Plenkovićeva vlada naveliko se hvali svojim predsjedanjem Europskom unijom.

Predstavlja to nekakvim vrhunaravnim ostvarenjem, gotovo međunarodnim priznanjem, kao da se radi o nekakvoj nagradi Hrvatskoj, a naročito njezinoj Vladi, zbog grandioznih zasluga. 

Kao da to ne dolazi po automatizmu svakoj članici EU. Pa i onoj najgoroj.

Sve to otišlo je toliko daleko da je čak ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman predbacio medijima što pišu o nekretninama i aferama Milana Kujundžića, umjesto o tome kako Hrvatska predsjeda EU. 

Drugim riječima, histerija je dosegnula vrhunac.

Međutim, ne samo da je takav agitprop gadljiv i apsolutno promašen, nego udaranje u bubnjeve nekakve europske slave neizravno skreće pozornost na drugu stranu priče. A ona kaže da ovakva Hrvatska kakva je sad, ona koja se naveliko hvali svojim vođenjem EU dok istodobno smjenjuje kompromitiranog ministra zdravstva, vjerojatno ne bi danas ispunjavala uvjete za ulazak u članstvo.

Razmislite malo o tome.

Hrvatska ne samo da nije uzor i predvodnica Europske unije, nego je uvelike reterirala i kompromitirala sve pozitivne korake koje je bila prisiljena učiniti u svojem pristupanju EU.

Krenimo, recimo, od rješavanja graničnog pitanja sa Slovenijom. Ivo Sanader prodao je priču da se povukao s mjesta premijera kako bi deblokirao pregovore i omogućio nasljednici Jadranki Kosor da potpiše sporazum o arbitraži sa Slovenijom. 

smjena Može li Hrvatska išta naučiti od Kurza? Iskreno sumnjam

Samo da bi ta arbitraža na kraju pukla na onoj famoznoj aferi s prisluškivanjem slovenske strane, a Hrvatska se elegantno izvukla iz onoga što bi joj potencijalno moglo donijeti probleme.

Dakle, tu se već Hrvatska vratila na stanje prije dovršetka pregovora.

A onda možemo ići dalje. Osim Slovenije, zadnja ključna prepreka u pregovorima o članstvu bili su stanje u pravosuđu i borba protiv korupcije. Zbog toga je Sanader strpan u zatvor, zajedno s njegovim ministrima i suradnicima, što je Hrvatsku u očima Bruxellesa legitimiralo kao odanog i nepokolebljivog borca protiv korupcije.

A što imamo danas? Jednaku, možda još goru korupciju. Zadnje tri godine, otkako je Plenković na vlasti, Hrvatska konstantno bilježi pad indeksa percepcije korupcije, brojni ministri odlaze iz Vlade praćeni korupcijskim skandalima, još se vuku sudski procesi otvoreni u doba prije ulaska u članstvo - poput suđenja Nadanu Vidoševiću - a Milan Bandić još obnaša funkciju gradonačelnika Zagreba, ali i promoviran je u glavnog koalicijskog partnera Plenkoviću kojega na vlasti drže optuženici, prebjezi, preletači i trgovci mandatima.

Neki pišu da zbog korupcije Hrvatska danas ne može ući u Schengen.

A pravosuđe je i danas rak-rana koja izjeda i uništava hrvatsko društvo.

Na to se nadovezuje i Plenkovićevo gaženje institucija. Jedan od glavnih uvjeta za pristupanje Hrvatske članstvu u Europskoj uniji bilo je formiranje Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. 

Od tada je to postao glavni instrument kontrole i mehanizam discipliniranja političara, a upravo je Plenković - onaj koji se hvali predsjedanjem EU - krenuo u rezanje ovlasti tog tijela kroz promjene zakona, a onda brutalno bojkotirao njegov rad, protuzakonito odbijajući predati sve tražene dokumente o putovanju Vladina izaslanstva na stranački skup u Helsinki.

A imovinske kartice, ne treba ni podsjećati, postale su učinkovito oružje za smjenjivanje ministara. 

Nadalje, jedan od glavnih uvjeta za dovršetak pregovora s EU bilo je i procesuiranje ratnih zločina te suradnja s Haškim sudom. Da bi predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović u ovoj kampanji na svojem Facebooku objavila spomen na osuđenog Slobodana Praljka, donijela odluku da se osuđenicima u Haagu ne oduzimaju odlikovanja, a na predsjedničkim izborima Miroslav Škoro poručio je da bi pomilovao Tomislava Merčepa.

Toliko o odnosu prema zločincima.

A možemo to proširiti i na osuđene otmičare aviona i teroriste koji su u kampanji, uz blagoslov Plenkovića, dali javnu podršku kandidatkinji HDZ-a.

U taj sklop spada i odnos prema antifašizmu: Plenković je u svojoj delegaciji u Auschwitz poveo i ministra Tomu Medveda, čije ministarstvo financira revizionističko istraživanje o “tri Jasenovca”. Da ne spominjemo sad one “dvostruke konotacije” pozdrava “Za dom spremni”, relativiziranje ustaštva i sve ostalo.

Pritom ne smijemo zanemariti ni konstantni pad na ljestvicama mjerenja stupnja demokracije u hrvatskom društvu, kao i postojani pad na ljestvicama koje mjere slobodu medija. Uhićenja i zastrašivanja novinara, sudski pritisci na novinare i medije, čak i fizički napadi političara i dužnosnika na novinare pokazuju da je Hrvatska od ulaska u EU naprosto prestala voditi računa o kriterijima koji je čine članicom Europske unije.

Za europske vrijednosti Hrvatska se borila dok je trebala ispuniti uvjete za članstvo u EU. Kad je to ostvarila, vratila se na staru praksu. Kao da se zaboravlja da ne rade radi Europe, nego radi sebe.

Nekad je Europska unija bila sredstvo za popravljanje i reformiranje hrvatske politike i  društva. Sad je, nažalost, postala sredstvo promoviranja vlasti koja udaljava Hrvatsku od svega onoga za što se borila u procesu pristupanja EU.