Jesu li Hrvati “južni Nijemci” (civilizirana, moderna, redu, radu i zakonu sklona nacija) ili su “zapadni Srbi” (pogledajmo istočne susjede, sve će nam se samo kazati...)? Desetljećima, u obje Jugoslavije, hrvatski je nacionalni identitet - samopercepcija kolektiva - počivao na uvjerenju o snažnoj, organskoj pripadnosti hrvatskog naroda zapadnoeuropskoj kulturi i uljudbi. 

Danas je ta slika jako narušena. Optimizam je splasnuo, samopoštovanje se smanjilo (ono oživi jedino u vrijeme velikih sportskih trijumfa), a sami sebi nalikujemo na zapad jedino kad bacimo oko na istok. No što je realnost? Brojevi koji pokazuju stvarne koordinate nacije sakupio je Neovisni istraživački centar iz Washingtona - Pew Research Center.

- Pew Research Center, uz Gallup u SAD-u i Eurostat u EU, najvažnija je i najpopularnija organizacija za praćenje javnog mišljenja, tj. mišljenja stanovnika o pojedinim socijalnim temama u Europi i Americi.

"Spomenuli ste jedno od zanimljivijih novijih istraživanja javnoga mišljenja koje je ispitivalo razlike u stavovima stanovnika zemalja zapadne i istočne Europe. Pokazalo se da te razlike u stavovima javnosti doista postoje. U nizu vrijednosnih pitanja Europljani zapadnih zemalja imaju mnogo liberalnije stavove od stanovnika istočne Europe. To se posebno odnosi na stavove o miješanim vjerskim brakovima, o sklapanju homoseksualnih brakova ili o tome tko bi sve smio dobiti državljanstvo", kaže sociolog dr. sc. Darko Polšek s Katedre za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Briljantni um Srbi i Hrvati, nije vam Tesla kriv što nije bio nacionalist

Nacija je, sudeći po 56.000 intervjua s punoljetnim građanima u središnjoj i istočnoj Europi, modernija i zapadnija no što se mnogima danas čini, ali je ipak, dalje od onoga što smo nekad zamišljali. Pew, dakle, uspoređuje trendove i stajališta istočne i zapadne Europe. Međutim, što je to istočna a što zapadna Europa - tko to određuje i prema kojem kriteriju? Već mi ‘kod kuće’ imamo problema s definicijom toga kamo točno identitetom pripada Hrvatska. Balkanu? Jugoistoku (što bi to točno bilo)? 

Mediteranu i Srednjoj Europi? Pew je u svoje istraživanje uključio 34 države, od kojih su 24 članice EU. Mnogi bi sociolozi, antropolozi i politolozi tvrdili da Gruzija i Armenija (koje su uključene) definitivno nisu Europa, kao i da je Rusija “suspektna” jer je većina te federacije u Aziji.

Također, u svom istraživanju “Razlika između istočne i zapadne Europe” sami autori često spominju pojam “središnja Europa” (koju najčešće pripisuju istoku), pa i sjeverna Europa (koju najčešće dodjeljuju zapadu). Hrvatska i Srbija su tu, naravno, svrstane na istok. Više je kriterija, osim onoga geografskog, prema kojem su autori određivali što je istok a što zapad. Ulogu igra i nekadašnje pripadanje sovjetskom bloku ili Jugoslaviji, naravno, kao i predominantnost određene vjere.

Drugo je pitanje, a posebno se dotiče Hrvata i Srba, što su to europske vrijednosti. Vjera u demokraciju, odvojenost crkve od države, liberalne vrijednosti, prihvaćanje imigranata... Brojevi iz Pew istraživanja pokazuju ne samo da je teško definirati europske vrijednosti već i da mnoge zemlje u mnogim aspektima kriju iznenađenja.

Primjera radi, Hrvatska je jedina “istočna” država u kojoj je više od pola ispitanika reklo kako nema problema s tim da primi muslimana (57 posto) ili Židova (67 posto) u svoju obitelj. S obzirom na histeriju zbog trenutačne imigracijske krize, to je iznenađujuć rezultat.

Usporedbe radi, to kaže samo 43 posto ispitanika u Srbiji i 42 posto ispitanika u BiH. Hrvatska po rezultatu mnogo više pripada “zapadu” no “istoku”. Zanimljivo je to za predominantno katoličku zemlju relativno konzervativnih nazora. No to je samo jedan od pokazatelja koliko je slagalica Europe kompleksna.

