Prije točno jedne godine Europski parlament donio je natpolovičnom većinom rezoluciju u kojoj se, između ostalog, navodi da je EU na udaru hibridnog rata iz dva smjera; ISIL-a i Rusije. Godinu dana poslije, u Hrvatskoj se ministar obrane Damir Krstičević javno žali da se protiv njega vodi hibridni rat, misleći konkretno na medijske optužbe da je kopirao dijelove svog završnog rada na američkoj vojnoj školi, bez sasvim točnog navođenja referenci.

A premijer Andrej Plenković tvrdi da je hibridnom ratovanju izložena cijela Republika Hrvatska, pri čemu se tek između redova može zaključiti da pritom misli na dio onoga što se po medijima vrti oko Agrokora. Osnovna razlika između onoga što je Europski parlament donio krajem prošle godine i ovoga što izjavljuju najviši članovi Vlade RH jest to da je Europski parlament bio eksplicitan u navođenju neprijatelja; ustvrdio je da je riječ o djelovanju ISIL-a s jedne i Ruske Federacije s druge strane.

U slučaju ISIL-a stvar je jasna već godinama; još otkako se diljem Mediterana raspao niz arapskih republika, u pravilu više ili manje autokratskih, u "arapskim proljećima", stao se pomaljati teroristički pokret koji je svako toliko u napadima diljem EU ubijao desetke, nekad i više od stotine građana kako bi izazvao paniku, destabilizirao zapadne demokracije.

Istodobno je razvio agresivnu medijsku mrežu za širenje ekstremističke ideologije koja, uzgred, ima vrlo malo veze s izvornim islamskim učenjima, ciljajući na siromašne, neprilagođene, društveno isključene pripadnike manjina, useljenika iz arapskih zemalja u zemlje EU-a. Što je netko bio slabije obrazovan, siromašniji i bliže društvenom dnu, to je bio prijemčiviji materijal.

Što se Rusije tiče, ova je zemlja na rezoluciju EP-a bila ogorčena; dijelom zbog spominjanja u kontekstu u kojem je i ISIL, dijelom tvrdeći da je za rezoluciju u EP-u od 691 europarlamentarca glasalo njih 304, da je suzdržanih bilo 208, a protiv 179. Činjenica je, međutim, da je za rezoluciju u pravilu glasao politički centar, a da su protiv bile stranke bliže lijevom ili desnom rubu.

Hladni rat Sve zbog Ivice: Plenki i Kolinda zbog njega su u svađi

Činjenica je i to da je rezolucija uslijedila nakon konfrontacije Zapada i Rusije u Ukrajini, odnosno prvo rušenja ne previše demokratskog proruskog režima u Kijevu, potom dolaska na vlast ne previše demokratskog nominalno prozapadnog režima, a istodobno pobuna proruskih separatista na istoku zemlje, očito uz vojnu i svaku drugu pomoć Moskve, te odvajanje Krima i pripajanje Rusiji.

Također, rezolucija EP-a uslijedila je nakon nebrojeno puta opjevanih predsjedničkih izbora u SAD-i nakon pobjede Donalda Trumpa za koju se u sve više smjerova istražuju veze djelovanja Kremlja koji je navodno bio zainteresiran da pobjedu odnese kontroverzni milijarder.

Sve to dovelo je do toga da se EU jako zabrine o svojoj budućnosti jer je, poučena iskustvom Brexita i kampanje dezinformacija i podizanja rasističke i ksenofobne histerije Nigela Farragea, shvatila da joj predstoji godina u kojoj se desna populistica Marine LePen zahuktala uoči izbora za predsjednika/cu Francuske i nije skrivala određenu razinu divljenja nacionalističkoj agendi Vladimira Putina.

Desničari, redom oni protu-EU, u narednih godinu dana računali su i na predsjedničke izbore u Austriji i na parlamentarne izbore u Njemačkoj, Nizozemskoj, Češkoj, sad na proljeće 2018. i u Mađarskoj gdje Viktor Orban ne pokazuje nikakve komplekse kad priznaje da mu je bliži Putin od kolega iz Bruxellesa... Na kraju je ispalo da desne populističke pozicije na tim izborima, za sada, nisu uspjele nigdje, osim tamo gdje su već postojale.

U rezoluciji EP-a otprije godinu dana ključno je i najzanimljivije točno ono čega u istupima Plenkovića i Krstičevića danas nema. Činjenica jest da su rezoluciji prethodili sigurnosno obavještajni izvještaji koji su navodili prodor sasvim ili djelomično lažiranih informacija u medijski prostor dijela članica EU-a, vrlo vješto osmišljenih, i to preko tvrtki i medijskih izdavača, navodno s izvorima u Rusiji.

