Posljednji lovac na naciste i “jedini čovjek koji nacistima želi dobro zdravlje” Efraim Zuroff na zagrebačkom je Festivalu tolerancije predstavio knjigu “Operacija Posljednja prilika: potjera za nacističkim zločincima” koja je u originalu objavljena 2009. godine, a sada je izašla i na hrvatskom u izdanju Frakture.

Zuroff je često u Hrvatskoj i Zagrebu, odlično poznaje grad kao i političke aktere iz prošlosti i sadašnjosti. On Hrvatsku vidi kao zemlju paradoksa, državu koja predvodi trend povijesnog revizionizma ali i zemlju koja je imala prvi organizirani ustanak protiv fašističke vlasti kao i jedino do sada uspješno suđenje nacističkom kriminalcu u istočnoj Europi – ustaši i zapovjedniku Jasenovca Dinku Šakiću.

EFRAIM ZUROFF Čovjek koji Hrvatsku stalno podsjeća tko su bile ustaše

"Postoji razlika, jaz između istočne i zapadne Europe. Na zapadu prepoznajemo tri problema – muslimane imigrante, radikalnu ljevicu, radikalnu desnicu. Poslije Holokausta više nije bilo politički korektno mrziti Židove pa je mržnja prema Židovima kanalizirana u smjeru anticionizma. Izrael zaslužuje da ga se kritizira kao i svaku drugu državu, ali mržnja prema Izraelu, kao da je osoba, povezuje ljude koji inače nemaju ništa zajedničko", kaže nam Zuroff na kavi poslije predstavljanja knjige na kojoj su govornici bili Ivo Goldstein i Stjepan Mesić.

I Mesić se u svom izlaganju dotaknuo povijesnog revizionizma te kako je Zuroffova knjiga važna upravo u tom kontekstu.

"Živimo u vremenu buđenja otvorene fašizacije i ustašizacije u kojemu se spominju i notorne gluposti i laži da je "Za dom spremni" bio stari hrvatski pozdrav", rekao je Stjepan Mesić i napravio malu, ali važnu, digresiju rekavši kako su “Hrvatske oružane snage, HOS, bile su ilegalna organizacija Hrvatske stranke prava (HSP), koja se privatno i protuzakonito naoružavala, dok je Zbor narodne garde (ZNG) bila legalna postrojba hrvatske policije, pa je nedopušteno izjednačavati ilegalni HOS i zakoniti ZNG. Suludo je da danas moramo dokazivati notorne činjenice, jer se stvara dojam da Hrvatska ne bi stekla samostalnost bez HOS-a, čiji su neki pripadnici pozdravljali ustaškim pozdravom”.

Još jedan paradoks, kaže Zuroff, iz zemlje u kojoj je on svojedobno imao možda najveću pomoć građana nego igdje drugdje, a upravo je u dojavama građana i njihovoj participaciji tajna lova na naciste.

Analitičari tvrde "Hrvatska je primjer divljanja desnice"

"Prijatelji su mu devedesetih objasnili koliko je ovdje zapravo bilo antifašista i dobrih ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, riskirali sve da se bore protiv ustaša. Nebrojeno mnogo dojava dobio sam od građana Hrvatske, usporedbe radi u Baltičkim zemljama, gdje je istrebljeno 90 posto Židova i to često od strane susjeda, nisam do danas dobio niti jednu dojavu, kaže Zuroff i dodatno pojašnjava razlike između istoka i zapada.

"Na istoku Europe pak nema muslimana, i ako izuzmemo utjecaj Rusije, ovdje nema niti ljevice jer je diskreditirana radi komunizma. Ono što ostaje jest alt desnica koja koristi iste tipične tradicionalne antisemitske argumente, a to je da Židovi kontroliraju banke, ekonomiju, svijet. Pogledajte samo Orbana i njegovu otvoreno antisemitsku propaganda. To je ta velika razlika. Jedini tip antisemitizma pak koji je nasilan i opasan po život jest muslimanski antisemitizam što pak znači da su Židovi zapravo sigurniji u istočnoj Europi, nego na Zapadu, što pokazuje nedavni primjer iz Pariza. U istočnoj Europi postoji još jedan paradoks – mrze Židove ali se dive Izraelu", kaže Zuroff koji je zgrožen novim zakonima i prijedlozima zakona kojim bi se kriminaliziralo i samo impliciranje da su države i građani Poljske, Baltičkih zemalja i Ukrajine bili išta više od žrtava, a kamoli da su dio bili kolaboracionisti koji su odgovorni za nečiju smrt.

