Od trenutka kad su mornari s Bourbon Rhodea skočili u more usred Atlantika, za one koji su se dočepali splavi počinje nadljudska borba za goli život s uraganom Lorenzo. Čupa sve pred sobom uz valove više od deset metara i brzinu vjetra preko 200 kilometara na sat. Trojica koji će preživjeti od 14 članova posade više nisu vidjeli hrvatskoga kapetana Dina Miškića. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno.
Dramatične trenutke borbe za život mornara s Bourbon Rhodea rekonstruirat će francuski magazin "Society" povodom pete godišnjice havarije. Do u detalje opisuje momente nakon potonuća broda, rekonstruirali su ih na temelju razgovora s preživjelim mornarom Dmitrom Marčenkom.
More huči kao predator. Svakih 30 sekundi, val visok kao zgrada proguta splav i pet ljudi koje ona drži na površini. Potom ih more ispljune na površinu.
Morska pjena im je isto neprijatelj, djeluje kao aerosol i nemoguće je udahnuti. Da bi došli do zraka, mornari zarivaju glave u prsluke za spašavanje i drže se za konope splavi. Snaga vjetra trga im prsluke za spašavanje, oni im paraju gornji dio tijela. Trenje reže i ranjava im ušne školjke. Jedva se drže.
Huk vjetra i bijes mora, potom mir u oku uragana
Petorica muškaraca bore se da ne potonu, ali i da ne odlete. Jer svaki put kad je splav na vrhu vala, naleti vjetra je natjeraju da uzleti nekoliko metara, poput parasailinga. No pod težinom tijela mornara koji lebde u zraku konopac splavi za spašavanje puca. Oleksandra, glavnog inženjera, nosi struja. Prizor je jeziv. Gutaju ga valovi.
Splav ih izdaje i udaljava se od njih. Ostaju sami usred Atlantika. Dmitro govori sam sebi da je vrijeme da umre pored Jevgenija, daleko od njihovog voljenog grada Odese. No u jednom trenutku osjeti kako mu nešto klizi između nogu: uže sa splavi. Hvata ga. Zatim Morozova grabi ga za odijelo. Pa Nikolova i drugog Jevgenija, također u nevolji. Taj komad najlona je još uvijek spojen sa splavi. Četvorica muškaraca uspijevaju se snagom ruku približiti splavi na nekoliko metara.
Uragan je jak kao i prije. Oni piju litre i litre morske vode. Imaju grčeve, povraćaju. Još jedan let koban je za Ženju Melgunova. Dmitro ga vidi kako odlazi. On vrišti, sve dok ne nestane u uraganu. Ostala su trojica. Uragan Lorenzo dolazi po mornare jednoga po jednoga.
Kad su već na izmaku snaga, ulaze u oko uragana i tu je - sablasni mir.
Vjetar odjednom utihne i valovi su mekši. U procjepu, u oku oluje, Jevgenij i Dmitro čuju Igorov slabašni glas, 58-godišnji Rus kaže:
"Osjećam se kao da umirem".
More ih šiba, valovi visoki deset metara, vjetar udara
Dosta mu je držanja ovog remena što para dlanove, gutanja i povraćanja morske vode istovremeno. Dmitro pokušava zaboraviti bol zbog iščašenog ramena kada je bačen sa splavi. Uragan im nudi sićušni prozorčić da se pokušaju popeti na splav, još uvijek okrenut naopako. Dmitro ide prvi. Prvo prelazi nogama, a zatim se ostatkom tijela uspijeva popeti. Nakon 20 minuta napora, pomaže Jevgeniju, s njegovom težinom i mjerama boksača, da izađe iz mora.
Igora zajedno uspijevaju popeti. Na splavi, Dmitro se pričvrsti za jednu od isjeckanih užadi. I od iscrpljenosti zaspi. Ali zatišje u oku uragana traje možda tridesetak minuta, ne više. Lorenzo brzo vraća snagu, intenzitet svojih prvih sati.
Ubrzo pada noć. Mornari više ne vide val kako dolazi. More ih i dalje šiba. Vjetar udara. Dmitro u nekom trenutku gubi vid. Ne zna je li to strah od umiranja sa svakim udarom vala ili jednostavno iscrpljenost od neprestane borbe, više od deset sati prošlo je otkako su skočili s Bourbon Rhodea. Na kraju se smiri i zatvori oči da bi se odmorio nekoliko sati.