U vremenu urušavanja medija i novinarstva, sa sve manje autorskih sadržaja, a sve više kopiranih, i to sve manje kritički kopiranih, pa još u doba društvenih mreža s kojima niti sami njihovi vlasnici u pravilu ne znaju kako bi ih držali u okvirima civiliziranog društva, organizirane propagandne kampanje djeluju poput vukova u stadu ovaca. Primijetila je to odavno i reklamna industrija, kako onda ne bi velike svjetske sile!? Pa i one puno manje...

Europski parlament optužio je u svojoj rezoluciji Kremlj da postupno ovladava i pojedinim političkim strankama u EU, pa i u zemljama kandidatkinjama, kako bi si osigurali izborne pobjede proruskih lokalnih političara. Primjer je bio slučaj Bugarske. Na stranu suluda situacija da su među najglasnijima tada u Europskom parlamentu bili konzervativni političari iz Poljske, zemlje koja u svojoj konzervativnoj revoluciji izrazito razbija koheziju EU-a.

Kolumna Plenković ima ovlasti, a Kolinda slobodu od odgovornosti

Suština rezolucije EP-a s kraja 2016. godine bila je optužba da je na djelu kombinacija vojnih strateških, političkih, ekonomskih i na kraju medijskih, odnosno informacijskih djelovanja, u konkretnom slučaju iz Moskve kako bi se prekrojile odavno zloglasno nazvane "sfere utjecaja". U prvom redu tada su se isticale nove članice EU-a, "granične", dakle bivše republike SSSR-a i bivše članice Varšavskog pakta, a u drugom redu bivše republike SFRJ, odnosno Hrvatska i susjedne zemlje.

Da se nešto doista kuha na tragu hibridnih djelovanja, bilo je jasno i prije nego što je nedavno bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery nabio na nos Aleksandru Vučiću izgradnju Srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu. "Veliki majstor neutralnosti tijekom hladnog rata, maršal Tito, nikad ne bi pristao imati rusku bazu na srpskom teritoriju nazvanu drugim imenom", poentirao je američki diplomat u vezi "humanitarnog centra s diplomatskim statusom".

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ostalo je više manje poznato. Ima tu i trgovine oružjem i iskaze razumijevanja ruskog veleposlanika u BiH Petra Ivancova za pojedine stavove Republike Srpske i hrvatskih nacionalista o "trećem entitetu". Na kraju se ipak čini da nitko nije toliko blesav da bi riskirao "rat u BiH 2.0". Još korak zapadno i stiže se do Hrvatske, odnosno do Andreja Plenkovića i tvrdnji o hibridnom ratu protiv Hrvatske, te Damira Krstičevića i hibridnog rata protiv njega osobno.

Na osnovu svega što se događalo po tom pitanju diljem EU u proteklih godinu dana, savršeno je jasno da hrvatski ministar obrane pojma nema o čemu govori, a da premijer ili ne iznosi sve karte na vidjelo ili naprosto pušta probne balone. U slučaju ministra obrane Hrvatske bila je riječ o vrlo emotivnoj reakciji na optužbe za određeni oblik plagiranja diplomskog rada na visokoj vojnoj školi u SAD-u na kojem mu počiva dobar dio poslijeratne vojne karijere.

"Pravilno označavanje tu nije niti traženo jer to nije ta razina diplomskog, završnog rada. Nisam trebao raditi na toj razini jer taj rad nema tu razinu", kazao je tada Krstičević. Bila je riječ o tome da njegov rad ne nosi razinu određenog akademskog zvanja. I teško da bi mu netko na takvoj argumentaciji mogao bilo što prigovoriti, da nije očito izgubio živce:

"Govorite neistine, sram vas bilo!", kazao je novinaru. I umjesto da, ako su ga napisi u medijima toliko ozlojedili, da traži demanti i žestoko tjera publikaciju na sud, argumente za to ionako je rekao da itekako ima, Krstičević je poentirao o "hibridnim djelovanjima" protiv njega. Uopće, definicija hibridnog ratovanja govori o kombinaciji vojnih, obavještajnih, psiholoških, medijskih, cyberspace djelovanja. Da određena hibridna djelovanja u Hrvatskoj doista postoje, nedavno je za Radio Slobodna Europa rekao vojni analitičar Igor Tabak:

"I na našim prostorima se u posljednje vrijeme mogu vidjeti odbljesci takvih djelovanja koji su u nekim svojim aspektima usporedivi s onime što se vidjelo recimo u Francuskoj, Velikoj Britaniji, u Njemačkoj i u Nizozemskoj tijekom izbora, u krajnjoj liniji, i onime zbog čega se istražuje i zadnje izbore u Sjedinjenim Državama. Dakle, tu postoji jedan konzistentan niz djelovanja koji idu zajedničkom cilju. Ona su jako široka i razasuta i zato ih je jako teško sklopiti i jednoznačno definirati."

