Frljić i Horvat: "Vrijeme je za naoružati se'
Prateći program Bitefa, Filozofski teatar, u kojem su sudjelovali europski filozof Srećko Horvat i redatelj kojeg je britanski medij "Guardian" svrstao u europski kazališni vrh Oliver Frljić, sudeći po broju prisutnih, mnoštvu pitanja, diskusiji i komentarima pobudio je zaista velik interes. Gotovo dva sata govorilo se o politici, kazalištu, i politici u regiji te diljem svijeta, piše Tatjana Nježić.
Razgovor je vođen na engleskom jeziku jer se, kako je rekao Ivan Medenica, umjetnički direktor Bitefa, teme o kojima se govorilo ne tiču samo Srbije ili regije, već cijelog svijeta. A oko dva se sata govorilo o politici, kazalištu te političkim aktualnostima.
Srećko Horvat je razgovor počeo opaskom da u današnjem vremenu politiku treba vratiti u kazalište, koje će ne samo preispitivati već i mijenjati stvari.
Prisjećajući se njihovih nekoliko susreta kroz protekle godine i naslova koje je Frljić radio, Horvat je, kao upitno izgovoreni zaključak, rekao: "Gotovo svaka od tvojih predstava se ispostavila proročkom".
"Nije bilo teško predvidjeti što će se događati u našem društvu", rekao je Frljić, dodajući: "Kad kažem našem društvu, pokazujem dokument dolazeći iz Hrvatske u Srbiju ili u Bosnu, ili... ali čitav ovaj kulturni prostor osjećam kao svoj. Kada je riječ o Europi i onom što se u njoj događa, svojim predstavama govorio sam o fašizaciji i kako da se nosimo s tim, kako da u kazalištu predstavimo novu-staru stvarnost. Kolege u Zagrebu su mi se smijali, predbacivali da često koristim etiketu fašizma, da to postaje banalno. Na žalost, ta dijagnoza je bila veoma precizna. Sad jasno vidimo da je javni diskurs uspostavljen i nešto što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo u Njemačkoj, sada je normalno. Vidimo slabost demokracije, ona nema mehanizam da spriječi davanje legitimiteta političkim platformama koje su nedemokratske. Nemam rješenje za to ali kao čovjek kazališta mislim da je moj zadatak da postavim pitanja".
Govorio je Frljić i o Narodnom kazalištu koje treba koristiti za nastup u širem smislu, o svojim iskustvima dok je bio na čelu riječkog Hrvatskog narodnog kazališta "Ivan pl. Zajec", o napadima na njega u raznim sredinama uključujući i Hrvatsku, o Ani Lederer koja je rekla da neće financirati Frljićeve predstave jer po njezinoj ocjeni to nije umjetnost nego društveni aktivizam.
"Napadali su me da radim nešto što nije dobro za nacionalni identitet Hrvatske, da je ugrožavam. Predstavama se trudim pokazati i relevantnost kazališta danas, kako se može koristiti i u ovo vrijeme mnogo bržih medija."
Uspoređujući situaciju u Srbiji i Hrvatskoj Frljić je ispraćen aplauzom, a između ostalog rekao je i:
"Hrvatska i srpska politička realnost su slične, kao braća i sestre. Slično je i stanje kada je riječ o samoviktimizaciji i nesuočavanju s prošlošću. Tu je Vučić savršena paradigma za kolektivni zaborav. Ono što je radio tijekom devedesetih bi ga u svakoj drugoj normalnoj zemlji diskvalificiralo za javnu službu, a ovdje je premijer pa predsjednik. U Hrvatskoj ne mogu imenovati jednu osobu već čitavu stranku - HDZ - koja je uništila društveno tkivo Hrvatske, odgovorna je za neke od ratnih zločina, a i danas je vrlo snažna na političkoj sceni. Procesi su slični u obje države, i danas, gotovo 25 godina poslije rata, još uvijek imamo rat koji se vodi drugim oružjem."
Jedna od Frljićevih predstava koji je Srećko Horvat posebno istaknuo je "Aleksandra Zec", o stvarnom događaju - ubojstvu srpske familije u Zagrebu devedesetih.
Po Frljićevim riječima ta predstava i reakcije na nju su i paradigma kako se Hrvatska vladajuća elita odnosi prema ratu i ratnim zločincima.