Ujutro mu se djelomično vratio vid. Vidi valove koji su manji, ni blizu deset metara. Uvjeti su se promijenili. Sad su na repu uragana i to donosi - kakve li sreće - jaki pljusak. Trojica muškaraca nisu popila ništa osim mora gotovo 24 sata. Kišne kapi udaraju im u izranjavane očne kapke. Osjećaju kao da im skalpelom režu mrežnicu. Ali ova voda koja pada s neba prije svega je božji dar. Najprije ližu vlažne rubove splavi da bi se rehidrirali.
Zatim, od nekoliko komadića platna otrgnutog s baldahina, sastavljaju improviziranu posudu koja im omogućuje da skupe možda pola čaše, eventualno decilitar kišnice. Gladni su. Najlonska vrećica povezana sa splavom pluta nekoliko metara od njih. Izvlače je, otvaraju i unutra nalaze suhe kekse koji su ispali, skupa s vodom i nožem, kad se splav prevrnula. Keksi su smrvljeni u male komadiće, pokušavaju ih pojesti. Ali teškom mukom, nemaju dovoljno sline.
Za to vrijeme, u Fort de Franceu - glavnom gradu Martinika - ravnatelj Regionalnog operativnog centra za nadzor i spašavanje (CROSS) Philippe Bricquer gleda kartu i zadnju poznatu poziciju Bourbon Rhodea. Usred ničega. Oko osam sati ujutro središte za koordinaciju spašavanja na moru (MRCC) u Madridu poslalo mu je obavijest da je brod u nevolji, malo iza devet kompanija Bourbon potvrdila je da se radi o njihovu tegljaču Bourbon Rhode.
- Vidim poziciju usred Atlantika, gotovo jednako udaljenu od Europe i Južne Maerike, i kažem sebi: ‘Neće to uspjeti’ - prisjeća se Briquer za magazin Society.
Ipak moraju pokušati. I moraju hitno krenuti, inače su mornari gotovi. Traže pomoć francuske vojske.
- U to vrijeme više nismo imali nikakvih vijesti s Bourbon Rhodea, nikakve komunikacije. Brod je možda već potonuo, ali moja mornarska intuicija govorila mi je da moram pokušati sve, pa sam zamolio fregatu Ventôse da isplovi - kaže admiral Jean Hausermann, zapovjednik oružanih snaga na Antilima.
Ventôse, fregata sa stotinjak mornara i helikopterom isplovit će iz luke Saintnazaire.
Admiral Hausermann također odlučuje mobilizirati Falcon 50 francuske vojske, bazirane u Dakaru. No imaju problem: avion ima autonomiju od šest i pol sati leta, a mjesto brodoloma je čak tri sata leta od Senegala. Ostalo je svega 30 minuta za potragu, uz rizik da letjelica više nema dovoljno goriva za povratak i da se sruši u more.
Hrvatica avionom traži preživjele s Bourbon Rhodea
Kako bi se približili i uštedjeli nekoliko dragocjenih minuta, francuska vojska traži od vlasti Zelenortskih otoka da ovlaste Falcon 50 za slijetanje u njihovoj zračnoj luci. Philippe Bricquer povlači crte na karti sjevernog Atlantika - ograničava i dodjeljuje, za svako komercijalno plovilo prisutno oko položaja brodoloma, područje traženja. Pristaju 22 broda. Iz Martinika, francuske vlasti pokreću najveću operaciju pružanja pomoći ikad provedenu na Atlantiku.
Američki Miss Piggy, jedan od dva zrakoplova dizajnirana tako da mogu uletjeti direktno u oko uragana za znanstvene potrebe, pridružuje se potrazi i patrolira na velikoj nadmorskoj visini. U poslijepodnevnim satima zrakoplov uočava dvije narančaste točke na površini oceana koje je identificirao kao prsluke za spašavanje. Obavijestit će brod za rasuti teret SSI Excellence, jedan od prvih koji je sudjelovao u pokušaju spašavanja.
U svojoj splavi, potpuno iscrpljeni mornari Jevgenij Nikolov, Igor Morozov i Dmitro Marčenko čuju, zajedno i u isto vrijeme, buku na nebu. Nije grmljavina, nego avionski motor. Splav je naopačke, rakete za pomoć nemaju, nestale su u prvim satima potonuća. Grozničavo gledaju nebo, tražeći avion. Ali buka motora polako nestaje i stroj se ne pojavljuje na vidiku. Misle da ih Miss Piggy nije uočio. Kad to shvate, Igor, Jevgenij i Dmitro se prvi slome puta. Počinju plakati.
