Puno se puta kroz povijest ovome malome mjestu u Gorskom kotaru mijenjalo ime, nikad voljom njezinih stanovnika. No jedno je ostajalo isto - živjelo se od željeznice. U Austro-Ugarskoj su, kad im je došla pruga, bile Komorske Moravice, bile su i Vlaške Moravice, u jednom trenu postale Srpske Moravice, 1941. Srpske postaju Hrvatske, poslije tog rata opet Srpske, a od sredine 90-ih odoše i Srpske i Hrvatske, ostadoše samo Moravice, kao prije 350 godina, kad su ovdje Srbi postajali većinsko stanovništvo bježeći pred Turcima iz Crne Gore, sa Sandžaka, iz Hercegovine i Dalmacije. Odlukom Zrinskih i Frankopana postajali su prva linija obrane od Osmanlija, za to dobivali zemlju, plaću, status...

POGLEDAJTE GALERIJU:

A onda je, 1873. godine, kroz Moravice prošla mađarska pruga Budimpešta - Rijeka, koja će postati kralježnicom mjesta, njegov puls i poveznica sa svijetom. Tu je pruga iz ravničarskog prelazila u brdski dio pa su se morale mijenjati lokomotive, slabije s jačima. Sagrađen je i pogon za održavanje vagona i lokomotiva, legendarna Polka, kao i upravne zgrade, skladišta, remize, radionice, stanovi za željezničare, a prije više od sto godina otvorena je i srednja škola za željezničare, koja radi i danas - Željeznička tehnička škola je najveća od tri srednje škole u Gorskom kotaru. U Moravicama su i dva učenička doma za srednjoškolce, u jednom je domu i mali muzej koji svjedoči nekim davnim, po Moravčane, puno boljim vremenima.

Prije 150 godina je dotadašnjoj varošici udahnut potpuno novi život, doselili su se, zbog pruge, mnogi novi ljudi, prije sto godina ovdje je živjelo 3500 stanovnika, danas ih je četiri puta manje. Sve se vrtjelo oko pruge - posao, društveni život, škola, arhitektura mjesta... I sve je dodatno raslo u doba “mračnog” socijalizma - Moravice su imale i trinaest kavana, šest kuglačkih klubova, od kojih je jedan bio i ženski, društvo je bilo šareno, i društveni je život bio šaren, škole pune djece. No, najvažnije, željeznica ih je sve hranila.

A onda je Polka krajem travnja ove godine otplesala svoj posljednji ples - HŽ Cargo ju je ugasio, izbrisao nakon 150 godina kontinuiranog rada, nakon tisuća i tisuća popravljenih vagona i lokomotiva. Bez posla je ostalo 25 preostalih radnika, od njih tristo, koliko ih je u najbolja vremena bilo. Dobili su otpremnine, oko 10.000 eura, prijavili se na burzu, ima ih u “najnezgodnijim”, kasnim 50-im godinama, perspektiva im je slaba. Već stoput viđen, žalostan hrvatski scenarij.

Moravčani se boje da je zatvaranjem Polke zakucan posljednji čavao u lijes mjesta. Jer Moravice jesu željeznica - od nje su nastale, ona ih je čitavu vječnost hranila, cijelo je mjesto zapravo jedna velika željeznička stanica, treća po veličini u Hrvatskoj. Stanica koja broji čak 24 kolosijeka, a putnika sve manje, jedva ih je. U samom centru mjesta je pogon Polke, uokolo zgrade sa stanovima za željezničare, duž pruge zgrade različite željezničke namjene, sve uglavnom građene u “mađarsko” doba.

I sve to danas izgleda zapušteno, nelijepo, zaboravljeno od vlasnika - države. Moravčani se ne mogu pomaknuti s mjesta. Imaju ideju pokrenuti interaktivni muzej željeznice, prije nego što muzej postanu Moravice same, uokvirene lijepom šumom, rijekom Dobrom, potencijalom za razvoj gorskog turizma. Jedina su mladost ovdje srednjoškolci, koji dolaze iz cijele Hrvatske, žive u učeničkom domu, uz koji je i mali muzej moravičkoj željeznici - svjedoči vremenima kad je mjesto bilo puno ljudi. Moravice su jedino mjesto u Hrvatskoj koje nema ni status općine, već mjesnog odbora, a da ima srednju školu.

I još je nešto jako zanimljivo oko Moravica, cijeloga Gorskog kotara zapravo - ovdje se u Domovinskom ratu nikad nije zaratilo. Bile su podignute barikade s obje strane, od straha su ih digli i goranski Srbi i Hrvati, ali je razum pobijedio i nikad ni jedan metak nije ispaljen. Štoviše, u Mrkoplju je zajedničkim snagama pokrenuta ljetna Škola mira, u koju su Srbi iz cijeloga Gorskog kotara slali svoju djecu na druženje s djecom hrvatske nacionalnosti, bio je to genijalan, i za to doba nevjerojatan, uspio projekt, koji se kasnije širio izvan Gorskog kotara - u Bosnu, Srbiju, Crnu Goru...

