Prije točno jedne godine Europski parlament donio je natpolovičnom većinom rezoluciju u kojoj se, između ostalog, navodi da je EU na udaru hibridnog rata iz dva smjera; ISIL-a i Rusije. Godinu dana poslije, u Hrvatskoj se ministar obrane Damir Krstičević javno žali da se protiv njega vodi hibridni rat, misleći konkretno na medijske optužbe da je kopirao dijelove svog završnog rada na američkoj vojnoj školi, bez sasvim točnog navođenja referenci.
A premijer Andrej Plenković tvrdi da je hibridnom ratovanju izložena cijela Republika Hrvatska, pri čemu se tek između redova može zaključiti da pritom misli na dio onoga što se po medijima vrti oko Agrokora. Osnovna razlika između onoga što je Europski parlament donio krajem prošle godine i ovoga što izjavljuju najviši članovi Vlade RH jest to da je Europski parlament bio eksplicitan u navođenju neprijatelja; ustvrdio je da je riječ o djelovanju ISIL-a s jedne i Ruske Federacije s druge strane.
U slučaju ISIL-a stvar je jasna već godinama; još otkako se diljem Mediterana raspao niz arapskih republika, u pravilu više ili manje autokratskih, u "arapskim proljećima", stao se pomaljati teroristički pokret koji je svako toliko u napadima diljem EU ubijao desetke, nekad i više od stotine građana kako bi izazvao paniku, destabilizirao zapadne demokracije.
Istodobno je razvio agresivnu medijsku mrežu za širenje ekstremističke ideologije koja, uzgred, ima vrlo malo veze s izvornim islamskim učenjima, ciljajući na siromašne, neprilagođene, društveno isključene pripadnike manjina, useljenika iz arapskih zemalja u zemlje EU-a. Što je netko bio slabije obrazovan, siromašniji i bliže društvenom dnu, to je bio prijemčiviji materijal.
Što se Rusije tiče, ova je zemlja na rezoluciju EP-a bila ogorčena; dijelom zbog spominjanja u kontekstu u kojem je i ISIL, dijelom tvrdeći da je za rezoluciju u EP-u od 691 europarlamentarca glasalo njih 304, da je suzdržanih bilo 208, a protiv 179. Činjenica je, međutim, da je za rezoluciju u pravilu glasao politički centar, a da su protiv bile stranke bliže lijevom ili desnom rubu.
Činjenica je i to da je rezolucija uslijedila nakon konfrontacije Zapada i Rusije u Ukrajini, odnosno prvo rušenja ne previše demokratskog proruskog režima u Kijevu, potom dolaska na vlast ne previše demokratskog nominalno prozapadnog režima, a istodobno pobuna proruskih separatista na istoku zemlje, očito uz vojnu i svaku drugu pomoć Moskve, te odvajanje Krima i pripajanje Rusiji.
Također, rezolucija EP-a uslijedila je nakon nebrojeno puta opjevanih predsjedničkih izbora u SAD-i nakon pobjede Donalda Trumpa za koju se u sve više smjerova istražuju veze djelovanja Kremlja koji je navodno bio zainteresiran da pobjedu odnese kontroverzni milijarder.
Sve to dovelo je do toga da se EU jako zabrine o svojoj budućnosti jer je, poučena iskustvom Brexita i kampanje dezinformacija i podizanja rasističke i ksenofobne histerije Nigela Farragea, shvatila da joj predstoji godina u kojoj se desna populistica Marine LePen zahuktala uoči izbora za predsjednika/cu Francuske i nije skrivala određenu razinu divljenja nacionalističkoj agendi Vladimira Putina.
Desničari, redom oni protu-EU, u narednih godinu dana računali su i na predsjedničke izbore u Austriji i na parlamentarne izbore u Njemačkoj, Nizozemskoj, Češkoj, sad na proljeće 2018. i u Mađarskoj gdje Viktor Orban ne pokazuje nikakve komplekse kad priznaje da mu je bliži Putin od kolega iz Bruxellesa... Na kraju je ispalo da desne populističke pozicije na tim izborima, za sada, nisu uspjele nigdje, osim tamo gdje su već postojale.
U rezoluciji EP-a otprije godinu dana ključno je i najzanimljivije točno ono čega u istupima Plenkovića i Krstičevića danas nema. Činjenica jest da su rezoluciji prethodili sigurnosno obavještajni izvještaji koji su navodili prodor sasvim ili djelomično lažiranih informacija u medijski prostor dijela članica EU-a, vrlo vješto osmišljenih, i to preko tvrtki i medijskih izdavača, navodno s izvorima u Rusiji.
U vremenu urušavanja medija i novinarstva, sa sve manje autorskih sadržaja, a sve više kopiranih, i to sve manje kritički kopiranih, pa još u doba društvenih mreža s kojima niti sami njihovi vlasnici u pravilu ne znaju kako bi ih držali u okvirima civiliziranog društva, organizirane propagandne kampanje djeluju poput vukova u stadu ovaca. Primijetila je to odavno i reklamna industrija, kako onda ne bi velike svjetske sile!? Pa i one puno manje...
Europski parlament optužio je u svojoj rezoluciji Kremlj da postupno ovladava i pojedinim političkim strankama u EU, pa i u zemljama kandidatkinjama, kako bi si osigurali izborne pobjede proruskih lokalnih političara. Primjer je bio slučaj Bugarske. Na stranu suluda situacija da su među najglasnijima tada u Europskom parlamentu bili konzervativni političari iz Poljske, zemlje koja u svojoj konzervativnoj revoluciji izrazito razbija koheziju EU-a.
Suština rezolucije EP-a s kraja 2016. godine bila je optužba da je na djelu kombinacija vojnih strateških, političkih, ekonomskih i na kraju medijskih, odnosno informacijskih djelovanja, u konkretnom slučaju iz Moskve kako bi se prekrojile odavno zloglasno nazvane "sfere utjecaja". U prvom redu tada su se isticale nove članice EU-a, "granične", dakle bivše republike SSSR-a i bivše članice Varšavskog pakta, a u drugom redu bivše republike SFRJ, odnosno Hrvatska i susjedne zemlje.
Da se nešto doista kuha na tragu hibridnih djelovanja, bilo je jasno i prije nego što je nedavno bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery nabio na nos Aleksandru Vučiću izgradnju Srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu. "Veliki majstor neutralnosti tijekom hladnog rata, maršal Tito, nikad ne bi pristao imati rusku bazu na srpskom teritoriju nazvanu drugim imenom", poentirao je američki diplomat u vezi "humanitarnog centra s diplomatskim statusom".
Nastavak na sljedećoj stranici...