Generali na popisu Uhićenja Gotovine i Krstičevića početak su rušenja Plenkovića

Međutim, ono što razlikuje hrvatske slučajeve s Krstičevićem i Plenkovićem jest u prvom redu to da kod nas, za razliku od svih ostalih mjesta očitog novovjekog hibridnog sukoba, u prvom redu nitko da jasno imenuje agresora. "Pogledajte temu današnjeg sastanka, glavna tema sastanka Istočnog partnerstva je hibridno medijsko djelovanje. Pogledate reference na brojne izbore, referendume koji su održani u Europi. Samo naivni ljudi mogu misliti da Hrvatska nije dio toga procesa", kazao je nedavno predsjednik Vlade Hrvatske.

Pritom je vjerojatno bio i u pravu, ali trpati Hrvatsku u kontekst hibridnog rata... U svijetu u kojem niču posredni ratovi poput onih u Ukrajini, na Bliskom istoku, gdje se događaju izbori poput američkih, referendumi s erupcijama ekstremnih dezinformacija poput Brexita... U najmanju ruku Hrvatska nije ni izbliza tako bitna ikome, bez obzira i na Inu i na Agrokor, pa čak i bez obzira na to što je Rusija u Zagreb poslala diplomatskog teškaša Anvara Azimova za veleposlanika.

A u krajnjem slučaju, dokazalo se da doista nikome nije u interesu izvlačiti tešku artiljeriju na prostoru Balkana nakon krvoprolića i ratova u 90-ima. Interesi i velikih i malih igrača, i globalnih i lokalnih, naravno da postoje i ovdje. Postojali su oduvijek. Zapravo, na tome se temelji kompletna povijest od osvita prvih civilizacija.

No, svijet je danas za nekoliko dimenzija složeniji nego ikada i problem s paušalnim proglašavanjem "hibridnog ratovanja" postaje problem, prvo, sa širenjem paranoje u društvu, posebno onda kada se navodi neodređena prijetnja o vanjskom ili unutarnjem neprijatelju, nije jasno čak niti to, a kamoli da se navodi tko je taj neprijatelj. Hibridni rat doista se vodio u Hrvatskoj početkom 90-ih, pa se sjećamo kakav je to bio kaos i do kakvih je tragedija dovodilo pumpanje nacionalističke paranoje. 

Već duboko u 21. stoljeću ponašati se tako, točnije, bez eksplicitnog navođenja smjera iz kojeg stiže agresija na zemlju i bez navođenja okvirnih mehanizama kako se to odvija, najblaže rečeno je neodgovorno. Zadnje što Hrvatskoj treba jest paranoična mantra hibridnog rata kojom se svatko može nabacivati bilo na medij bilo na političkog suparnika koji mu nije po volji. Bez obzira bio ovaj u pravu kad nešto govori ili piše ili ne.

U proteklih godinu dana tako se nisu ponašali ni Berlin ni Pariz, primjerice. Ono što je najopasnije jest to da na optužbe utjecajnog medija u Hrvatskoj o još jednom navodnom plagiranju, što može biti istina, ali i doista ne mora, ministar obrane uzvraća protuoptužbama o "medijskom ratu", dakle o djelovanju nacionalnih neprijatelja.

Zbog požara Krstičević nakon Kolindine kritike: Podnosim ostavku!

I dok u EU jača svijest o tome da se gadno zeznulo kad se dopustilo da se uruše javni mediji, neovisni mediji, istraživački profesionalni novinari, u Hrvatskoj, u kojoj doista postoji funkcionalan pravosudni sustav tužbe zbog klevete i odštete u medijima, koji čak nije niti nešto posebno nježan, događa se nešto sasvim drugo. Ovdje ispada da si sami činimo ono što inače čini agresor svom cilju hibridnim ratovanjem; zamagljuje što se doista događa, unosi nesigurnost, nepovjerenje... Umjesto da se jasno kaže kako stvari stoje. Pa ako je riječ i unutarstranačkim podmetanjima.

Utoliko gore ako doista ima štofa u onome što je Krstičević natuknuo u svom javnom odgovoru na optužbe da je plagijator: "... a sada do kraja prosinca trebamo donijeti odluku o nabavi višenamjenskog borbenog aviona. Očito je da ja kao čovjek i moj tim nekome smetamo..." Pa, ako je doista u tome stvar, onda je Hrvatskoj posljednje potreban lov na vještice. Umjesto da je naprosto pred javnosti rekao svoje, što i jest, i da, kad već kaže da ima argumente, njih utjera sudski.