Kada je 1996. čula da će biti pogubljena, Christa Pike je zaplakala i zamolila da prije odlaska iz sudnice zagrli majku. Imala je tada 20 godina. Tri desetljeća poslije, 50-godišnja Pike u zatvoru govori o drugom strahu: što ako joj 30. rujna osoblje ne uspije pronaći venu za smrtonosnu injekciju? Nakon što je u svibnju ove godine pogubljenje drugog zatvorenika u Tennesseeju prekinuto upravo zbog problema s postavljanjem intravenskog puta, to za nju više nije tek apstraktna mogućnost. U novom dokumentarnom filmu, ova hladnokrvna ubojica opisuje noćne more i osjećaj da se već godinu dana svakoga jutra budi s mišlju na točno određen datum. 30. rujna, dan kada treba biti pogubljena, piše Unilad.
Pike je na smrt osuđena zbog stravičnog zločina koji je počinila prije gotovo 32 godine i bila je jedna od najmlađih osuđenica na smrt u američkoj povijesti. Njezin žrtva Colleen Slemmer imala je 19 godina kada je ubijena u Knoxvilleu u siječnju 1995. Pohađala je program stručnog osposobljavanja Job Corps, zajedno s Christom Pike. Njezin život i sve što je mogla postati nestali su u jednoj noći. Pitanje koje danas, više od tri desetljeća nakon zločina, dijeli američku javnost ne odnosi se na Pikeinu krivnju: za ubojstvo i zavjeru radi počinjenja ubojstva pravomoćno je osuđena. Spor se vodi oko kazne i oko toga je li porota, prije nego što je odlučila o njezinoj smrti, doznala dovoljno o 18-godišnjakinji kojoj je sudila.
Prema presudi Vrhovnog suda Tennesseeja, Pike je 11. siječnja 1995. jednoj drugoj prijateljici najavila da namjerava ubiti Colleen Slemmer. Sljedeće večeri Colleen je otišla s Pike, njezinim dečkom Tadarylom Shippom i zajedničkom poznanicom Shadollom Peterson prema osamljenom dijelu poljoprivrednog kampusa Sveučilišta Tennessee. Sud je utvrdio da je Pike namamila djevojku obećanjem da će s njom podijeliti drogu. Troje mladih kasnije se vratilo u Job Corps bez Colleen. Njezino tijelo pronađeno je idućeg jutra, stoji u sudskim spisima slučaja koji je šokirao Ameriku.
Ono što je uslijedilo u istrazi teško je čitati i trideset godina poslije. Colleen je pretučena, na njezinu tijelu pronađen je čitav niz reznih rana. Napad na nesretnu djevojku je, prema procjeni stručnjaka, trajao između pola sata i sat vremena. Na sudu su se pojavile i svjedokinje koje su ispričale da im je Pike poslije govorila o ubojstvu i pokazivala komadić žrtvine lubanje koji je ponijela sa sobom. U presudi se spominje i urezivanje pentagrama na tijelo žrtve, što je potaknulo priče o ''sotonističkom ubojstvu'', no nije dokazano da je za zločin postojao vjerski motiv. Sudska odluka temeljila se na dokazima o namjeri, dugotrajnom napadu i patnji žrtve.
U prikazima slučaja spominjala se i priča o mogućoj ljubomori Pike prema Colleen, međutim nije dokazano postojanje eventualnog ljubavnog trokuta zbog kojeg bi došlo do sukoba među djevojkama. Za obitelj Slemmer bitno je bilo samo ono što se dogodilo njihovoj kćeri. Za porotu je bilo presudno i ono što je Pike, prema svjedočenjima prihvaćenima na suđenju, govorila neposredno nakon ubojstva. Sud je zaključio da je tijekom napada imala prilike odustati od ubojstva te je potvrdio nalaz da je ubojstvo bilo unaprijed smišljeno.
Pike je na koncu osuđena za ubojstvo prvog stupnja s predumišljajem i zavjeru radi počinjenja ubojstva. Porota je utvrdila dvije otegotne okolnosti: osobitu okrutnost, uključujući mučenje, te namjeru da se spriječi otkrivanje ili kazneni progon. Za ubojstvo joj je izrečena smrtna kazna, a za zavjeru dodatnih 25 godina zatvora. Tadaryl Shipp, kojem je u vrijeme zločina bilo 17 godina, dobio je doživotnu kaznu s mogućnošću uvjetnog otpusta. Peterson je svjedočila protiv njih te je dobila uvjetnu kaznu. Razlika od nekoliko mjeseci između Pikeine i Shippove dobi u vrijeme počinjenja ubojstva danas je jedan od glavnih argumenata njezinih odvjetnika: on je kao maloljetnik bio zaštićen od smrtne kazne, a ona kao osamnaestogodišnjakinja nije.
Teško djetinjstvo nije opravdanje za ono što je učinila Christa Pike, niti pozivanje na njega može vratiti Colleen Slemmer. Ipak, pri odmjeravanju smrtne kazne sud mora razmotriti i okolnosti života optužene osobe, tvrdi obrana. Njezini današnji odvjetnici u molbi za pomilovanje navode godine zanemarivanja, seksualnog zlostavljanja i silovanja, prvi pokušaj samoubojstva u dobi od 12 godina te psihičke bolesti koje tada nisu odgovarajuće liječene. U zatvoru su joj dijagnosticirani bipolarni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj. Te je tvrdnje obrana potkrijepila dokumentacijom i stručnim procjenama, tvrdeći da porota na suđenju nije dobila cjelovitu sliku te povijesti. Nedavno objavljeno izvješće Međuameričke komisije za ljudska prava ide i korak dalje: Komisija je ocijenila da odvjetnici koji su joj bili dodijeljeni nisu primjereno istražili ni predstavili važne olakotne dokaze o nasilju koje je preživjela i o njezinu mentalnom zdravlju. Zaključila je da zastupanje nije zadovoljilo stroge standarde potrebne u postupku u kojem se odlučuje o životu. To je ozbiljna međunarodna ocjena, ali ona sama ne ukida presudu američkog suda niti automatski zaustavlja pogubljenje.
