Hrvatska je poligon za rat - naoružava se i Srbija
Ratna noćna mora vraća se na Balkan. Rat na Balkanu je već počeo. Srbija nema puno vremena. Srbija se sprema za novi rat protiv Hrvatske. Sva sila ovakvih i sličnih naslova proteklih mjeseci opsjeda naslovnice portala i novina u Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Tu tvrdnju često izriču rashodovani obavještajci i zaboravljeni političari željni medijske pozornosti, ali i ozbiljni analitičari, think-tankovi povezani s vladama najmoćnijih sila, bivši ministri...
Tu tezu o mogućem ratu širio je Ted Galen Carpenter, autor čije su vanjskopolitičke analize objavljivali i New York Times, Washington Post te Wall Street Journal. U Srbiji to stalno ponavlja Ljuban Karan, bivši oficir KOS-a, a to tvrdi i bivši britanski ministar Denis MacShane.
Zadnje, i to vrlo detaljno obrazloženo, objavljivanje teze o nadolazećem ratu zbilo se u analizi američkog Instituta za stabilizaciju i tranziciju (IST). Ta nevladina organizacija okuplja niz bivših američkih generala i logističara koji su u Iraku i Afganistanu proteklih godina obavljali vrlo delikatne zadatke i evidentno bili vezani uz obavještajne službe. Među njima je i Max Primorac, dugogodišnji savjetnik američke vlade, ali i zaposlenik Pentagona.
Primorac je, jasno, hrvatskog podrijetla, a u našoj je javnosti rijetko spominjan. Prisjetio ga se jednom tek Dražen Budiša, kad je progovorio o prikupljanju novca za svoju kampanju u SAD-u. Njegove teze (doduše, nije ih osobno potpisao, ali nagađa se da je on autor) o izbijanju rata na Balkanu polaze od činjenice da će opći izbori u BiH 2018. godine izazvati takve napetosti zbog kojih će oružani sukob biti nemoguće izbjeći.
I doista, imaju li se na umu Dodikov referendum, pa Izetbegovićeve izjave o turskom pokroviteljstvu nad Bosnom, u BiH kuha već dugo. Ali možda bi procesi u Srbiji i Hrvatskoj - mobilizacije, vježbe i naoružavanje - trebali još više zabrinuti.
U Hrvatskoj i Srbiji bitnu ulogu u upravljanju procesima koji bi se mogli nazvati militarizacijom zemlje imaju ministri obrane. U Srbiji, doduše, tu prisnažuje i predsjednik Aleksandar Vučić, dok su u nas tu određenu ulogu još igrali i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, a ranije i Josip Buljević, ministar obrane u vladi Tihomira Oreškovića, koji je bitne pravce aktualnih procesa zacrtao u prijedlozima Strategije nacionalne sigurnosti.
No važno je reći da Vulin i Krstičević zapravo mogu stati u istu rečenicu samo zbog iste funkcije. I tu sve sličnosti prestaju. Jedan je general s iskustvom zapovijedanja elitnom postrojbom tijekom krvavih borbi, a drugi je odvjetnik s ekstenzivnim iskustvom u politici. Damir Krstičević je zapovijedao 4. gardijskom brigadom "Pauci" tijekom Oluje. Nakon Domovinskog rata pohađao je i američku ratnu školu za kopnenu vojsku pa je nakon toga imenovan zamjenikom načelnika Glavnog stožera.
Vulin je, s druge strane, devedesete godine prošlog stoljeća proveo u Jugoslavenskoj ljevici, stranci koju je vodila Mirjana Marković, supruga Slobodana Miloševića. Oba nadgledaju i potiču modernizaciju oružanih snaga dviju država, ali nadgledaju i reciprocitet. A posljednjih godina doista je mnogo neobičnih podudarnosti u obrambenim politikama dviju država. Još prije dvije godine su se u Srbiji pokrenule rasprave o vraćanju obveze služenja vojnog roka, pa je potom ista priča krenula i u Hrvatskoj.
Nigdje se to još nije dogodilo. Zato je brzo realizirana najava pozivanja vojnih rezervista. Srbi su počeli masovno zvati krajem kolovoza, u Hrvatskoj su pozivi počeli stizati dva mjeseca kasnije. Najprije se diže 18.000 ljudi, a Krstičević kaže da će ići još 3000 poziva. Potpuno je očito da ni jedna strana nije donijela takvu odluku preko noći jer je riječ o golemom broju ljudi, a takve logističke pripreme nemoguće je provesti kroz nekoliko tjedana. A ni novci potrebni za te manevre nisu zanemarivi.