U večernjim satima SSI Excellence locira bljeskajuće svjetlo na površini mora. To je EPIRB signal za pomoć koja bi mogla biti ona s Bourbon Rhodea ili splavi za spašavanje - nemoguće je znati, ne emitira nikakav lokacijski signal.
Bourbon Rhode u Miss Piggyju traži i jedna Hrvatica. Doktorica Zorana Jelenak radi za američku Nacionalnu oceansku i atmosfersku administraciju (NOAA). Ona je lovkinja na uragane i članica posade specijaliziranog aviona-lovca na uragane (NOAA N42). Igrom slučaja, njen tim istražuje uragan koji je potopio brod kapetana Miškića.
- Lorenzo je bio veliki uragan koji nije prijetio kopnu i zato se činio kao idealna prilika za fokusirane istraživačke letove. No 26. rujna obavijestili su nas je da je Bourbon Rhode poslao signal u slučaju nužde te da francuske vlasti javljaju kako bi im mogla trebati naša pomoć. Prvi smo stigli tamo. Svaka osoba u avionu koja je sjedila kraj prozora pregledavala je područje i preko slušalica javljala što vidi. Ostali su motrili radar - opisala je Zorana u razgovoru ekskluzivno za 24sata.
- Kako je bilo planirano, preletjeli smo preko dvije dojavljene točke i nismo našli ništa. Uvjeti na površini su bili užasni. Valovi su bili vrlo visoki, preko devet metara, a mi nismo mogli letjeti ispod 300 metara visine. Prelamajući valovi su nam zavaravali vid i bilo je prilično teško sa sigurnošću utvrditi što vidite na površini. Osim toga, visoki valovi su stvarali lažne točke na radaru. ponekad bismo primijetili neku krhotinu, ali nismo vidjeli ni splavi ni preživjele...
Poslala nam je snimke koje je radar tada zabilježio. Ljubičasti kvadrati su mogući objekti.
Zorana objašnjava da ih ima toliko na slici jer je radar pogrešno procjenjivao što su objekti, a što valovi. Kako kaže, količina tih kvadrata jasno govori koliko je bilo teško odlučiti gdje letjeti i što učiniti.
Druga fotografija prikazuje smjerove gdje su sve letjeli tražeći preživjele.
Ipak, imali su sreće. I to u zadnji trenutak.
- Doslovno pet minuta prije nego što smo se morali vratiti jer bismo ostali bez goriva, Heather Holbach je primijetila objekt na površini koji je podsjećao na splav. Još jednom smo preletjeli preko tog područja i više ljudi je primijetilo isti objekt. Izgledao je kao da je smeđe boje, ali tada nije bilo moguće reći je li itko bio u njemu ili ne. Zbog valova se vidio samo na sekundu ili dvije, pa nitko nije mogao to slikati niti je itko razmišljao o fotografiranju. Svi smo se koncentrirali da pronađemo splav ili preživjele i da javimo poziciju brodu. To je bilo najvažnije u tim trenucima. Označili smo lokaciju i javili je tankeru SSI Excellent, a zatim se vratili prema Barbadosu. Sljedećeg jutra smo doznali da su trojica brodolomaca spašena u blizini mjesta koje smo im poslali - opisala je Zorana za 24sata.
Sunce prži kožu mornara izranjavanju od posjekotina
Dolje usred Atlantika, na splavi, najgore je prošlo - tri brodolomca uče čitati putanju valova, nekako održavati ravnotežu splavi pomicanjem tijela. No sad već snažno, tropsko sunce prži njihovu kožu, već izranjavanu od posjekotina. Trunu izvana. Noć je upravo pala, tri mornara odjevena samo u mokra odijela smrzavaju se.
A onda se odjednom njihova srca opet uznemire. Prvo izgleda kao slabašni sjaj na površini, zatim kao svjetla većeg promjera i na kraju kao silueta teretnog broda. Pokušavaju se uspraviti da dobiju visinu, drže se kako ne bi izgubili ravnotežu. Igor još drži svjetiljku, vadi je iz prsluka za spašavanje, usmjerava prema brodu. Čekaju odgovor. Sjena ne šalje natrag nikakve zvučne ili vizualne znakove, teretni brod ne mijenja kurs ni za jedan stupanj. Sa svoje splavi shvaćaju da je sudbina neumoljiva.
Jevgenij se gubi, želi skočiti, zaplivati svom snagom da pokuša dohvatiti trup ovog teretnjaka. Dmitro i Igor ga okružuju, sprječavaju ga da se baci u ovo podivljalo more i sigurnu smrt. Dugo traje, ali na kraju ga urazume. Bespomoćni, zajedno gledaju kako se teretnjak udaljava. Nada kopni. Trojica mornara su iscrpljeni i obeshrabreni.
