Svijet je toga dana bio nepovratno izbačen iz kolotečine. Još u jutro činilo se da je nepromjenjiv.

Kolona od šest automobila krenula je to jutro Apelovim kejom (danas Obala Kulina bana) prema gradskoj vijećnici. Franz Ferdinand bio je u trećem automobilu (marke Graef&Stift bečke registracije AIII-118) koji mu je velikodušno ustupio grof Franz Harrach. U automobilu je s njim bila njegova supruga Sophia von Hohenberg (rođena Von Chotek), guverner BiH Oskar Potiorek, vlasnik auta i Ferdinandov ađutant grof Franc Harrach, dvorsko-komorni šef Gustav Schneinberg i vozač Leopold Loyka. U prvom automobilu su bili policajci iz Beča, u drugom šef sarajevske policije dr. Edmund Gerde i sarajevski gradonačelnik Fehim efendija Čurčić. U ostatku kolone bila je nadvojvodina pratnja – uglavnom časnici.

Svih sedam zavjerenika – koji su, usput budi rečeno, bili djevci i posvemašnji asketi - već je bilo na ruti kojom je trebala proći kolona. Muhamed Mehmedbašić stajao je kod kavane Mostar. On je prvi trebao dočekati Franza Ferdinanda bombom, Vaso Čubrilović bio je s druge strane s bombom i revolverom, Nedjeljko Čabrinović bio je kod mosta Ćumurije također samo s bombom, preko puta su bili Cvjetko Popović i Danilo Ilić dok je Gavrilo Princip bio kod Latinskog mosta. Trifko Grabež bio je nešto dalje od njega.

FELJTON: ATENTAT U SARAJEVU Sarajevom je odjeknuo hitac. U Zagrebu su kamenovani srpski dućani...

“Izjutra 28. juna 1914. osvanuo je lep letnji dan, kako samo zna biti lep u Sarajevu u početku leta”, napisao je Vaso Čubrilović u memoarima koji su objavljeni tek nedavno. “Pošto sam doručkovao, metnuo sam bombu za pojas, pištolj u džep i izišao napolje - uputio sam se mestu gde sam na obali Miljacke trebao da čekam Ferdinanda...”

Mjesta su izabrali i rutu odredili Danilo Ilić i Gavrilo Princip jer je tim putem povorka trebala proći dva puta. Oružje je Danilo Ilić podijelio večer ranije kao i cijanid, koji nije bio u ampulama već zamotan u cigaret-papir pa je više-manje bio beskoristan kod onih koji su ga uspjeli progutati. Čabrinovića su svi procijenili kao najslabiju kariku – brbljao je svašta i gotovo se hvalio atentatom, pričao s detektivima, svađao se s ocem kad je htio izvjesiti carsku zastavu, a sluškinji koja je radila u kavani njegova oca je rekao da “neće Ferdinand biti car, već kralj Petar”. Njemu su Danilo Ilić i Gavrilo Princip bombu i smotak s cijanidom dali tek ujutro u slastičarnici Vlajinović.

Za razliku od svih atentatora koji su bili šutljivi i ozbiljni, Čabrinović je bio veseo i euforičan, šalio se s konobaricom u slastičarnici, slikao se kod schnell fotografa, za vječnost i uspomenu (jednu fotografiju poslao je na lažnu adresu u Zagrebu), ekstatično raspravljao s gradskim ridikulom.

Počeli su se kolebati

Kolona je prošla prvih pet atentatora – i nitko nije zapucao niti bacio bombu. Atentatori su se kolebali, neki od njih, uključujući i glavnog organizatora Danila Ilića, počeli su sumnjati u opravdanost ubojstva. Ili su se jednostavno uplašili samog čina – kasnije će na sudu izjavljivati da nisu prepoznali Franza Ferdinanda, da su im detektivi ili žandari bili za leđima ili pak da nisu htjeli pucati u strahu da ne pogode njegovu suprugu Sophiju (svi do jednoga izrazili su žaljenje što je ona ubijena).

Jedini koji je imao petlju bio je onaj u koga su najviše sumnjali – tiskarski radnik, samoprozvani anarhist, srpski nacionalist i bundžija Nedjeljko Čabrinović. On je bez kolebanja bacio bombu koja je pogodila automobil. Nije čekao 10 sekundi da fitilj sagori, od uzbuđenja, neiskustva ili straha da ga netko ne spriječi, pa bomba nije eksplodirala odmah već se odbila od automobila. Po nekim verzijama izbacio ju je iz auta sam Franz Ferdinand, te je eksplodirala pod sljedećim kolima ranivši nekih 20-ak ljudi, uključujući i ženu koja je povorku gledala s balkona svog stana. Ferdinand je bio neozlijeđen, Sophia okrznuta.