"Danas imamo situaciju da se ratni zločinac Tomislav Merčep, opet uzdiže u društvu. Društvo će teško napredovati bez suočavanja. A mi se vraćamo unazad. Kazalište doživljavam i kao prostor čuvanja sjećanja, da ne zaboravimo stvari koje su potisnute. Priča o ubijenoj djevojčici Aleksandri Zec jedna je od tih priča. Bio je to užasan događaj, ali je još strašnija reakcija suda koji je oslobodio ljude koji su ubojstva i počinili te tako poslao poruku da su ratni zločini prihvatljivi", kaže Frljić.
Dotakli su se u razgovoru i uspjeha hrvatskog nogometa, odnosno političkih manipulacija rezultatima sportaša, pri čemu su uspjesi odraz uspjeha vladajućih, a o neuspjesima se ne govori.
"Ne volim nogomet ali mi je cijeli taj performans oko Prvenstva jako zanimljiv. Ta pervertiranost, desničarski diskurs", rekao je Frljić.
Jedna od tema koja se na razne načine i u više navrata javljala bila je pitanje pobune, odnosno njezinih dosadašnjih neuspjeha.
Redatelj je, između ostalog, rekao:
"Kada sam radio predstavu o Zoranu Đinđiću u Ateljeu 212 dosta sam razgovarao s Vladimirom Popovićem. Istina, teško je razlikovati stvarnost od fantazije kad razgovarate s Bebom Popovićem ali on je rekao da su svuda okolo bili Miloševićevi ljudi... Govorilo se i o kazališnoj formi i jeziku."
Frljić je, piše Tatjana Nježić, vrlo nadahnuto pričao i o tome kako je u njegovom kazališnom obrazovanju veoma važna tradicija starih Grka, posebno Aristofan, jer nije imao problem s time da osobno, poimence, prozove neke ljude.
"Sada s ovom prevladavajućom malograđanskom estetikom stalno imamo neke zidove i metafore. Ja više volim direktni kontakt. Naravno, koristim i metafore. Ali mnogi ih ne razumiju, a često ne razumiju niti kazališni jezik koji koristim. Političko kazalište pomaže da se bavite kazališnim jezikom, jer su ljudi fokusirani na političke teme, pa ima puno prostora za eksperimentiranje s formom.
Siguran sam da, kada budem radio performans o Vučiću, ljudi neće niti primijetiti moj kazališni jezik. Jedina stvar o kojoj će se pričati jest da je to o Vučiću."
Uslijedio je veliki aplauz i Horvatovo pitanje je ti to sada neka najava...
"Ne, još niti jedno kazalište nije pokazalo interes. Mislim da je autokratski oblik vladavine tema koju trebam obraditi", rekao je na to Frljić.
U razgovoru o načinu izražavanja, o stilu, o jeziku, obojica su istakli da, prije svega, u smisli načina "jezik znači dominaciju", a Horvat se osvrnuo na, kako je rekao, znakovni kapitalizam.
"Važno je tko je vlasnik jezika. Vidimo da su nam lažne vijesti važnije od onih pravih i stvarnih. Gazda nameće značenje", rekao je Horvat.
U osvrtu na jačanje desnice danas, i uzroke tih, kako je ocijenjeno, jako opakih procesa, između ostalog je naveo:
"Desničarski populizam je druga strana novčića kapitalizma. Poslije raspada Juge nije nastao samo nacionalizam nego i integracija u svjetske tokove kapitalizma."
Frljić se nadovezao rekavši: "Ključno je pitanje što je s ekonomskom osnovom na kojoj stoji nacionalizam. Brecht je rekao da je fašizam posljednja faza kapitalizma".
Horvat je potom napravio paralelu između fašizma/nacionalizma i kapitalizma rekavši i: "Nadahnuće za proizvodnu traku smrti Holokausta je došlo od kapitalizma. Krize i problemi koji danas pritišću svijet jesu utemeljeni u strukturi kapitalizma. Nacionalizam je sredstvo kapitala".
Spomenuo je potom niz (zabrinjavajućih) činjenica realnosti ističući: "Danas treba da ono što je odjednom postalo normalno više ne bude normalno".