Dmitro u idućim satima drijema, njegov mozak kao da luta između letargije i halucinacija. Noć iznenada osvijetli fluorescentna, električno plava svjetlost, suprotna ljepljivoj i prijetećoj crnini koja ih okružuje. Valovi su prekriveni svjetlećim fitoplanktonom, a taj se noćni fenomen u toplim morima naziva bioluminiscencija. Najljepši prizor koji će mornari vidjeti u ovom hororu Atlantika.
Sljedeće jutro osvanut će vedro. Lorenzo je otišao dalje na sjever.
Morski psi udaraju o dno splavi
Ono što ostaje je glad, žeđ, rizik od udara groma i opekotine od sunca. I stanje splavi za spašavanje. Razderan na dnu, čamac se polako ispuhuje. Nakon dva dana borbe s uraganom ponovno su u životnoj opasnosti. Imaju samo jedno rješenje: pokušati ga okrenuti kako bi zaustavili curenje zraka na bilo koji način. Od potonuća prevrnuta njihova splav bila je bazen na napuhavanje ispunjen desecima litara vode. Težina koja im je omogućila da budu stabilniji, da se ne prevrnu i vjerojatno da se izbjegnu utapanje.
Najprije moraju odbaciti ovaj improvizirani balast. Najprije satima prazne vodu iz splavi. Zatim se njih troje postave na istu stranu - u položaj windsurfera koji podiže jedro - i zajedno povuku uže pričvršćeno za suprotni kraj. Splav se prevrne. Muškarci tijekom manevra padaju u more. Po drugi put se moraju pokušati ukrcat, ali Dmitro kao da više ne može. Pri svakom pokušaju njegov prsluk zapne za splav. Stoga ga skida, baca u splav, riskira da ga valovi odnesu, ali se na kraju uspije popeti unutra.
Jevgenijev je red. Dmitro zgrabi njegovo masivno tijelo dvometraša i zamoli ga da skine prsluk. On prestravljen odbija. Zamišlja da tisuće metara dubine ispod njegovih nogu vrve predatorima. Prisjeća se prošle noći, kad su morski psi udarili o dno splavi i igrali se s njihovim istrošenim živcima. Ali na kraju shvati da nema drugog izbora i riješi se svog prsluka.
Unatoč nekoliko iščašenih zglobova, Dmitro ga vuče centimetar po centimetar sve dok se Nikolov napokon ne prevrne na pod splavi. Mišići su im paralizirani. Treba im gotovo sat vremena da povrate osjetila i malo vitalnosti. Još samo da Igor izađe iz vode. Ali kako? Trbuh i utroba su mu u plamenu. Nekoliko sati ranije glad ga je natjerala da jede sirovo meso leteće ribe. Njegovoj patnji i nevolji pridodaje se još i trovanje hranom.
Dmitro i Jevgenij uspiju nekako podići njegovo onemoćalo tijelo. Unutrašnjost splavi im ne nudi nikakvu nagradu. U ova tri dana bura je sve odnijela. Ništa nije ostalo na brodu. Nema zaliha vode ili hrane, nema opreme za signalizaciju, čak ni medicinskog paketa. Trenutačno njihova tijela više ne reagiraju, shrvana naporom i tjeskobom. Troje ljudi leže, iscrpljeni i mršavi, na dnu splavi. Traže položaj u kojem će se manje mučiti.
I onda, kao dan ranije, odjednom čuju poznatu buku na nebu. Ovaj put jasno vide avion kako leti nisko iznad njih. Prvi prelet, zatim drugi... Ustaju, skidaju prsluke za spašavanje, vrte ih na krajevima ruku, mašu... U petom prolazu su shvatili. Falcon 50 francuske vojske, koji je napustio Zelenortske otoke rano ujutro 28. rujna, uočio ih je. Kao i dan ranije, plaču. Ovaj put od sreće.
Philippe Bricquer prenio je koordinate trojice brodolomnika MV Pietu, brodu za rasuti teret pod zastavom Liberije, koji je locirao splav za spašavanje u 11 sati. Manje od sat vremena kasnije, posada teretnog broda razmotala je ljestve za slučaj opasnosti duž svoje oplate. Dmitro ustaje prvi. Penje se na svaku stepenicu ljestava kao na posljednje metre Mount Everesta.
Spašeni su.
