"Hrvate čine imbecilima, tako se njima lakše vlada"

Proslavljeni redatelj Paolo Magelli, poznat po britkom jeziku i kritičkim stavovima, ljevičar, intelektualac i kazališni inovator, opet radi u zagrebačkom HNK gdje priprema klasično djelo iz zlatnog doba američke drame "Mačku na vrućem limenom krovu" Tennesseea Williamsa.

U toj turbulentnoj priči o južnjačkoj obitelji i posrnulom braku, neutaženoj žudnji i latentnom homoseksualizmu, mitske uloge Maggie i Bricka, dobro poznate iz kultnog filma, Magelli je dodijelio Zrinki Cvitešić i mladom Filipu Vidoviću, a premijera je zakazan za 13. listopada. Magellija poznajemo kao redatelja angažiranih i često kontroverznih predstava, kojima je s pravom provocirao kulturni i intelektualni establišment Hrvatske.

Već je u drugoj polovici osamdesetih, odmah nakon dolaska u Hrvatsku 1985. godine, postavio "Naciju" i "Lude dane" gdje se bavio nacionalizmom, ratom i padom režima, a nakon sukoba s Tuđmanovim režimo radio je u Njemačkoj, Belgiji, Austriji, Švicarskoj, Latinskoj Americi, te Izraelu i Palestini. Bio je i glavni ravnatelj kazališta Teatro Metastasio Stabile della Toscana u Pratu, a nakon povratka u Hrvatsku režirao je "Pir malograđana", "Pentagram" i "Noćni život" u ZKM-u te u HNK "Ženu" zaboravljenog Josipa Kosora.

U Hrvatskoj vas prati glas angažiranog redatelja koji radi politične tekstove. Što je politično u Williamsovoj drami "Mačka na vrućem limenom krovu", koju radite u HNK?

Davor Puklavec (PIXSELL)

Kad je Tennessee Williams napisao taj komad, koji je u biti vrlo napadni tekst protiv obitelji, bila su prividno konzervativnija vremena nego danas. Mislim da je u Hrvatskoj itekako politično i zanimljivo raditi predstavu koja je zvjerski protiv obitelji.

Uglavnom se ta drama definira kao priča o obitelji, ali i o frustriranoj i seksualno nezadovoljenoj ženi, te o pritajenoj homoseksualnosti. Koliko ćete se baviti s tim temama?

U poznatom filmu "Mačka na vrućem limenom krovu" cenzuriran je Williamsov tekst što je jako razljutilo autora, koji je čak prosvjedovao na premijeri filma protiv takvog postupka. Sigurno neću skrivati Brickovu homoseksualnost – on je biseksualac, imao je odnose i sa ženama i s muškarcima, no ne mora značiti da je čovjek koji je imao odnose s muškarcima odmah i homoseksualac. Svatko doživljava svoju mladost kako želi i kako može, a možda i kako ne želi ili ne može. Dakle, ništa neću skrivati. Nadalje, iz teksta je jasno da je Margaret seksualno nezadovoljena, ali to nije primarno kod nje. Ona živi od sjećanja na ljubav i prisjeća se kako ju je Brick divno tretirao u krevetu prije nego što je imao aferu sa svojim prijateljem Skipperom. Ona je obrazovana žena i ima unutrašnje bogatstvo, ali je rasla u siromaštvu za razliku od njene šogorice, pa u isto vrijeme želi i to bogatstvo i Bricka. Ona je prava ‘mačka’, a dobar dio likova pripada felinijevskom svijetu. Svjesna je da je ta strašno bogata Brickova obitelj dekadentna i pokvarena, zna da je Brickov otac došao do bogatstva zahvaljujući prvobitnoj akumulaciji kapitala iskoristivši dva homoseksualca kako bi došao do svog imena, a zatim je puno radio i investirao u posao. Znači, neka vrsta modernog Lopahina iz "Višnjika", čovjek koji je vrlo blizak privrednom banditizmu koji karakterizira zemlje u tranziciji i u netranziciji, jer taj banditizam postoji i u Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, ali na drugim razinama. Evo, nedavno je uhićen direktor Audija. Dakle, ni Njemačka nije imuna na takve afere ali se manje govori i trača, a u pitanju nisu milijuni nego milijarde. Tekst reflektira političnu situaciju koja itekako ima veze s ovdašnjim stanjem.

Ravnatelj Drame Ivica Buljan zna reći da se u HNK postavljaju predstave koje govore gledateljima o današnjem trenutku u Hrvatskoj. Što nam "Mačka..." govori o Hrvatskoj danas?

Ne mislim da je teatar reprodukcija stvarnosti jer je stvarnost daleko jača i pokvarenija nego što teatar može zamisliti. Ono može biti sinteza, a u ovom slučaju to je sinteza obiteljske dekadencije, društva koje omogućava laku zaradu i potrošnju, a u zamjenu za sve te udobnosti uzima ljubav. Dakle, princip je ja ti dajem, ali ti oduzimam ljubav, osobnost itd. Mislim da u tim sintezama možemo naći rješenje za sva ta pitanja.

