general Blagoje Adžić  zahtijevao je da se sve paravojne formacije stave pod izravnu kontrolu JNA jer se ne smije dopustiti stvaranje stranačkih vojski. "Drugi problem je s nekim organizacijama poput ove, na primjer Arkanova jedinica, ne znam čija je. Navodno je jedinica Teritorijalne obrane, međutim, on kaže da joj je vrhovni zapovjednik Sveti otac Pavle Srpski. Nose kokarde, ali ne slušaju nikoga. Ima puno pljački nažalost, ima i puno genocida, ubijanja i drugih stvari - to nam uzrokuje velike probleme i štetu“, stoji u stenografskim bilješkama sa 169. sjednice Predsjedništva SFRJ.   

Krajem 1991. i početkom sljedeće godine - pisala je anti.media - organi sigurnosti i vojno područje bavili su se aktivnostima Srpske dobrovoljačke garde. Bogdan Hajduković, "besposlica i skitnica iz Osijeka u činu poručnika", registriran je kao jedan od Ražnatovićevih zamjenika. Hajduković je sa svojom skupinom odsjeo u hotelu "Patria" u Subotici, gdje su se "hvalili" ubojstvima koja su počinili: "Elegantno su odjeveni, kreću se po diskotekama i barovima, ne konzumiraju alkohol, ali se razmeću novcem. Navodno su u Suboticu došli odmoriti se od borbenih djelovanja, uglavnom se kreću u društvu određenih Crnogoraca. Često danju odlaze u krizna područja u istočnoj Slavoniji, a vraćaju se navečer". 

Arkanova Garda svoje je zločinačke pohode najčešće sama snimala. U izvješću se navodi da Ražantovića financiraju bogati ljudi iz Srbije i inozemstva. Naveden je primjer izvjesnog Jerkovića, privatnog građanina iz sela u blizini Bačke Topole, koji je u rujnu 1991. doveo 60 dobrovoljaca i sam financirao njihovo naoružavanje i svu opremu. Također se govorilo da je Hajduković čest gost generala Kuzmanovića u Beogradu, čak da će mu biti kum na vjenčanju. Arkanova garda imala je ambiciju biti elitna jedinica unutar srpske vojske i "nemaju simpatija za Kapetana Dragana i ne slažu se s njegovim idejama". Hajduković je nekada bio prijatelj s Branimirom Glavašem: "Zna da Glavaš ima videovrpcu o masakru hrvatskog naroda u Dalju i Aljmašu, koju je kupio od Srba za 15.000 DEM [...] Cijenimo što videovrpca dolazi iz Arkanovih krugova, jer je poznata praksa da sve borbene akcije i aktivnosti osobno snimaju Arkan i njegovi ljudi."

U izvješću pukovnika Milića Jovanovića od 9. siječnja 1992. stoji sljedeće: "Nemamo točne i potpune podatke o Ražnatoviću. Znamo da je sin pukovnika zrakoplovstva, da živi u Beogradu, oženjen je i ima četvero djece. Mnogi podaci ukazuju na to da je vrlo bogat. Bio je profesionalni kriminalac. Mnogi stručnjaci tvrde da se i danas bavi kriminalom, da kontrolira podzemlje Beograda, a vjerojatno i Jugoslavije. Drzak je, arogantan i hrabar. Izjavljuje da je ogorčeni protivnik JNA, te da će njezinu jezgru činiti Srpska narodna garda, kojom on zapovijeda, te da će je popuniti časnicima i generalima koji su nesposobni i pijanci, to se radi na različite načine i još nije u potpunosti razmotreno. Poznato je da je financira SPS iz zemlje i inozemstva, kao i brojne tvrtke. U tom smislu karakterističan je slučaj daljskog gospodarstva, koje je prema usmenom nalogu Gorana Hadžića isplatilo 7.088.574,50 dinara za potrebe... Arkanove garde do sada."

Tu dolazimo do ključne stvari - Arkanov luđački pohod u Istočnoj Slavoniji imao je u pozadini za cilj biznis. Vina iz Erduta, slavonska hrastovina, šverc droge i oružja... Dok je rat trajao, on je zarađivao milijune. 

