U lipnju 2014. godine, tijekom jednog od književnih nastupa u dobroj staroj Europi, kad su ruski tenkovi u kolonama ulazili na šire područje Donjecka i Luganska, izjavila sam kako je u takvoj situaciji, nama Ukrajincima, teško govoriti o poeziji. Na te moje riječi tridesetogodišnja njemačka moderatorica, rusistica iz Berlina, počela mi je docirati i spočitavati mi da poezija mora biti iznad rata, da je velika ruska kultura uvijek iznad rata, Cvetajeva, Ahmatova ili Pasternak nikad se nisu spuštali do tako niskih, marketinških vrućih tema kao što je rat, oni su gledali u vječnost, bili su iznad toga. I zapravo, čemu uopće spominjati Rusiju. Tijekom osam godina pokušavali smo doprijeti do drugih: hej, kod nas je rat, dio je naše zemlje okupiran, svakodnevno nas ubijaju. A nas su poput budalaste djece korili i savjetovali nam da ne uzvraćamo paljbu i da će se sve to već smiriti - budite mudriji, budite iznad toga.

Svih ovih osam godina Rusija je gomilala svoje vojne resurse i pripremala se za sveopću invaziju, njezini su apetiti rasli. Ruski su pjesnici tvrdoglavo gledali u vječnost, ne primjećujući kako njihova zemlja postaje autoritarna država koja tek oponaša demokraciju, njegujući imperijalne narative o vlastitoj veličini. Oni kojima je postalo sasvim nelagodno, otišli su odande, nastavljajući posvuda prikazivati rusku kulturu kao svečano naličje Rusije. Razumijem da vam se moje riječi neće svidjeti, vama koji ste načitani i odgojeni na najboljim primjerima ruske kulture. Možda im čak nećete ni vjerovati, kao što nisu vjerovali ni stanovnici Borodjanke, Gostomelja ili Buče nedaleko od Kijeva kad su ih Rusi došli ubijati, njih, nenaoružane civile, bez ikakvih razloga, bez opravdanja. Bez obzira na to je li riječ o muškarcima ili ženama, djeci ili starijim ljudima. Došli su da ubijaju, siluju, gaze ih tenkovima. Ne znam nijednu metaforu koja bi ove riječi mogla učiniti privlačnijima, ili barem ne toliko šokantnima.

Metafore ne djeluju protiv čovjeka sa strojnicom, nema te poezije koja te štiti kad na tvoj automobil, kojim ti i tvoja djeca pokušavate pobjeći od rata, nadire tenk. Nema mjesta za poeziju kad po nekoliko dana ne napuštaš mjesto pokraj zatrpanih podruma na koje se obrušila višekatnica, a čuješ pritom svoju djecu i unuke kako vrište ispod ruševina i ti ih ne možeš odande spasiti. To je iznimno snažna potka na kojoj bi europski pisac mogao napisati knjigu za vječnost koja bi se čitala iznova i iznova. Ali osoba koja je to preživjela neće je napisati, čovjek nema te snage da sve to preživi pa da onda još jednom bude sposoban pojasniti drugima svoju bol.

Rat pravi jaz između onih koji su ga doživjeli i onih koji su od njega udaljeni, svakim danom rata vidim da je ljudima koji su izvan njega sve teže objasniti što osjećamo mi, ovdje, koji smo njime zahvaćeni. Želja za objašnjavanjem jenjava. Govorimo sve nerazumljivijim jezikom, nije nam do poezije. Kad ti je suprug u ratu, jedni rođaci ti žive pod zastrašujućom okupacijom na području Hersona, a drugi su pod stalnim granatiranjem u okolici Harkiva, kad neprestano moraš paziti na sirene zračnih uzbuna jer nakon njih ponekad doleti projektil koji te može ubiti, teško se nad svim tim uzvisiti.

Poezija tad poprima vrlo neobične oblike poput spontane molitve, šturog svjedočanstva, naricanja ili čak proklinjanja neprijatelja. To nisu oblici poezije na koje je navikla suvremena europska kultura, oni su funkcionalni i ritualni, odviše primitivni u svojim emocijama, odviše subjektivni, odviše patetični, netolerantni. Teško je biti tolerantan prema neprijatelju koji ubija tebe ili tvoju djecu. Jer nakon što ubije jedne, prelazi na sljedeće. Mislim da se ne biste uspjeli nad svim tim uzvisiti.

Jedna petina moje zemlje privremeno je okupirana. Žao mi je što to nije metafora. Ljude s okupiranih područja ubijaju, teroriziraju ih, odvode ih u filtracijske logore u Rusiji, razdvajaju roditelje od djece, denacionaliziraju ih. Nijedna poezija ne može iznaći riječi za to. Moj Facebook prepun je fotografija nevjerojatno lijepih ljudi, prekrasnih muškaraca i žena, nečijih roditelja, nečije djece koje je ubila Rusija. To nije metafora.

Facebook blokira ili skriva te fotografije kao informacije koje bi mogle uznemiriti korisnike društvenih mreža. Ti ljudi nisu rođeni da ginu u ratu, nisu stjecali visoko obrazovanje ili rijetko zvanje da bi umrli u ratu, nisu njegovali svoje talente da ginu u ratu. Gubitak tih ljudi zauvijek će nam ostaviti prazninu u našim dušama, u našoj kulturi, znanosti, gospodarstvu, industriji, društvu. To nije metafora.

Ne znam poeziju koja bi mogla izliječiti tu ranu. Ovaj rat ubija nas sve, svakoga na svoj način, iako se izvana možemo doimati cjelovito i neozlijeđeno, trenutačno kročimo kroz život na kratke staze, čak se i na otvorenim prostorima trzamo na glasne zvukove, a naša malena djeca koja su iskusila kako je to sjediti u podrumima tijekom granatiranja ne plaču od straha. Čak i tako maleni shvaćaju da ih plač može stajati života. Ni to nije metafora.

Rat čini sve toliko izravnim da za poeziju gotovo da i nema mjesta. Tek za svjedočanstva.

Ipak, ima i onih koji i sad pišu lijepu i duboku poeziju za vječnost o ovom ratu - to su naši ruski kolege, negdje na sigurnom, u emigraciji, daleko od topničke paljbe u mogućnosti su odbaciti prljavštinu i odvratnost stvarnosti, a da pritom ne zanemare svoje kreativno traganje. I nikakva sirena, nikakva paljba, nijedan okupator sa strojnicom ili tenkom neće im remetiti koncentriraju.

Žao mi je što poezija ne ubija.