Vozači su stisnuli gas, a Čabrinović je skočio u Miljacku, koja je doduše bila metar duboka, pokušavajući progutati otrov koji mu je zapeo među zubima. Cijankalij je, međutim, bio star, pa mu je samo spalio jednjak. Policajci su ga se tu dočepali i usput spasili od linča, a na pitanje kako se zove odgovorio je: “Ja sam srpski junak”.

U međuvremenu je kolona stala pred gradskom vijećnicom, gdje je zbunjeni gradonačelnik krenuo s protokolarnim pozdravom dobrodošlice, koji je bio napisan prije atentata i sročen za svečanu prigodu, ali ga je Ferdinand nervozno prekinuo. “Došao sam ovdje kao vaš gost, a vi me dočekujete bombama”, kazao je prijekorno, na što se gradonačelnik zbunio. Sophia je mužu odmah nešto šapnula na uho, pa je Ferdinand, u smirenom tonu, kazao: “Vrlo dobro, nastavite”. I inače je Ferdinand bio čovjek jakih živaca. Dvodesetljetno šikaniranje na dvoru naučilo ga je strpljivosti. Svladao se i pročitao govor umrljan krvlju. Nije imao samo jake živce već i smisao za humor, doduše onaj crni: kad je protokol završio našalio se kako će atentator “od Austrije vjerojatno dobiti odlikovanje”. Odmah potom zlokobno je dodao kako ćemo “danas sigurno dobiti još jedan metak”...

Unatoč atentatu, a upozorenja koja su stizala iz Berlina, Bukurešta, SAD-a i Beograda izgledala su stvarno, odlučeno je da se nastavi s programom. Guverner Bosne general Oskar Potiorek nadmeno je odgovorio kako više neće biti pokušaja atentata. Iz njegove perspektive doček je bio savršeno organiziran. Policija je mislila drugačije. Dr. Eduard Gerde tražio je da se ruta posjeta ne objavljuje, ali ga nisu poslušali. Tražio je da se u osiguranje uključi vojska, kao kod posjeta cara Franje Josipa 1910., ali ni to nisu poslušali. Zahtijevao je i dolazak više detektiva iz Beča, ali ništa od toga nije uvaženo, dobio je tek 6 dodatnih detektiva. Rutu dugačku 7 kilometara osiguravalo je 120 policajaca, a putanja povorke precizno je objavljena u svim novinama.

Postojao je i problem Vidovdana – dijelu srpskog stanovništva, osobito radikalnim đacima datum posjeta predstavljao je čistu provokaciju - na što je upozoravao Gerde, ali i šef odjeljenja unutrašnjih poslova Toša Zoranić. Obojica su u nekoliko navrata tražila osiguranje vojske, ali su ismijani. Na primjedbu o radikalnim đacima (unatoč tome što su upravo đaci i studenti organizirali nekoliko pokušaja atentata na austrougarske dužnosnike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, doduše vrlo traljavih, ali ipak, pucalo se) iz Beča im je odgovoreno “da se boje djece”. “Posebice je bila slabo organizovana i vođena nesposobnim rukovodiocima politička policija” prisjetit će se kasnije Čubrilović. “Kad sam govorio o lupanju i zamazivanju nemačkih firmi u proleće 1914. naveo sam da su đaci o tome javno govorili i spremali se za te ispade. Vršili su to uspešno sve do Vidovdana 1914., a da nijedan nije bio uhvaćen. Ono što su i vrapci cvrkutali po krovovima naših kuća - sarajevska policija nije za to znala. Tako smo i mi spremali sarajevski atentat, spontano, ne baš mnogo zaverenički, a ipak to nije prodrlo do sarajevske policije.”

Umjesto osiguranja, u bezbrojnom dopisivanju s Bečom raspravljalo se i polemiziralo, do u detalja, o jelovnicima, temperaturi i vrsti vina koje će biti posluženo. Rasprava je vođena čak i o glazbi koja će svirati za vrijeme objeda. Ležernost je išla dotle da policija nije ni provjerila atentatore, od kojih je barem polovica bila poznata po radikalnim antiaustrijskim stavovima. Neki su, štoviše, ranije i hapšeni i protjerivani. Iako su uredno prijavili svoje adrese po dolasku u Sarajevo, nijedno sumnjivo lice nije stavljeno pod nadzor ni protjerano iz Sarajeva iako se o mogućem atentatu šuškalo na sve strane.