Prema pregledu iz kasnijeg razdoblja (nakon 1995.), sve paravojne formacije pa i Arkanova bile su "na različite načine" povezane sa srpskom Državnom sigurnošću i za nju obavljale "prljave" poslove - iskorištavanje prirodnih i drugih resursa  - sječa šuma, eksploatacija nafte, krijumčarenje žitarica i drugih prehrambenih proizvoda, do "otvorene pljačke i najgorih oblika kriminala, kako individualnog tako i terorizma nad lokalnim stanovništvom. Također se govorilo da su sve paravojne formacije bile izvrsno naoružane, "čiji je sastav, u pravilu, vrlo ekstreman, upletene u mnoga prljava djela, čak i pojedinačne zločine". 

U spomenutom pukovnika Milića Jovanovića je rečeno da je Srpska dobrovoljačka garda nominalno bila dio 12. korpusa, ali to je bilo samo formalno, jer "ulazi u borbu i izlazi iz nje kada želi". Na kraju je rečeno da Arkanovo sudjelovanje u ratu nije bilo motivirano patriotskim razlozima, već "pljačkom i namjerom da se nametne kao borac, što bi mu pomoglo u legalizaciji nezakonito stečenog bogatstva. Zabilježene su njegove aktivnosti u likvidaciji stanovništva hrvatske i mađarske nacionalnosti, o čemu je više puta pisano. To najčešće čini izvjesni Milorad Stričević, kojem je Ražnatović dodijelio čin pukovnika. Stričević je vozač iz Osijeka koji je također više puta osuđivan. Davanje činova njegovim starješinama još je jedan način omalovažavanja JNA. [...] Puštanje Ražnatovića iz zatvora u Zagrebu zanimljivo je i prilično neočekivano, kao i brojne telefonske veze s nekim europskim zemljama".

Istaknute su dvije najvažnije paravojne formacije: jedinica Škorpioni pod zapovjedništvom Slobodana Medića. On će kasnije u Haagu biti osuđen na 20 godina zatvora. Tu se radilo o 150–200 naoružanih ljudi, bila je angažirana na osiguranju terminala i krijumčarenju nafte iz Đeletovca, na sječi hrastove šume koja se izvozi u Srbiju: "Postoje podaci da je Medić (koji je prije rata bio običan radnik) od profita od ratnog profiterstva kupio kuću na Divčibarama, stan u Novom Sadu i farmu u selu Stevanovci kod Sremske Mitrovice“. Medićev profit bio je međutim "kikiriki" za Arkana. On je uzimao glavninu profita. 

Za Ražnatovića se i u izvješćima govori da je povezan sa srbijanskim MUP-om, a mnogi pripadnici njegove Garde imali su službene iskaznice: "Prema dostupnim podacima, Arkan je iz Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema]uzeo oko 50 različitih vrsta luksuznih vozila i smjestio ih negdje na području Boleča. Također, postoje informacije da ima skladišta oružja u Beogradu i okolici (navodno se jedno od njegovih skladišta nalazi u ulici Ljutice Bogdana, blizu njegove obiteljske kuće). Najelitniji' dio pripadnika Garde bavi se 'poslom' u Beogradu (privatne trgovine, automati, čiji je pravi vlasnik Arkan). Međutim, organizirani su na način da su spremni izvršiti bilo kakvu akciju na svaki Arkanov poziv. U ovoj jedinici postoji znatan broj ekstremnih članova - ubojica, mafijaša, legionara koji su spremni za male svote novca izvršiti najteže terorističke akcije", stoji u dokumentu zavedenom kao dokaz P-643-19 na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu. 

Josip Manolić u knjizi "Politika i domovina" piše da je u veljači 1992. hrvatski predsjednik Tuđman osobno naredio da se Ražnatoviću isplati dva milijuna maraka za snimku ubojstva pripadnika hrvatskih oružanih snaga na Ovčari nakon bitke za Vukovar. Također tvrdi da je kazeta bila zamotana u aluminijsku foliju i predana Tuđmanu u njegovoj obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici. Navodno postoje i dokumenti koji o tome govore. "Nadam se da nisu u međuvremenu uništeni“, pisao je Manolić. 

Ostale su zapisane i znakovite riječi rijetkih svjedoka poput Hrvoja Šarinića, s njihova susreta u Karađorđevu, kad je Franjo Tuđman spomenuo pitanje Arkana, a Slobodan Milošević odgovorio: "Pa mo­ra ne­ko i za me­ne da oba­vi dio po­sla."