Pew navodi kako, primjerice, vrlo sekularna Češka (svrstana na istok) nema problema s istospolnim brakovima i ne povezuje vjeru s češkim identitetom - vrlo slično rezultatima zapadne Europe, dok, s druge strane, većina Mađara tvrdi da moraš biti rođen u Mađarskoj kako bi bio Mađar, iako, kad je riječ o vjeri u boga, također imaju veliku količinu “nesvrstanih” ili ateista/agnostika. 

Znači, njima je, za razliku od Srba i Hrvata, manje važna vjera, mnogo je važnije mjesto rođenja i jezik kojim se govori. Mnoge su države iz nekadašnjeg istočnog bloka ili Jugoslavije doživjele “boom” religije, pa je tako za 58 posto Hrvata katoličanstvo važan faktor nacionalnog identiteta. Isto o svojoj “nacionalnoj” vjeri kaže 82 posto Armenaca, 59 posto ljudi u BiH, 57 posto Rusa i 78 posto Srba - oni su u tome “bolji” od nas.

U Francuskoj ili Velikoj Britaniji je vjera i pripadanje denominaciji mnogo manje važno u “bivanju Francuzom ili Englezom”. Zanimljivo je kako to nije pretjerano važno niti baltičkim državama, no svejedno oni ne bi rado primili muslimana kao susjeda ili člana obitelji, što je, ako je vjerovati podacima, dijametralno suprotno od hrvatske situacije.

"Neke će čitatelje, posebno u Americi, možda začuditi da su stavovi građana u zemljama negdašnjega ‘komunističkog’ bloka bitno religiozniji, odnosno da zapadnjaci sve manje ‘vjeruju u religiju’. To doista jest važan nalaz koji traži objašnjenje, posebno zbog toga što se iz ‘količine religioznosti’ mogu izvesti i mnogi drugi vrijednosni/socijalni stavovi. (Osobno nudim dva. Prvo: sa siromaštvom obično ide i potreba za ‘utjehom’. Drugo: stanovnici koji su se navikli na ‘jednoumlje’ imali su potrebu zamijeniti ga drugim)", argumentira Polšek.

Postoji nešto što Pew naziva “kulturnim šovinizmom”, a to je ideja da “iako naš narod nije savršen, naša je kultura superiorna ostalim europskim kulturama”. Tu bez premca predvode braća s istoka - Grci, Gruzijci, Armenci, Bugari, Rusi, stanovnici BiH, Rumunji i Srbi. Hrvata, kažu brojevi, tu nema.

Na tzv. istoku također je mnogo važnije biti rođen u nekoj zemlji da bi njoj pripadao, ali ne samo to nego i tvoji preci moraju potjecati s istih prostora (po mogućnosti “oduvijek”). Kao što je rekao filozof Isaiah Berlin, “narod je skupina ljudi koja vjeruje u iste priče i mitove o svojem podrijetlu”. 

Podaci pokazuju da su na istoku mnogo “krući” o tome što sačinjava nacionalni identitet, manjinama treba mnogo dulje da se asimiliraju i manje su otvoreni ideji “multikulturalizma” - jednoj od vrijednosti koja se često spominje kao “jedna od temeljnih vrijednosti Europe”.

Evo što o multikulturalizmu misli mađarski premijer Viktor Orban, lider zemlje “u srcu Europe”.

Kontroverzno Rušenje mita: "Knez Višeslav nije ni postojao!"

"Središnja Europa ima posebnu kulturu, različitu od zapadne Europe. Imamo pravo braniti svoju kršćansku kulturu i pravo odbiti ideologiju multikulturalizma, kao i odbiti migrante te braniti tradicionalni obiteljski model. Žele nam oteti pravo da živimo kako želimo i s kim želimo", rekao je 2018. 

I Hrvatska često svira svoju stoljetnu pjesmu o predziđu kršćanstva koje se toliko puta žrtvovalo da zaustavi “napad muslimana” i drugih stranaca s istoka.

Ako govorimo o pravu na istospolni brak, situacija je nešto čistija po pitanju istok - zapad. U Hrvatskoj je 64 posto ispitanika reklo da se protivi, a u Srbiji je to 83 posto, u BiH 84 posto. Najliberalnije su Švedska (7 posto), Danska (9 posto) i Nizozemska (10 posto). U Rusiji, Armeniji i Gruziji se devet od 10 ispitanika žestoko protivi istospolnim brakovima.