U Moravicama nas dočekuje zamjenik gradonačelnika Vrbovskog, Milan Mamula, Moravčanin. Moravice nikad nisu bile samostalna općina, već su u sastavu Vrbovskog. Mamula se u to, ratno doba, tek rodio, 32 su mu godine, no zrelo i trezveno zbori o tim vremenima. Srbi danas ovdje čine oko 65 posto stanovništva, ostali su Hrvati i, nešto malo, oko pet posto, Bošnjaci.

- Iako smo veći od tri druge goranske samostalne općine, mi nikad nismo na vlastitoj općini inzistirali, ni u Jugoslaviji ni sad. Nikad u tome nismo vidjeli problem. Oduvijek nam je bilo važno samo sačuvati dobre međuljudske odnose sa svima - govori nam Mamula.

Djed mu je ovdje bio strojovođa, brat mu je strojovođa, i ovdje nema, kaže nam, obitelji koju željeznica nije hranila.

Nadležni HŽ Cargo smo pitali zašto su zatvorili Polku, koji su razlozi, no odgovor nismo dobili. Kako su prije odgovarali medijima, riječ je o “racionalizaciji poslovanja”. Polka je, pritom, cijelo vrijeme bila u plusu.

- Mi smo do sada imali puno posla i u plusu smo 150.000, dakle zarađujemo - rekao je u prosincu medijima Ivan Brlet, šef radionice pogona u Moravicama.

- Malo je neobično da od četiri, pet radiona na hrvatskim prugama, kao što je Polka, odluče jednu zatvoriti u potpunosti, a druge nisu dirali. Bilo bi racionalnije da se svakoj radioni proporcionalno smanjio obim posla pa da se i u Polki zadrže radna mjesta. Za nas je 25 radnih mjesta jako puno. Jučer je otišla Polka, sutra će nešto drugo, dok god ne nestanemo svi, otiđemo raditi u Sloveniju, drugdje u EU... - govori Mamula.

Neke veće proizvodnje, kao što je bila Polka, nema. Bili su poznati i po pilani, danas nema ni nje. Svijetla točka je tek srednja škola s od 150 do 200 učenika, nekoliko smo ih zatekli na ulici, “norijali” su i oni, bio je posljednji dan škole za maturante. U mjestu u kojem je vrijeme silom davno zaustavljeno oni uče za budućnost - za tehničare mehatronike, CNC operatere...

I Polka je nekad bila budućnost.

- Bila je prva radiona na pruzi za održavanje tadašnjih, parnih lokomotiva, vrhunski opremljena. I radila je kontinuirano 150 godina, uz proširenja, modernizaciju, najviše u vrijeme Jugoslavije. Tad je i sagrađena ova hala od sto metara, pa radnici više nisu morali raditi vani na kiši i snijegu, nego su lokomotive mogle ulaziti u halu - priča nam Đorđe Busić, Moravčanin koji je ovdje završio i srednju školu, započeo raditi u Polki, u kojoj je proveo prve dvije godine svoje karijere.

Željezničar je i danas, kontrolor prometa u Rijeci.

- Dnevno se ovdje popravljalo i po pedeset vagona. Lijepo je bilo u Polki, toliko kolegijalnosti, zajedništva, svi smo bili prijatelji. Živjeli smo u raju, a da toga nismo bili ni svjesni - kaže Busić sa sjetom.

- Svjedočimo ovih dana da kamioni iz Polke odvoze kompletnu opremu i staro željezo, nije nam poznato kamo. Ne želim ni na koga upirati prstom, no neshvatljivo je da ni radnicima ni nama, političkim predstavnicima, nije objašnjeno, konkretno, zašto se pogon zatvorio. Što će ti radnici, oni u 50-ima i 60-ima pogotovo, načeto im je i zdravlje, zar će životariti? - nastavlja ogorčeno Mamula.

Dodaje kako se zatvaranje pogona najavljivalo godinama, a u zadnje se vrijeme radnicima nije davalo posla.

- Prije pet mjeseci dovezeno je 12 vagona, na njima piše ‘ostaju na mjestu’, znači da im treba popravak, stoje ispred Polke i danas, zašto? Pet mjeseci ih se nije uguralo u pogon, a to bi radnicima bila dva mjeseca posla i plaća zarađena za cijelu godinu - sumnjičav je Mamula.

Radnici Polke su uvijek obavljali posao na vrijeme, nikad problema nije bilo.

- Ovdje rata nije bilo, zajednica Srba je tu uvijek živjela u skladu s Hrvatima, svima. Rat nam nije bio ni u primisli, ma kakvi - kaže Busić.