Guverner garantirao sigurnost

Oskar Potiorek je i nakon bačene bombe garantirao sigurnost. Nadvojvoda je bio hladnokrvan, i program je nastavljen uz tek jednu malu izmjenu: prije posjeta Zemaljskome muzeju skoknut će, zatražio je, do bolnice da vidi ranjenog potpukovnika Erika von Mazzinija, čija je krv bila na govoru koji je pročitao. Želio je vidjeti i druge ozlijeđene koje su razderali geleri Čabrinovićeve granate. Sophia u tom dijelu programa nije trebala sudjelovati, ali je i ona htjela s mužem u bolnicu pa je sjela u auto. Vozačima nitko nije rekao da se ruta neznatno, ali kobno, promijenila.

Kolona je ponovo krenula i prva dva automobila su skrenula u pogrešnu ulicu, a za njima treći, u kojem su bili Ferdinand i Sophia. Potiorek je shvatio grešku i automobili su se stali okretati u uskoj ulici pored radnje Morica Šilera u kojoj je sjedio Gavrilo Princip. Tamo se sklonio jer je policija nakon atentata počela rastjerivati ljude s Apelove obale, ali i zato što je bio gladan – povjesničari će navoditi da je otišao na sendvič, jer to nekako otmjenije zvuči, iako je mnogo vjerojatnije da je jeo burek.

Burek ili sendvič, nevažno, jer pet koraka od njega okretao se automobil Franza Ferdinanda. Gavrilo Princip izvadio je Browning i pucao s dva i pol metra pogodivši nadvojvodu, a zatim i Sophiju, što je ustvari bio promašaj jer je htio pogoditi Potioreka. Prema nekima, Sophia se bacila da tijelom zaštiti nadvojvodu. Princip kasnije ni sam nije znao je li ispalio dva ili pet metaka. Detektivi i žandari skočili su na njega, a austrijski poručnik na njega je nasrnuo sabljom, ali su se umiješali sarajevski glumac i pjevač Mihajlo Pušar i Ferdinand Bar, koji nisu imali veze s atentatom.

asnije toga dana Pušara će uhapsiti na pjevačkoj probi zbora Sloga. Bar je bio uhićen na licu mjesta. Tu se našao i neki shcnell fotograf koji je uslikao hapšenje Ferdinanda Bara – ta će slika u cijelom svijetu biti tiskana kao slika uhićenja Gavrila Principa (fizički su bili relativno slični) te će se još dugo, pogrešno, objavljivati u novinama i povijesnim knjigama kao trenutak hapšenja Gavrila Principa.

Policajci su spriječili Principa da se ubije, ali je ipak uspio progutati otrov, koji je izgubio snagu, pa mu je, kao Čabrinoviću, od njega bilo samo zlo.

'Soferl! Nemoj umrijeti!'

Isprva se činilo da atentat nije uspio jer su nadvojvoda i Sophia mirno sjedili u automobilu, međutim kada je vozač stisnuo gas, Sophia je pala na nadvojvodu. Potiorek je ugledao krv na Ferdinandovim ustima. Grof Franz Harrach stajao je kraj nadvojvode na papučici auta koji je jurio prema Konaku, središtu bosanske uprave. Čuo je nadvojvodu kako govori “Soferl, Soferl, nemoj umrijeti. Živi za našu djecu”, a na Harrachovo pitanje osjeća li bol Ferdinand je odgovorio “Nije to ništa”.

Ali bilo je – nadvojvoda je pogođen u vrat, metak je presjekao arteriju i zaustavio se u kralježnici, Sophia je bila pogođena u slabinu. Ona je prva izdahnula. Ubrzo je, oko 11.30, umro i Ferdinand. Oko Sophijina vrata bio je zlatni lančić sa škapularom u kojem su bile relikvije za zaštitu od bolesti i nesreća, ispod raskopčanog nadvojvodina okovratnika virio je zlatni lančić sa sedam amajlija uokvirenih zlatnim palmama – svaka ga je trebala zaštititi od jednog zla. Na lijevoj ruci imao je kinesku tetovažu zmaja u boji.

Zvona sarajevskih crkava počela su zvoniti jedna za drugim, a zadnje Ferdinandove riječi probudile su u građanstvu simpatije prema njemu kakve nikad za života nije uživao. “Sve što je bilo tiho u životu, progovorilo je glasno nakon njegove smrti”, citira Clark jednog suvremenika.

Svijet je srljao u propast. Na dan atentata to još nitko nije mogao naslutiti, pa ni oni koji su atentat organizirali i inicirali.

Sve je počelo nekoliko mjeseci ranije kad je Gavrilo Princip u Beogradu dobio pismo u kojem je bio članak iz novina u kojem se najavljuje Ferdinandov posjet Sarajevu. Konci zavjere počele su se tada plesti, premda su korijeni atentata i zavjera sezali godinama unatrag...