Prije točno 85 godina, 18. lipnja 1941. godine, ustaše su strijeljale hrvatskoga nogometnog reprezentativca Svetozara Đanića Lalu. Tadašnju zvijezdu Građanskog ubili su bez milosti. 

Đanić nije bio bilo kakav igrač. Još tijekom 1940. godine, nastupao je četiri puta i za reprezentaciju Banovine Hrvatske. Šest mjeseci prije tragične smrti, bio je strijelac pobjedničkog gola protiv tada moćne Mađarske, svjetskih viceprvaka iz 1938. godine. I to kakav gol je zabio slavnom Csikosu! Novinar Zvonimir Magdić Amigo taj je trenutak u monografiji "Vatreni" opisao ovako: "Deseta je minuta. Đanić ima loptu. Na tridesetak je metara od Csikosa. Teren užasan, blatan i dobra mogućnost za iznenađenje. Udarac je jak, lopta juri. Csikos je prati, ali ne stiže. Gol."

Svetozar Đanić rođen je 1. travnja 1917. u srijemskom selu Mangelos. Nogomet je počeo igrati kao dječak u novosadskoj Slaviji, da bi sa svega sedamnaest godina postao prvotimac slavne Vojvodine. Želja za obrazovanjem dovela ga je 1936. godine, zajedno s bratom Miranom, u Zagreb. Upisao je studij, no njegov izniman nogometni dar nije mogao proći nezapaženo. Odmah se priključio tadašnjem prvaku, moćnom Građanskom, i brzo postao jedan od ključnih igrača.

U Zagreb je došao kao desna spojka, no legendarni trener Márton Bukovi prepoznao je njegov potencijal i postavio ga na halfa. Đanić je kao obrambeni igrač pružao sjajne igre. Briljantan tehničar i dribler kojem je bilo gotovo nemoguće oduzeti loptu, elegantni graditelj igre od kojeg su počinjali napadi. Bukovi je u njemu vidio igrača europske klase. Prema svjedočanstvima, nakon jedne od prvih utakmica, trener mu je na svom specifičnom, lošem hrvatskom rekao:

​- Lala, ako tu tako nastavila, brzo igrala za državni tim.

Uvijek vedri i skromni Đanić mu je odgovorio:

​- Ta nemojte gospon Bukovi, vi se sa mnom samo hecate.

​- Vi samo igrala - bio je uporan Bukovi, čije se predviđanje ubrzo i ostvarilo.

Nije trebalo dugo da "Lala", kako su ga iz milja zvali, postane ljubimac zagrebačke publike. Po naravi vedar, duhovit, šarmantan i privlačne vanjštine, bio je omiljen i među suigračima i među navijačima. Mnogi, pa čak i oni nacionalno zagriženi navijači Građanskog, zanemarivali su činjenicu da je jedan od najboljih igrača njihova kluba Srbin. Jednostavno su ga smatrali svojim, Zagrepčaninom. A on se, odrastajući na "farmi", kako su igrači zvali igralište u Koturaškoj ulici, i osjećao pripadnikom grada. Uvijek je bio nasmijan, čak i kada su ga protivnički igrači tukli jer ga drugačije nisu mogli zaustaviti. Njegov suigrač Ivan Jazbinšek, proslavljeni as Građanskog i Dinama, godinama kasnije prisjetio se anegdote koja svjedoči o Lalinom duhu:

​- Sjećam se da je Lala imao, kada je došao prve godine, jedan baloner koji je nosio kroz tri godišnja doba. Na izmaku zime, kada se već približavalo proljeće, stao bi u svlačionici kraj vješalice i rekao: 'Hokus, pokus… sad si proljetni kaput'. A tako je bilo i s prvim jesenskim danima kada ga je pretvarao u zimski ogrtač.

Politička previranja s kraja tridesetih i početka četrdesetih godina prošlog stoljeća preslikala su se i na Đanićevu karijeru, stvorivši jedinstven slučaj u povijesti nogometa. U samo dvije godine nastupio je za čak tri različite reprezentacije. Za selekciju Kraljevine Jugoslavije debitirao je 29. rujna 1940. u Budimpešti protiv Mađarske. Već u idućoj utakmici, pred zagrebačkom publikom na igralištu Concordije, bio je jedan od najboljih igrača u pobjedi 2-0 protiv Njemačke. Posljednji nastup za Jugoslaviju upisao je 23. ožujka 1941. u Beogradu, ponovno protiv Mađarske. U tim posljednjim mjesecima "stare" Jugoslavije smatran je jednim od najboljih igrača u državi.

