Desetljećima se Jugoslavijom širila priča da se u logoru na Golom otoku tucao kamen. Danas se, međutim, pokazuje da to uvelike nije bilo tako.

Komunistički režim je logor u doba hladnoratovske blokade s Istoka i Zapada pretvorio u isplativi gospodarski projekt koji je Jugoslaviji donosio značajne devize. 

A ni general Udbe Jovo Kapičić nikad nije bio šef Golog otoka, kako se tvrdilo, nego ga je samo triput posjetio kao Rankovićev pomoćnik. 

Povjesničar Martin Previšić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu na jesen će objaviti knjigu o višegodišnjim istraživanjima u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Arhivu Jugoslavije u Beogradu. 

Uz stotine dokumenata o Informbirou i Golom otoku, kao i dosjea logoraša, Previšić je prikupio svjedočanstva 40-ak zatvorenika.

A i nekoliko visokih dužnosnika Udbe. Jovo Kapičić, prvoborac NOB-a iz Crne Gore, a poslije diplomat, govorio je da četiri godine nakon rata među komunistima nije moglo biti kompromisa. 

Slično je rekao i u dokumentarcu Darka Bavoljka. Rezolucijom Informbiroa iz lipnja 1948. u Bukureštu Tita su optužili da se priklanja imperijalističkim silama. 

“Pozvali su narode Jugoslavije da sruše režim Tita i sluge imperijalizma. I kad netko takav dođe na selo i stane pričati o velikoj Rusiji i tražiti da se ide Staljinu... Što smo mogli uraditi? Pa mi smo čekali rat!”, objasnio je Kapičić. 

Stigla je naredba sekretara unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića. “Nazvao me je: ‘Jovo, imaš jedan posao, uzmi nekoliko ljudi, jednoga geologa i idi u Dalmaciju. Ima jedno ostvrce koje se zove Goli otok’”, opisao je u filmu. Za razdoblje od 1948. do 1956. Previšić je otkrio da je kroz Goli otok prošlo 13.000 zatvorenika koji se nisu prilagodili na partijsku lojalnost.

Umrlo ih je oko 300, najviše od epidemije tifusa 1951. Skupa s logorima na otocima Sveti Grgur i Ugljan, zatim Bileći, Stolcu i Ramskom ritu, te zatvorima u Požarevcu i Staroj Gradiški, Previšić je došao do brojke od 15.377 zatvorenika i 399 umrlih. Previšić nalazi i praktični argument za potvrdu tih brojeva:

"S obzirom na to da je u barakama živjelo po 250 ljudi, to znači da je na Golom otoku moglo u isto vrijeme biti maksimalno oko 4300 ljudi, kao što je i bilo u ljeto 1951.", računa Previšić.

Poslije 1956. logor su pretvorili u običan zatvor. Sljedeći mit koji je Previšić oborio jest da su tamo logoraši samo razbijali kamenje. 

No režim nije bio tako nepraktičan i logorski sustav bio je ustrojen kao izdašan biznis. Udba je osnovala niz radionica i industrijskih pogona, kaže Previšić, u kojima su logoraši proizvodili namještaj, tabakere, muštikle i slične proizvode. 

Pouzdaniji logoraši su na Velebitu sjekli stabla i žičarom ih prevozili do obale, a potom brodovima do pilane na otoku, gdje su drvo obrađivali i na kraju slali u Italiju. 

Za proizvodnju šljunka, također za Italiju, imali su veliku drobilicu kamena. U brodogradilištu su popravljali manje brodove i izrađivali različite željezne konstrukcije, a nakon 1953. pokrenuli su i proizvodnju teraco pločica.

"Razbijali su oni i kamen, ali samo dok bi ih prisiljavali na revidiranje političkih stavova. Logoraši su cijelo vrijeme zarađivali za državu, što i nije čudno. U doba sukoba Tito–Staljin Jugoslavija je bila u izolaciji s Istoka, a jedno vrijeme i sa Zapada. Nije bilo deviza i netko ih je trebao zarađivati. Svi poslovi odvijali su se preko Udbina ‘preduzeća Mermer’, koje je preko ispostave u Rijeci, gdje je čak postojao Udbin salon, organiziralo legalni državni šverc kamena, drva i namještaja iz Jugoslavije prema Italiji. Samo na drvu u jednom su polugodištu zaradili oko 700.000 današnjih dolara", ističe Previšić i dodaje da se mnogi logoraši sjećaju kako su na Goli otok u doba izolacije dolazili brojni talijanski brodovi, primjerice Satma, u koji su utovarali drvo, tucanik i drugi materijal, a potom sve to odvozili u Italiju. 