Okolna sela nose prezimena najbrojnijih obitelji - Dokmanovići, Vukelići, Jakšići, Petrovići, Vučkovići, a iz Moravica su rodom i glumac Pero Kvrgić, akademski slikar Đorđe Petrović, doktor filozofije Gajo Petrović... Kvrgić je, štoviše, rođen i odrastao na moravičkoj željezničkoj stanici, gdje mu je postavljena i spomen-ploča. Njegov je otac Milan na stanici držao kolodvorsku restauraciju, kavanu, u njoj je rastao i Pero.

- Toliko sam se bio navikao na zvukove vlaka da sam se noću budio ako slučajno koji vlak ne prođe našom željezničkom stanicom na vrijeme - ispričao je Kvrgić 1990. u jednom intervjuu.

Kad mu je 1941. bilo 14 godina, ustaše su mu odvele oca.

- U Srpskim Moravicama nije bilo ustaša. Mi smo pripadali Italiji. Ali jednoga su dana došli ustaše i pokupili sve odrasle Srbe. Ja sam bio u gimnaziji u Ogulinu. Tog smo dana dobili Pavelićeve spomenice, svjedodžbe. Ustaše su odveli sve Srbe kilometar i pol daleko od stanice. Otišao sam do oca i pokušao ga utješiti Pavelićevom spomenicom. Nagovarao sam ga da pobjegne, ali nije htio, rekao je da nije ništa kriv. Onda su ih sve potrpali u stočne vagone na kojima je pisalo ‘pokvarena roba’.

- Njegovo lice gledalo me iz rešetaka na prozorčiću vagona - ispričao je Kvrgić prije više od tri desetljeća sjećajući se traume na moravičkoj željezničkoj stanici.

Otac se kući nije nikad vratio, ubijen je navodno na Velebitu. Mladi Pero se tog dana prvi put napio.

- I ispred ogledala na stanici pravio je grimase, bila je to njegova prva gluma, nastala iz očaja - priča nam Busić.

Kvrgić se kasnije u šumi oko Moravica pridružio partizanima i njihovoj glumačkoj skupini.

Iz Moravica je i Slavko Kvaternik, austrougarski vojnik, kasnije jedan od vođa ustaškog pokreta, čovjek koji je nedugo prije nego što će ustaše odvesti Kvrgićeva oca proglasio NDH. Tko zna je li poznavao Milana Kvrgića, teško da nije, kad je Milan vodio kolodvorsku kavanu. I dugo je još ta kavana radila, u socijalizmu. Sad više ne radi, nema za koga.

- Sjećam se, još sam klinac bio, koliko bi ovdje ljudi bilo svakoga jutra, divota. Ta vreva, ljudi u vlaku, živi razgovori... A danas, samo tišina, i pokoji putnik, strahota - zaključuje Mamula.

Od njega dvostruko stariji Burić pamti i življa vremena, kad su Moravice doista bile važne, izuzetno važne, baš kao kad se Pero Kvrgić ovdje s prijateljima penjao na vagone dok se čekalo na zamjenu lokomotiva.

- Vlak je na našoj željezničkoj stanici stajao deset minuta. U Moravicama su tad mijenjali lokomotive. Tih smo deset minuta mi djeca koristili da prošvrljamo vagonima. Onako, bez veze. Sjećam se da sam uglavnom sanjao vlakove i putovanja. Recimo, ukrcam se u posljednji vagon, vlak krene, a netko je taj vagon otkvačio i ja ostajem na našoj stanici - prisjećao se Kvrgić 90-ih.

Nakon elektrifikacije vlakovi u Srpskim Moravicama nisu ostajali dulje od minute, pa je i kavana na stanici gubila mušterije. No zato su krajem 70-ih otvoreni novi restoran za radnike, nove garderobe, sanitarni čvor, uređena je upravna zgrada, uvedene i druge novotarije, poput centralnoga grijanja, sagrađena je nova proizvodna hala. Fotograf Goran Zelić ustupio nam je svoje fotografije iz tih vremena, 70-ih i 80-ih. Željeznica je i dalje ostala bilo, puls Moravica, a Polka njezino srce.

U zadnjem je ratu bilo emisara, s obje strane, koji su dolazili u Moravice i pokušavali narušiti sklad među Hrvatima i Srbima. Nije im uspjelo, a među mnogobrojnim Goranima koji su u 138. brigadi ratovali po Lici i drugdje bilo je i nemalo Srba. I nikad ovdašnji Srbi nisu pokretali inicijativu da se Moravicama vrati prefiks “Srpske”. Nisu, kažu, htjeli “šiljiti”. Izbrisano je ime, sad je s karte mjesta izbrisana i Polka, srce Moravica. Postali su tek nevažna, i prazna, usputna željeznička stanica.