Frljić je tome dodao i pitanje europske kolonijalne povijesti, činjenicu da su najrazvijenije zemlje bogatstvo nagomilale kolonijalizmom dovodeći danas bivše kolonije u ekonomsku zavisnost: "To je temeljna velika nejednakost koja ne znam kako će se riješiti".
Pričajući o Frljićevim predstavama koje su izazivale proteste i zabrane i slične reakcije, Srećko Horvat je spomenuo više naslova među kojima i "Rad oslobađa", predstavu koja je u Minhenu rezultirala svojevrsnim skandalom.
"Prosvjednike i prosvjede koji su često nasilni vidim kao dio predstave. Kritiku i odbacivanje mojih predstava vidim kao veći uspjeh nego kada su svi zadovoljni. Jer ako sam nastojao kritizirati neke pojave, znači da nešto nije u redu. Znači da su oni moj bunt, moju kritiku pretvorili u robu. A to otvara vrlo teško pitanje - kako raditi, ostati u igri, a biti subverzivan i opstruirati."
Ljudi u publici su se gotovo utrkivali tko će postaviti pitanje, komentirati, no Jedno od pitanja glasilo je da li je nakon nesreće u kojoj su na gradilištu "Beograda na vodi" poginula dvojica radnika 14. rujna, upravo na dan otvaranja 52. Bitefa, trebalo obustaviti predstavu i pozvati sve prisutne da se priključe prosvjedu ispred Vlade Srbije.
Frljić je odgovorio: "Javno protest kao oblik otpora je postao neefikasan, možda je vrijeme da se naoružamo. Što bi se promijenilo da smo otišli na prosvjed. Kritizirao sam kolege koji su se priključili prosvjedu kulturnjaka kada je došao Zlatan Hasanbegović. Tu više nema dijaloga, a onaj tko ima moć neće tako lako dići ruke od nje. Postavlja se pitanje nasilja kao sredstva za emancipaciju. Ako je demokracija igra, onda smo tu igru izgubili. Ona nije ono što smo o njoj učili u školi. Mislim da stvari treba radikalizirati. Ali mi nismo na dnu društvene ljestvice i nećemo odustati od naših privilegija. Ja zarađujem sa svojim poslom. Da li da idem na prosvjed ili da napravim predstavu koja će kritizirati događaj koji ste spomenuli. Stalno si postavljam to pitanje, i nema definitivnog odgovora. Ali duboko vjerujem da će doći do radikalizacije borbe".
Dodao je da ipak nećemo uzeti puške u ruke dok ne dođemo do toga, kao što je pisao Marx - dok nemamo za izgubiti ništa osim svojih lanaca.
Horvat se jednim dijelom nije složio sa Frljićem, iako je istaknuo da je prosvjed nedovoljan te da je potrebna i fantastična organizacija - naveo je cijeli spektar otpora od Crvenih brigada do "Occupy Wall Street".
Na pitanje o nekadašnjoj Jugoslaviji i današnjoj Europi (EU) Srećko Horvat je odgovorio.
"SFRJ koji bih mogao snažno kritizirati po raznim osnovama, ima tri stvari ključne za današnju EU. Jedna je antifašizam. Borba partizana odvijala se u nemogućim uvjetima, izrasla iz očaja, a opet primjerice Tito je Crvenoj armiji ipak rekao da neće oni oslobađati Beograd već da će to učiniti partizani uz njihovu pomoć. Druga je samoupravljanje. Poseban tip društvene i privredne organizacije koji nigdje nije postojao a koji (uz poznate poteškoće) ima veliki potencijal. Treća je nesvrstanost, miroljubiva koegzistencija i privredna suradnja, ne eksploatacija. Tito je bio prvi bijeli vladar koji je miroljubivo došao u Afriku."
Ruska povjesničarka kazališta Natalija Vagapova rekla je da se previše govori o politici, a premalo o kazalištu, napominjući da je privlači energija redateljske misli Olivera Frljića, u čijem radu, osim političke energije, ima kazališnih elemenata iz kulture ovog podneblja, folklora, tragova ekspresionizma Strindberga, Krleže...
Frljić je naglasio i kako je "bitan formativni element mog rada činjenica da je u kazalištu ignorirana društvena stvarnost u Hrvatskoj devedesetih. Mene zanima kazalište koje problematizira stvarnost".