Što se tiče osobnog svjedočanstva, Bavoljak je u filmu prikazao Alfreda Pala, jednog od onih koji su imali “čast” 9. lipnja 1949. u logoru završiti među prvima. 

Pal je opisao da su ih na otok prevozili brodom natiskane u skučene prostore kao, rekao je, crnce u doba ropstva iz Afrike.

"Izbacili su me iz broda tako što su me zgrabili za kosu i za nogu i prebacili van. Onda su te vani malo prebili, zgazili, i onda, skidaj se, i sada marš, trkom. Dakle, trčiš gol, već plav, zelen od udaraca i ondje je špalir. To su oni koji se još nisu revidirali, oni te nemaju pravo tući nego samo pljuvati... Nisam znao što me tek čeka. A čekalo ih je 2500, poredanih kao zmija. Oni su ozbiljno udarali", govorio je Pal.

Slučaj Palova prijatelja i novinara Milovana Zeca pokazuje da je lomljenje duha počinjalo već time što ih je osudio njihov režim, koji su smatrali putem u ideal.

"Poslije presude bio sam očajan. U ta tri dana i noći bez sna, bez apetita, bez bistre svijesti, osjetio sam da se cijeli svijet srušio u meni", zabilježeno je u njegovim zapisima. 

A Zec je u Drugom svjetskom ratu preživio ustaške logore Jasenovac i Staru Gradišku. Slično duševno stanje iz sovjetskih gulaga opisivali su tamošnji komunisti. 

Kao i Židovi u nacističkim koncentracijskim logorima koji su dotad bili izraziti njemački patrioti.

"Goli otok je bio zamišljen tako da se svaki osuđenik ipak mogao rehabilitirati, ali kroz torturu, odricanje od svojih stavova, čak i od svoje osobnosti, te kroz prokazivanje drugih logoraša. Takvo mjesto je u Jugoslaviji bilo tabu sve do ‘80-ih godina", kaže Previšić i dodaje:

"Kad je u svim republikama Jugoslavije krenuo val nacionalističkog divljanja, pa tako i u Hrvatskoj i Srbiji, brojke su se počele preuveličavati zbog političke manipulacije. To je bio rezultat šutnje o temama poput Golog otoka ili Bleiburga u Titovoj Jugoslaviji, a kad se zemlja počela raspadati, tabuizirane teme su služile kao oružje nacionalističkih politika. U 90-ima je iz Srbije lansiran podatak o 50.000 logoraša i 10.000 mrtvih na Golom otoku, a broj je ubrzo narastao na 70.000. Slično se pretjerivalo o broju žrtava u Jasenovcu, a iz istih je motiva grupaa istog mentaliteta, samo drugog političkog predznaka, broj žrtava na Bleiburgu preuveličala nekoliko puta.

Sljedeći mit koji je ovaj povjesničar oborio je glasina da je Ante Josipović, otac bivšeg hrvatskog predsjednika, bio šef Golog otoka. Kaže da tijekom Informbiroa od 1948. do 1956., kojim se on bavio, Ante Josipović sigurno nije bio upravnik logora te kako sumnja da je to bio i poslije.

"Kad su udbaši, među kojima je bio i Josip Manolić, raspravljali o zatvaranju logora na Golom otoku 1957., zaključeno je da on državi donosi preveliku dobit. I upravo zbog toga odlučeno je da se logor pretvori u zatvor, unatoč tome što je njegovo održavanje na otoku bilo skupo", kaže Previšić dodajući da su poslije, prilikom pada Rankovića, njegova zamjenika Vojina Lukića pokušali optužiti za malverzacije novcem, što je prethodo bio legalni šverc.