Prema neslužbenim podacima, samo za obuku 150 rezervista u Hrvatskoj treba oko milijun kuna. Treba platiti odore, oružje, pripremiti smještaj, organizirati prehranu, eventualno liječenje ozljeda... Jako brzo skupe se troškovi čak i za relativno mali broj rezervista. Ni Srbija nije ništa organizirala preko noći pa su neki tamošnji rezervisti godinu dana unaprijed znali točno kad i što ih čeka na obuci.
Mnogo veći bit će iznosi koje će obje zemlje potrošiti za modernizaciju oružja i vojne opreme. Analitičari, barem oni koji nisu u Srbiji, tvrde da je i tu Hrvatska u nemjerljivoj prednosti. Dok Srbija mora preživljavati s domaćom industrijom ili ruskim darovima sumnjive upotrebljivosti, Hrvatska se obraća saveznicima iz NATO-a.
Premda se Beograd silno hvalio MiG-ovima 29 koje im je Rusija donirala, brzo im je prisjelo veličanje tih mašina. Predstavljene su povodom 73. obljetnice oslobođenja Beograda, Rusi su im donirali šest letjelica, ali jedan je bio u toliko lošem stanju da su ga morali odmah vratiti na remont.
Na kraju su u zračnoj luci Batajnici uspjeli predstaviti šest MiG-ova, ali jedan je bio stari primjerak srpskog ratnog zrakoplovstva koji nije letio od 2010. godine te je korišten kao izvor rezervnih dijelova za operativne zrakoplove.
"Moćni sekretar Savjeta za sigurnost u Moskvi Nikolaj Patrušev suštinski je zadužen za Balkan. Ako je njegova ideja bila da Srbiji pošalje zastarjele migove kao poruku SAD-u i NATO saveznicima da Rusija ‘nema agresivne namjere’ na Balkanu, onda je odgovor koji je uslijedio od SAD-a dajući ponudu Hrvatskoj za ultramoderne lovce F-16V dovoljan pokazatelj da SAD neće više tolerirati širenje ruskog utjecaja u ovom dijelu Europe.
To bi trebala da bude poruka i za Baju iz Laktaša koji svojim ponašanjem vodi ne samo BiH, nego i Republiku Srbiju u vrlo ozbiljnu krizu. Ali to je poruka i za hrvatsko državno vrhovništvo i njihova trabanta Čovića. Njima, čini se, nije uvijek jasno da se nalaze na direktnoj putanji obračuna Moskve i Washingtona." Tako o aktualnome malom hladnom ratu na Balkanu govori Nedžad Ahatović, bosanskohercegovački stručnjak za sigurnost i vojni analitičar.
Analitičari nagađaju da će Srbija, u najboljem slučaju, upogoniti sve zrakoplove tek 2019. godine, nakon ekstenzivnih nadogradnji. Kako je to opisao srpski portal za avijaciju TangoSix, novi zrakoplovi tek trebaju proći procese nadogradnji kako bi postigli paritet s već postojećim MiG-ovima srpskog ratnog zrakoplovstva.
Nastavak na sljedećoj stranici...
"Stvar je bolno jednostavna. Rusi su kupili lojalnost Srbije i činjenicu da Beograd ostaje izvan NATO-a s opremom koja je, u najmanju ruku, neadekvatna. To je isprovociralo američku reakciju u kojoj se vidi posvećenost Balkanu, pa onda odlučnost da NATO u regiji drži glavnu riječ kad je u pitanju vojna moć. F-16V koji su Amerikanci ponudili Hrvatskoj je zapravo iz temelja nov avion, koji bi tek bio sagrađen za njih u nekih nekoliko godina s ultrasofisticiranom opremom i naoružanjem, a Srbija je dobila ‘mačka u vreći’, odnosno letjelice koje su se prestale proizvoditi prije 15 godina.
Sad se samo viškovi rješavaju po skladištima i na taj način se za jeftine pare kupuju prijateljstva. Pouka cijele priče je da se s NATO-om nitko ne igra. Nikad i nigdje te ni pod kakvim uvjetima. Ali, eto, Rusi su pokušali vidjeti je li to zaista tako. Uostalom, ništa ih nije koštalo, još će i zaraditi 186 milijuna eura", izjavio je Ahatović u razgovoru za Express.