Nešto je kompliciranije s pravom na pobačaj, o čemu i izrazito katoličke zemlje, poput Irske, Italije i Portugala, smatraju (6 od 10 ispitanika) da pobačaj treba ostati legalan. Još su liberalnije Češka, Estonija i Bugarska, a Poljaci, Rusi i Ukrajinci naginju potpunoj zabrani. U Hrvatskoj 60 posto ispitanika smatra da pobačaj mora ostati legalan kao što je i sad, dok je u Srbiji to 63 posto, a u BiH 47 posto. Teško je vjerovati da su Srbi (ako uzmemo u obzir da su “istočniji”) tu “bolji” od nas.

Ipak, pohvalno je da, barem pro forma, balkanskoj odanosti vjeri i crkvenom učenju, i u slučaju Srbije i Hrvatske više od pola stanovništva smatra da pobačaj mora ostati legalan.

Ono što je također zanimljivo jest da, generalno gledajući, o pitanjima poput istospolnih brakova ili pobačaja, dok na zapadu mladež u većini slučajeva postaje liberalnija od roditelja i djedova, na istoku se u mnoštvu država vidi rađanje “novoga konzervativizma” (gdje bolje negoli u Hrvatskoj, ali i Srbiji?!), gdje su majke i očevi te djedovi i bake bili mjerljivo liberalniji po nizu pitanja nego današnji mladi ljudi (generacije ispod 35 godina). 

Je li to učinio komunizam, siromaštvo, tranzicija, kod nas i rat, ili još milijun drugih faktora - pitanje je i razlikuje se od zemlje do zemlje. Jasno je samo da je većina mladih u istočnim zemljama konzervativnija od starije populacije, ali i najkonzervativnijih mladih i starih generacija na zapadu. Upravo je zato Hrvatska uvelike iznimka u svom stavu prema muslimanima (i Židovima), dok su rezultati Srbije sličniji onome što se istoku pripisuje kao “standardno” ponašanje.

Nije to u skladu s onom, mnogim velikanima od Françoisa Guizota, preko Victora Hugoa, do Edmunda Burkea i Churchilla pripisivanom izrekom “ako nisi liberal kad si mlad, nemaš srca, a ako nisi konzervativac u starijoj dobi, nemaš mozga”.

Pew je došao i do zanimljivih zaključaka o važnosti vjere - na zapadu broj aktivnih vjernika pada, dok je na tzv. istoku (zemlje poput Češke su iznimka) broj vjernika stabilan ili je, kao u Rusiji i Ukrajini, porastao. I u Srbiji i u Hrvatskoj, čini se, barem prema podacima, da iako broj formalnih vjernika ostaje isti (i nakon devedesetih raste), praktičnih je vjernika, zapravo, puno manje.

Većina građana Europe “vjeruje” u separaciju crkve od države, no jedno je teorija a drugo praksa. Kao što kod nas mnogi vjeruju da Crkva mora biti upletena u sve aspekte obrazovanja (ne samo vjeronauk), tako 46 posto Rumunja smatra da bi vlada trebala promovirati vjerska uvjerenja i vrijednosti, a i Srbija sa svojim klericima vodi iste bitke kakve imamo i mi.

Europa je, kad je o vjeri riječ, podijeljena na tri zone - pravoslavnu, protestantsku i katoličku Europu. U mnogim je državama sve više muslimana, a Židovi su u nekim zemljama od pamtivijeka prisutna manjina. Najviše muslimana (gledano u postocima) ima u BiH, gdje je gotovo polovica populacije muslimanska. 

Na zapadu ima jako mnogo onih kojih se, kad je u pitanju vjera, deklariraju kao “ništa” (ateisti, agnostici ili neka treća, nevelika, denominacija). Što se čiste statistike, 42 posto ispitanika u Hrvatskoj kaže da im je vjera bitna, 40 posto ih ide u Crkvu barem jednom mjesečno i 40 posto ih se dnevno moli barem jedanput, a u Srbiji 34 posto kaže da im je vjera bitna, 19 posto ih ide u crkvu, a 27 posto ih moli barem jedanput dnevno, što sa sigurnošću pokazuje da su Hrvati “veći praktični vjernici” od Srba (kaže statistika).

Zanimljivo je i da Hrvati i Srbi vjeruju u urokljivo oko, čari i sudbinu otprilike koliko i stanovnici Latinske Amerike ili subsaharske Afrike. Čak 26 posto Srba vjeruje u reinkarnaciju te 22 posto Hrvata. U urokljivo oko vjeruje 30 posto Hrvata i 41 posto Srba, a u sudbinu vjeruje 71 posto Srba i 64 posto Hrvata, što pokazuje da su Srbi, u prosjeku, praznovjerniji od Hrvata.

