Čini se da obilježavanje genocida u Srebrenici ne može proći bez skandala i besmislenih peripetija. Crnogorski premijer Dritan Abazović je nedavno na obilježavanju 27. obljetnice genocida u Potočarima izjavio da “genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima, i da ga nisu počinile vojske, nego zle politike smrti i prevara”. “I nakon više od dvadeset godina na Balkanu živi duh mržnje, razdora, podela koji se na sreću ne manifestuje ratnim dešavanjima, ali koji se manifestuje politikama koje se zasipaju govorom mržnje ili negacijom istine i činjenica”, izjavio je Abazović i otvorio Pandorinu kutiju. Ova njegova izjava izazvala je gnjev ne samo u bošnjačkom dijelu ostrašćene BiH javnosti, nego i u određenim crnogorskim krugovima koji nisu propustili priliku iskritizirati svog političkog protivnika. Abazović je, nažalost, pod pritiskom javnosti bio prisiljen ispričati se zbog svoje navodno nesmotrene izjave. No ovdje nije toliko problem u poruci, koja je usput rečeno apolitična i ljudska, koliko u osobi koja je smogla hrabrosti izreći je. Abazović je zbog koalicije sa Srbima u Crnoj Gori već neko vrijeme obilježen kao “Vučićev agent” i promotor velikosrpske politike.

Zanimljivo je da svi oni koji prozivaju Abazovića zbog navodno skandaloznoga govora uopće ne žele biti prepoznati kao ljudi, nego samo kao Bošnjaci. Upravo je ta famozna logika “odljuđivanja” napravila strašne zločine u posljednjem ratu, u kojem je etnička (ne)pripadnost bila pitanje života ili smrti. Je li možda Abazović u Potočarima napravio Bošnjacima ogromnu uslugu tako što im je pokušao oduzeti ekskluzivno pravo da samo oni budu žrtve? Još je zanimljivije da se u ovom kontekstu Srebrenica iskorištava kao instrument kulture otkazivanja na balkanski način. Ako samo pokušaš dovesti u pitanje nešto vezano uz Srebrenicu i mantru kako su samo Bošnjaci bili žrtve, gubiš pravo javnoga govora, pa čak i društvenog bivanja. Zar mnogo veću sablazan ne predstavlja to što su sami Bošnjaci dopustili “svojima” da Srebrenicu kao mjesto posebnog pijeteta višestruko obezvrijede i politički isprostituiraju? Nije nikakva tajna da bošnjački političari i kvazi intelektualci vlastitom narodu štete time što ga neprestano guraju u pogubnu ulogu žrtve.

Ratovi na zapadnom Balkanu negativno su se odrazili na većinu njegovih stanovnika. Većina građana Bosne i Hercegovine se u određenoj mjeri smatra žrtvom. Neovisno na kojoj su se povijesnoj strani našli. Jedan od problema je što se nikad dovršeni rat nastavio suptilnijim sredstvima. Službeni nacionalni ideolozi se i danas trude raznim metodama konstantno osvježavati nacionalne mitove i tragedije kako bi se postigao efekt već spomenute kolektivne viktimizacije. Ako se poslužimo povijesnim primjerima, onda se lako može vidjeti da je i njemački nacionalsocijalizam nastao kao posljedica kolektivne viktimizacije. Ne treba ni zanemariti da su se upravo najveći zločini u posljednjem ratu činili iz (povijesne) obaveze i dužnosti. Počinitelji su bili zaštićeni i opravdavani banalnim izgovorima i pokušajima ispravljanja tzv. povijesnih nepravdi.

Srebrenica je, nažalost, još svojevrsni društveno-politički lakmus papir na kojem se lako mogu identificirati neke još nezacijeljene rane. Jedan od dominantnijih narativa u Srebrenici je ono toksično: “Nikad oprostiti, nikad zaboraviti”.

Kad čujem ove odvratne poruke koje se već godinama papagajski ponavljaju, automatski se naježim i već mi je pred očima jedan novi sukob u kojemu bi mogla (po)ginuti i naša djeca i unuci. Ovo skandalozno “nikad oprostiti” jedan je od mehanizama održavanja mržnje, generator sukoba i podsjećanje na opravdanost “naše” osvete. Nije tu Srebrenica, nažalost, usamljena. Slična se retorika može primijetiti i u kontekstu Vukovara i Jasenovca. Ne oprostiti i ne zaboraviti znači dati se zarobiti u vremenu i prostoru. Ne umjeti oprostiti znači patiti, biti u okovima patnje koja guši i onemogućuje život u slobodi.

Nedostatak oprosta redovito stvara nevidljivi zid iza kojeg se osveta, zakamuflirana pod različitim imenima, javlja kao jedino moguće rješenje. Sva je tragedija u tome da kod nas još dominira razmišljanje da će naša osobna patnja i bol prestati tek onda kad izvoru zla nanesemo zlo, čime sami sebe degradiramo. Smisao oprosta i zaborava nije lišavanje odgovornih njihove krivice i odgovornosti, nego oslobođenje i ozdravljenje prave žrtve te izlazak iz začaranog kruga patnje i ogorčenosti.

Teško je i zamisliti kako bi naša društva danas izgledala da smo se na vrijeme riješili balasta ratnih zločina i strahota. Umjesto da sami osudimo naše zločince, ratne huškače i profitere, prepustili smo im države. Relativno svjež je i diletantski pokušaj Aleksandra Vučića da populistički zloupotrijebi Jasenovac. Koliko god svi oni prividno bili na politički suprotstavljenim stranama, i jedni i drugi i treći su fatalno korumpirani, ali opet tako tvrdoglavo uvjereni u moralnu superiornost vlastitih mitova. Gdje bi nam bio kraj da se barem u pola brinemo za žive koliko se svađamo oko mrtvih?