U tome leži jedan od najtežih dijelova ove priče. Pike je počinila zločin čija brutalnost ne slabi protokom vremena. Istodobno, ozbiljnost zločina ne uklanja obvezu države da prije izvršenja nepovratne kazne provjeri je li postupak bio pravedan. Vrhovni sud Tennesseeja 1998. odbacio je njezine žalbene prigovore, potvrdio presudu i zaključio da smrtna kazna nije nerazmjerna u usporedbi sa sličnim slučajevima. Njezini odvjetnici danas, oslonjeni na dokaze i stručna tumačenja koja su se prikupljala tijekom godina, traže drukčiji odgovor: doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta.
Čekanje je u međuvremenu postalo zaseban dio kazne. Pike je na smrt osuđena u ožujku 1996., a veći dio sljedećih gotovo trideset godina provela je u samici ili u vrlo ograničenom kontaktu s drugim zatvorenicama. Međuamerička komisija ocijenila je da je tako dugotrajna izolacija predstavljala okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje. To ne mijenja činjenicu da je počinila okrutno ubojstvo, ali otvara pitanje što višedesetljetno čekanje pogubljenja čini čovjeku kojem je presuda već izrečena.
Nekoliko dana prije zakazanog izvršenja presude objavljen je Dead Woman Walking: Pike vs. Tennessee, dokumentarac projekta Criminally Obsessed medijske kuće Sinclair. Nastao je u suradnji s njezinim televizijskim postajama u Nashvilleu i Chattanoogi, a od 18. rujna dostupan je na YouTubeu. Uz arhivske snimke i prikaz suđenja, žalbi i rasprave o smrtnoj kazni, donosi i zatvorski intervju s Pike. U filmu govore i njezini odvjetnici te Colleenina majka, koja traži pravdu za kćer.
Priče o smrtnim kaznama lako se pretvore u odbrojavanje posljednjih dana osuđene osobe, dok ubijena osoba ostane tek ime uz opis zločina. Autori filma kažu kako su to u svome uratku izbjegli pa, uz priču o Pike, njihova priča obuhvaća i tridesetogodišnje posljedice ubojstva za Colleeninu obitelj. Pikein intervju istodobno gledatelju dopušta da čuje kako izgleda život osobe koja odbrojava dane do vlastitog pogubljenja.
U isječku koji prenosi Unilad, Pike kaže da ima strašne noćne more. Osobito je plaši mogućnost da joj tijekom pogubljenja neće uspjeti postaviti intravenski put: tvrdi da joj se krv obično može izvaditi samo iz šake vrlo tankom iglom te da se boji ponavljanja onoga što se dogodilo Tonyju Carruthersu, čije je pogubljenje u svibnju obustavljeno.
Ako Tennessee 30. rujna izvrši presudu, Pike će biti prva žena koju je ta savezna država pogubila u više od dva stoljeća. Neće, međutim, biti prva žena pogubljena u Sjedinjenim Državama u tom razdoblju. Prema podacima Death Penalty Information Centera, od ponovnog uvođenja smrtne kazne u modernom američkom razdoblju, 1976., pogubljeno je 18 žena. One čine približno jedan posto svih pogubljenih, a žene čine oko dva posto osoba koje trenutačno čekaju izvršenje smrtne kazne.
Istraživači i organizacije koje prate smrtnu kaznu upozoravaju da su iskustva nasilja i zlostavljanja česta među ženama osuđenima na smrt, a da način na koji se ta iskustva predstave poroti može presudno utjecati na kaznu. U Pikeinu slučaju rasprava je osobito oštra zato što se susreću dvije nepobitne činjenice: Colleen Slemmer pretrpjela je iznimno okrutno ubojstvo, a porota koja je odlučivala o životu počiniteljice nije čula velik dio onoga što se danas zna o njezinu odrastanju djevojke koja ju je ubila.
Može li Christa Pike ipak preživjeti 30. rujna? Može. Pogubljenje je za taj datum zakazano, ali nije neizbježno. Pikeini odvjetnici zatražili su od guvernera Tennesseeja Billa Leeja da joj smrtnu kaznu zamijeni doživotnim zatvorom bez mogućnosti uvjetnog otpusta. Vode se i pravni sporovi oko načina izvršenja kazne, uključujući rizike koje obrana povezuje s njezinim zdravstvenim stanjem i pravilima za smrtonosnu injekciju.
Kolika je stvarna šansa za odgodu, nitko ne može odgovoriti sa sigurnošću. Obitelj Colleen Slemmer već tri desetljeća živi s posljedicom ubojstva koje se ne može poništiti. Pike pak već tri desetljeća živi u uvjetima koji su po mnogima gori od samog pogubljenja. Na koji način će ubojica iz Tennesseeja platiti svoj zločin, znat će se za koji dan.