ŽRTVA BRANKO LOVRIĆ SLUČAJ SELOTEJP Glavaš je dao papirić s imenom šefa pošte. Da ga likvidiraju

Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. godine, njegova se situacija dramatično zakomplicirala. Kao Srbin i deklarirani komunist, postao je meta novog ustaškog režima. Međutim, njegova golema popularnost kao nogometne zvijezde pružala mu je svojevrsnu, iako krhku, zaštitu. Ta ga je slava naposljetku i dovela u bizarnu i fatalnu situaciju. Pozvan je da nastupi za novouspostavljenu reprezentaciju NDH na gostovanju u Beču protiv nacističke Njemačke. Ta je utakmica, odigrana 15. lipnja 1941., bila njegov jedini i posljednji nastup za tu selekciju.

Potekao je iz poznate komunističke obitelji i po dolasku u Zagreb nastavio je s političkim djelovanjem. Jedno vrijeme je igrao i za Viktoriju iz Plzena u Češkoj, gdje se nije bavio samo nogometom, nego se i školovao te aktivno sudjelovao u radničkom pokretu. Neki su ga u Zagrebu nagovarali da prijeđe u Radnički sportski klub Metalac, no prema nekim izvorima, Rade Končar osobno smatrao je to nepotrebnim. Vjerovao je da je bolje da mladi komunist djeluje u građanskom klubu, gdje se u njega manje sumnjalo i gdje je, po Končarevu mišljenju, mogao više učiniti za pokret.

Nije bio jedini ljevičar u redovima Građanskog. Trener Márton Bukovi kasnije je svjedočio kako je među njegovim igračima bilo dosta onih koji su simpatizirali ili bili aktivni u radničkom pokretu. Pored Đanića, isticao se Florijan Matekalo Conja, strijelac prvog gola za reprezentaciju Banovine Hrvatske, koji će kasnije postati tvorac šampionske generacije Partizana poznate kao "Matekalove bebe". \u200B- 'Lala' nije bio sam. U ekipi je bilo njegovih istomišljenika: Rosandić, Trnski, Kovačević, Matekalo bili su omladinci naprednih ideja, nad njihovim je glavama svakog dana lebdjela opasnost. Bili su stalno zatvarani i maltretirani - prisjetio se Bukovi.

Činilo se da bi mu igranje za reprezentaciju države čiji je bio ideološki protivnik moglo spasiti život. Dogodilo se suprotno. Odmah po povratku momčadi iz Beča, gdje je NDH izgubila 5-1, a Đanić bio zamijenjen u poluvremenu, uhićen je 17. lipnja za vrijeme jedne racije, dok je izlazio iz kinematografa. Utamničili su ga u zloglasnom zatvoru na adresi Račkoga 9, gdje su se već nalazili intelektualci i komunisti poput Božidara Adžije, Ognjena Price, Augusta Cesarca i Otokara Keršovanija. Pod kojim je točno optužbama uhićen i strijeljan, nije poznato, jer je njegov dosje iz Ustaške nadzorne službe uništen. Optužba je glasila "suradnja s komunistima", što je u njegovom slučaju bila istina.

SKANDAL NA KBF-u Časna u Splitu dobila je otkaz, sad kaže: 'Počeo je moj izgon iz samostana'

Njegov suigrač August Lešnik Beli, četrdeset godina nakon Lalina smaknuća, ispričao je za reviju Dinama potresno svjedočanstvo. Kada su ga ustaše odvodile na strijeljanje, Đanić je, čuvši da je i Jozo Jakopić, tada glavni tajnik Građanskog, također zatvoren u istoj zgradi, iz sveg glasa povikao:

​- Jozo, spasite me, vode me na strijeljanje!

Bio je to njegov posljednji, očajnički vapaj. Sutradan, 18. lipnja 1941., ljubimac zagrebačke publike strijeljan je u Dotrščini zajedno s još 29 drugih komunista. Bez suđenja, bez milosti. Ironijom sudbine, okončao je život u blizini mitskog Maksimira.

Nakon tragične smrti, uslijedila je bešćutna šutnja novina, suigrača i nogometnih djelatnika. Tek se potiho, po kavanama i domovima, pričalo o sudbini reprezentativca koji je samo koji dan ranije s njima dijelio svlačionicu. Ono što je još neobičnije jest da ga ni komunističke vlasti poslije 1945. nisu osobito spominjale niti evocirale uspomenu na njega. Premda je ubijen kao ljevičar i Srbin, neprijatelj NDH, za Lalu nije bilo mjesta ni u najopširnijim nogometnim almanasima posvećenim igračima starijih generacija. Možda mu jugo vlasti nisu mogle oprostiti što je, zajedno sa suigračima, na bečkom Prateru podigao ruku na fašistički pozdrav.