I dok su Srbi izložili ruske avione na vježbi "Sloboda 2017." (nijedan nije poletio), Hrvatska je gotovo istodobno provela vježbu "Harpun 17". Tu su svi rodovi vojske, od kopnene pa do mornarice i ratnog zrakoplovstva, simulirali napad na ciljeve visoke vrijednosti koristeći bojno streljivo. Ponovimo to još jednom.
Dok je Srbija pokazivala nefunkcionalne zrakoplove, Hrvatska je provodila vojne vježbe koristeći pravo oružje. Veći disparitet teško je pronaći. Kopnena vojska koristila je artiljeriju, mornarica rakete s raketnih topovnjača, ratno zrakoplovstvo iskoristilo je vježbu za obuku pilota, a za kraj vježbe organiziran je zračni i pomorski desant. Dakle, cjelovita vježba za sve rodove Hrvatske vojske.
Srbija je već neko vrijeme svjesna da ne može parirati Hrvatskoj kad je riječ o naoružanju, čak i ako uspiju isposlovati razne ruske poklone. Najočitije je to na primjeru kupovine višecijevnih lansera raketa. Hrvatska još kupuje američke M270 koji bi mogli pogoditi ciljeve na udaljenosti od oko 300 kilometara.
S druge strane granice je takva najava izazvala veliku zabrinutost. "Ne znam zašto bi netko u našoj regiji uzimao balističke rakete. Ili će oni odustati od toga ili ćemo mi morati pronaći odgovor na to", rekao je Aleksandar Vučić (tad još srpski premijer) za ruske medije. Pokušali su odgovoriti puštanjem priča o kupovini sustava protuzračne obrane S-300 ili S-400, ali analitičari su odmah upozoravali da je to prevelik zalogaj za Srbiju iz nekoliko razloga.
Prvi je visoki trošak kupovine takvih sustava koji bi lako mogao premašiti nekoliko stotina milijuna eura, ali ne smije se zanemariti ni političko-strateški dio problema. Srbija je praktički okružena zemljama članicama Europske unije i NATO-a, a takvi raketni sustavi mogu rušiti zrakoplove na udaljenosti od tristotinjak kilometara, kako im i samo ime kaže. Teoretski bi mogli rušiti zrakoplove iznad Hrvatske, Mađarske, ali i ostalih susjednih zemalja. Ubrzo je Srbija odustala od toga i priznali su da si jednostavno ne mogu priuštiti takav luksuz.
U priči u naoružavanju treba spomenuti i slavne Panzerhaubitze 2000 predstavljene tijekom mimohoda povodom 20. obljetnice Oluje. Hrvatska ih ima ukupno 15, 12 operativnih te nekoliko za dijelove i obuku, a Srbija je odlučila nabaviti 18 komada haubice Nora B-52.
Njemački proizvodi su vjerojatno najmoćnije artiljerijsko oružje na svijetu, maksimalnog dometa od šezdesetak kilometara, a posebno je impresivno što mogu ispaliti čak pet projektila koji će istodobno pogoditi cilj. Nora, s druge strane, temeljena je na haubici kalibra 155 milimetara, nastala još tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća na Vojno-tehničkom institutu u Beogradu. Istini za volju, tad je to bio jedan od najmodernijih topničkih sustava, rame uz rame s američkim ekvivalentima, ali od tada je prošlo tridesetak godina.
Osim što se puno govori o konvencionalnom naoružanju, ovih dana je javnost suočena s terminom takozvanog hibridnog ratovanja. Hrvatska je, naime, u pismu Federici Mogherini, prvoj diplomatkinji EU, zatražila da se pojača "rad na suzbijanju ruske propagande, odnosno da se uspješnije i s više kapaciteta parira (dez)informacijama i hibridnom ratovanju koji stižu iz proruskih i proputinovskih medija".
Pismo visokoj predstavnici Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, uz hrvatsku su ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović Burić, potpisali i ministri vanjskih poslova Češke, Rumunjske, Poljske, Letonije i Latvije te Velike Britanije i Švedske. Večernji list je, objavljujući priču o tom pismu, istaknuo njegovo tempiranje. Poslano je 12. listopada, pet dana prije nego što će se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uputiti u Rusiju. U pismu se Moskva neizravno optužuje da želi "proizvesti nepovjerenje i nezadovoljstvo demokratskim ustrojem, diskreditirati Europsku uniju, transatlantsku zajednicu i naše partnere te oslabiti naše jedinstvo".