Nova pročelnica za kulturu Grada Zagreba je u nastupnim intervjuima izjavila da Gradski ured za kulturu neće financirati predstave Olivera Frljića čime je najavila cenzuru. Kako to komentirate?

Ljudi koji prave vlastiti politički kapital, primjerice, promjenom imena Titovog trga, ili mišljenjem da je Jugoslavija bila represivni cenzorski sustav, sve bi smjeli u životu osim cenzure. Dakle, cenzura je limitiranje slobode. Ako ćemo prihvatiti limitiranje slobode i početi prebrojavati tko smije u ovom gradu i državi raditi, te prihvaćati to bez reakcije, to će biti prvi korak prema kraju slobode. Mi to ne smijemo prihvatiti! Gospođa Lederer ima pravo na svoj ukus i na svoje privatno mišljenje, ali neka ovaj grad i dalje financira Olivera Frljića, a neka ona ne ide na njegove predstave. Gdje je tu problem? To me podsjeća na Talijane koji su 1938. godine mislili da je Zakon o deportaciji Židova samo teatar koji radi Mussolini kako bi ugodio Nijemcima, a vrlo dobro znamo kako je to završilo. Ne bih volio da se povijest ponavlja. Legitimno je da gospođa Lederer ne voli Frljića i ne dijeli njegove stavove. I može na njegovim predstavama gađati glumce trulim rajčicama, javno protestirati i kasnije objašnjavati svoje geste, a pritom joj savjetujem da kupi kartu za njegove predstave, a ne da ih dobije besplatno zbog povlaštenog položaja. Ali nikako nema pravo određivati hoće li Frljić raditi ili ne u zagrebačkim kazalištima jer ona ne raspolaže vlastitim novcem nego novcem svih Zagrepčana, među kojima ima i onih koji dijele stavove Olivera Frljića. To s demokracijom nema nikakve veze. Nadam se da se šalila.

Ona je u svojoj argumentaciji navela da ne želi financirati Frljićeve predstave jer ih smatra političkim aktivizmom što zapravo znači da ona, odnosno Grad Zagreb neće financirati predstave lijevog ideološkog predznaka. A hoće li financirati one suprotne ideologije to ćemo tek vidjeti.

Marko Lukunić (PIXSELL)

Ispričat ću vam jednu priču. Radio sam puno u Francuskoj. Našao sam se u Parizu, kada je ministar kulture bio François Leotard, najdesniji ministar kulture kojeg je Francuska ikada imala, uključujući i vladavinu Pétaina za vrijeme fašističke Višijevske Francuske. Pošto Francuska, odnosno, Ministarstvo kulture, financira s obilnim iznosima čak 90 posto kazališta u zemlji, osim privatnih, ministar kulture ima ekskluzivno pravo da bez natječaja imenuje intendanta kazališta. François Leotard je tada kao ministar kulture imenovao za intendanta Comédie-Française Antoina Viteza, koji je bio fantastičan glumac i genijalan redatelj te nepopravljivi komunist. Novinari su pitali gospodina Leotarda kako je on kao izraziti desničar postavio komunista i ljevičara Viteza na to mjesto, a on im je odgovorio da je posao ministra da ima reprezentativnu galeriju svojih ministara gdje svakako ulazi i Antoine Vitez kao najveći francuski režiser. Što je Leotard privatno mislio o Vitezu bila je njegova osobna stvar. Bojim se da mi nikad nećemo dostići taj stupanj civilizacije kada bi kazališta vodili ljudi koji to zaslužuju bez obzira na starost, političko mišljenje i ideologiju.

U Hrvatskoj zakon određuje odlazak ravnatelja u mirovinu nakon navršene 65-te godine života, kao što uostalom određuje i drugim zaposlenicima.

Veliki Claus Peymann je bio sve do ove godine direktor kazalište Berliner Ensemble premda je imao 83 godine. Njegove godine nisu bile nikakva prepreka da uspješno vodi taj teatar. I to je u skladu s europskim zakonom i svjetonazorom. Mislim da je odlazak Duška Ljuštine, koji je navršio 65 godina, s mjesta ravnatelja Kerempuha čista katastrofa! Je li Hrvatska u Europi ili nije? Poštuju li se u Hrvatskoj europski zakoni i europska praksa ili ne? Ja mislim da nije u Europi jer radi po svome i jer Hrvatski sabor to neće. S druge strane, u nekim hrvatskim kazalištima rade loši direktori koje bi trebalo šutnuti u guzicu i istjerati van.

Vratimo se pročelnici za kulturu Grada Zagreba, koja je najavila i svjetonazorske čistke, rekavši da više neće sufinancirati Zagreb Pride, kojem je grad davao skromnih 25.000 kuna. Njena argumentacije je glasila da to nema veze s kulturom. Ima li to veze s kulturom?

Nastavak na sljedećoj stranici...