Usporedbe radi, u sudbinu vjeruje 24 posto Talijana, u čarolije vjeruje 9 posto Šveđana i Danaca, a u reinkarnaciju vjeruje 15 posto Nijemaca. Čak 86 posto Šveđana vjeruje da crkva ne smije imati veze s državom, a “najlošiji” su Armenci, gdje se s tim slaže samo 36 posto. U Hrvatskoj to uvjerenje dijeli 69 posto Hrvata, a u Srbiji 59 posto ispitanih građana.

Šteta što se tih 69 posto u Hrvatskoj čine kao “tiha većina”, dok je zanimljivo da Srbi, iako su praktično manje vjernici od nas, više žele crkvu upletenu u državu. Bosancima je sa 70 posto najvažnije da je netko rođen u zemlji, Hrvati su u sredini sa 62 posto, a Srbima je to važno za 59 posto ispitanika (nije radikalna razlika). Zato je Srbima mnogo važnije imati korijene u Srbiji (83 posto) nego Hrvatima (70 posto). 

To je temeljna građevna jedinica nacionalnog identiteta, kao i jezik. Čak 92 posto Hrvata vjeruje da, ako želite biti Hrvat, morate poštovati domaće zakone, i 82 posto smatra da morate znati jezik, a ti brojevi kod Srba su 89 (zakoni) i 83 (jezik), a u BiH 93 (zakoni) i 69 (jezik). Srbima i Hrvatima je poznavanje jezika gotovo jednako važno.

"Većinu čitatelja spomenutih istraživanja u prvome redu zanima ‘gdje smo mi tute’, odnosno gdje se nalazimo ‘mi’ na skalama različitih vrijednosnih stavova. Takav je nagon razumljiv. Vi ste u pravu da su „naši“ rezultati u nekom smislu ‘dobri’ jer smo po nekim stavovima/vrijednostima bitno bliži razvijenijim zapadnjacima od svojih susjeda i ostalih ‘istočnjaka’. Ali s takvim rang-listama ne treba pretjerivati. Istraživanja javnoga mnijenja ne treba ‘hipostazirati’. Mišljenja određenih, izabranih ispitanika ne treba pretvarati u objektivnu kvalitetu naroda", objašnjava Darko Polšek.

Kad bi se trebao pisati zaključak o stanju nacije/nacija, valjalo bi napomenuti kako statistika pokazuje da ništa nije crno- bijelo, pa tako niti istok i zapad Europe. Hrvatska se u tome pronašla u nekoj sredini. Je li bolja ili lošija, naprednija ili nazadnija od Srbije, s kojom smo je najčešće uspoređivali, je, do neke mjere, stvar perspektive. Liberalniji smo prema seksualnim i etničkim manjinama, ali i, čini se ovisniji o Crkvi. 

No ukupno gledano, ‘tu smo negdje’. Ono što kod Hrvatske impresionira (barem u teoriji) je spremnost na prihvat stranaca, u ovom slučaju posebno muslimana.

No opet, na praksi je tek da tu spremnost demonstrira. Svaka je zemlja ‘priča za sebe’ kojoj se moraju pribrojati i njezini povijesni faktori što Pew ne čini (te u ovakvom istraživanju ne može i ne mora), ali tek to pokazuje pravu i cjelovitu sliku stanja. 

Što se Europe, Europljana i europskih vrijednosti tiče, ona su uvijek, donekle, bila fluidna, i teško je zamisliti da će se Grk, Finac, Britanac, Rus, Srbin i Hrvat uvijek 100 posto slagati. S pojavom političkog populizma se to još dodatno zakompliciralo, a nama i Srbima dodatan je teret i rat te odnosi u posljednjih 30 godina.

"Istraživanja javnog mišljenja samo zbrajaju ono što su različiti uzorci stanovnika rekli, i u zbrojenom stanju raznolikost uvjerenja – hop! Odjednom postaje artefakt! Tko su ispitanici, jesu li reprezentativno izabrani, u takvim istraživanjima vrlo često i ne možemo prosuditi. Primjerice, na skali tolerancije prema muslimanima Hrvati stoje bolje od samih Bošnjaka. Netko bi to mogao protumačiti kao da Hrvati više vole muslimane negoli što oni vole sami sebe. Taj artefakt doista treba posebno protumačiti. Zbog toga istraživanja javnoga mišljenja trebaju biti tek obris ili okvirni podatak za javnu uporabu ili realizaciju neke politike, posebno kad se dugoročno prate. Ona bitno manje govore o nekoj objektivnoj ‘kvaliteti naroda’, ako takvo nešto uopće postoji", zaključuje Polšek.