Ruse je pismo, jasno, izbezumilo: "Hrvatski dužnosnici u kontaktima s ruskom stranom nikad nisu postavljali pitanje niti iznosili bilo kakve zamjerke prema nama u odnosu na navodnu anti-EU ili protuhrvatsku propagandu te bilo koju drugu informacijsku djelatnost koja bi mogla biti štetna za hrvatske interese.
Začuđeni smo odlukom hrvatske strane da se pridruži inicijativi jačanja potencijala skupine za strateške komunikacije, koja je bila stvorena za informacijski rat protiv Rusije, te iznenađeni da je Hrvatska zapravo na prvoj liniji sofisticirane i intenzivne kampanje koju provode vanjski faktori. Nama je žao zbog takvog smjera hrvatske strane u vrijeme aktivizacije bilateralne suradnje te nakon pozitivnih rezultata službenog posjeta hrvatske predsjednice Rusiji", poručili su ruski diplomati.
U Hrvatskoj je slanje tog žestokog proturuskog pisma u vrijeme odlaska predsjednice u Moskvu protumačeno kao još jedan udar iz Banskih dvora prema Pantovčaku, a te relacije su već dugo jako napete. No nagađajući o vezi između proturuskog pisma koje ide iz Vlade i predsjedničina puta u Moskvu nitko se nije sjetio da je upravo predsjednica Republike prva koja je (i to vrlo žestoko te posve nedvosmisleno) progovorila o ruskom hibridnom ratovanju u Bosni i Hercegovini.
Prije točno godinu dana, na panelu Nacionalnog sigurnosnog foruma u kanadskom Halifaxu, predsjednica države je žestoko branila odluku da Hrvatska uputi vojni kontingent na istočne granice EU, točnije na granice s Rusijom.
"Hrvatska nije velika zemlja ni po broju ljudi, ni geografski, ni po BDP-u po glavi stanovnika, ali mislim da i dalje pridonosimo NATO-u. Najvažnije je da SAD, u slučaju da mu ikad zatreba naša pomoć, zna da uvijek stojimo uz njih rame uz rame. Bilo bi nam draže da nije došlo do toga (do slanja vojske na istočne granice, op. a.), ali jest.
Čini mi se da ljudi traže jasne i vidljive signale, a to je u ovom slučaju nazočnost vojske na terenu. Važno je i pozitivno pristupiti Rusiji unatoč atmosferi koju stvaraju Kremlj i Vladimir Putin. Moramo ih uvjeriti da naše postupanje nije usmjereno protiv Rusije, nego prema zaštiti teritorija članica NATO-a", rekla je predsjednica jasno istaknuvši da Rusija ima ulogu i u napetostima u BiH:
"Bosna i Hercegovina je nestabilna zemlja i još nije potpuno politički emancipirana. Nedavni referendum u Republici Srpskoj bio je tek prvi korak za potencijalni niz referenduma, pa čak i o neovisnosti Republike Srpske. To bi sigurno stvorilo mogućnost za novi konflikt, a s obzirom na to da je Rusija uključena u hibridno ratovanje te da postoje snažne veze između Milorada Dodika i Rusije, tu bismo onda imali ruski utjecaj kroz oružje, taktiku, obavještajni rat informiranjem i dezinformiranjem", zaključila je tad hrvatska predsjednica.
Njezin put u Soči i Moskvu je, misle mnogi, ipak trebao relaksirati veze Rusa sa Zagrebom, no to se gotovo sigurno neće dogoditi. Napetosti uzrokovane geopolitičkom pozicijom Hrvatske su prejake i čitava je priča otišla predaleko. U sve se sad uključuju i Bošnjaci u BiH, koji panično traže saveznika u Turskoj.
Sredinom tjedna član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović otišao je u Tursku pa izjavio da "zastavu borbe za ispravan islam i za pravi odnos prema islamu nose Turska i njezin predsjednik Erdogan, onako kako ju je rahmetli Alija (Alija Izetbegović, op. a.) na ispravan način nosio". Šest dana ranije Izetbegović je rekao da je njegov otac na samrti ostavio BiH Erdoganu u amanet...