"To sad znači da maltene ne možete svjedočiti da je vaš susjed predao Židova policiji ili ga možda čak i ubio, to je strašno. S druge strane trebalo je Francuskoj pedeset godina da priznaju da su su-odgovorni za Vichy, trebalo je Austriji više od pedeset godina da priznaju da nisu bili "samo" žrtve. Koliko je godina prošlo od pada Sovjetskog Saveza. Ne dovoljno – to je problem, u tome je caka. Imajmo također na umu da je kolaboracija ovdje, na Baltiku, u Ukrajini, u Poljskoj i drugdje – značila i aktivno sudjelovanje u ubojstvima, što najčešće nije slučaj u Francuskoj i Austriji", objašnjava Zuroff i kaže kako se danas intenzivno pokušava izmijeniti povijest, što je nešto što on želi zaustaviti i onda kada svi nacisti umru.

Minimizira se uloga “lokalnog” stanovništva jer je sigurno nemoguće da je zločine činio Poljak/Hrvat/Mađar itd… Drugi faktor je, kaže Zuroff, izjednačavanje nacizma i komunizma.

Bijeg iz Hrvatske 'Kolindini domoljubi' koji su u Argentini tražili spas

"Hrvati se kao “srame” partizana jer su bili komunisti. Prvo nisu svi uopće niti bili komunisti, a borba protiv nacističke ideologije je dobra stvar kojom se treba ponositi", kaže Zuroff koji je razotkrio četrdeset kriminalaca, a najviše se ponosi svojim najvećim ulovom, Dinkom Šakićem, dok mu je najveće razočaranje Sandor Kepiro koji je radi nedovoljne podrške vlasti i "sudstva koje je vic", kaže Zuroff, na kraju oslobođen iako je dio zločina već bio priznao.

"Bio sam tu kada je 1998. Hrvatska u nogometu pobijedila Njemačku, i kada se sudilo Šakiću. Na ulicama su neki mladi momci pobjedu slavili urlajući iz sveg glasa “Dinko Šakić”. Kakve to veze s nogometom, ili hrvatstvom ima, nemam pojma. Ispred suda je pola njih bilo protiv Šakića, pola za. Izbile su tučnjave, netko je pljunuo Zorana Pusića. Na kraju mi je brat dr. Mila Boškovića, kojeg je Šakić vlastoručno ubio, došao i rekao hvala. Eto zato radim to što radim. Ujedno mislim da je sudac Dražen Tripalo bio fantastičan, i zaista na visini zadatka", kaže Zuroff i prisjeća se kako je nakon deset godina u zatvoru gdje je i umro Šakić pokopan u ustaškoj uniformi a svećenik Vjekoslav Lasić na sprovodu je rekao da “čak i ako Šakić nije živio po deset božjih zapovjedi, bio je uzorni Hrvat”.

Time želi ilustrirati, kaže Zuroff, koliko je opasno i nesuvislo ponašanje predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović koja se pri posjetu Argentini ulagivala potomcima onih koji su kukavički nakon počinjenih zločina pobjegli “preko bare” te na taj način nedvosmisleno dala podršku pro-ustaštvu.

"Ponosna je na sve Hrvate i pravi se da ne zna s kime i o čemu razgovara", kaže Zuroff o predsjednici čije su dubiozne poteze komentirali i drugi strani mediji. Nisu kritični bili iz izraelske ambasade, a na Zuroffovu promociju nije došla veleposlanica Zina Kalay Kleitman, a poznato je kako je Zuroff otvoreno kritizirao Benjamina Netanyjahua jer ovaj nije bio dovoljno oštar s proustaškim tendencijama u Hrvatskoj kao niti u priči o Jasenovcu i podijeljenim komemoracijama.

Za Šakića pomalo u šoku uvijek napominje kako je riječ o zločincu koji se nikada nije pokajao. I kada je bio razotkriven rekao je kako “je jedini problem što nam nisu dali da završimo posao”.  U kontekstu toga se osvrće i na rad Hannah Arendt o Adolfu Eichmannu kojeg je u svojoj knjizi “Eichmann u Jeruzalemu” Arendt krivo, kaže Zuroff, interpretirala kako običnog birokrata, a ne motiviranog sljedbenika ideologije i ubojicu.

Holokaust Dnevnik poljske Anne Frank: "Čuvaj me Bože od metaka"

"Ako nekoga zanima ta tematika neka pročita “Eichmann prije Jeruzalema” Bettine Stangneth u kojem je autorica razotkrila da je briljantna filozofkinja Arendt zapravo u ovom slučaju bila budala koja je zapravo, možda zbog Heideggera, prezirala Židove istočne Europe", kaže Zuroff koji je uvjeren i da bu ustaše kod nas bile danas manje prihvaćene da prije Grabar Kitarović također nismo imali predsjednika koji je na njih bio “slab”.

Riječ je o Franji Tuđmanu koji se u Argentini susreo sa Šakićem.

"Da Tuđman, inače partizan, nije tolerirao ustaše, pakirao ih u “omot” patriotizma i izjasnio se na vrijeme možda danas ne bi imali ovo što imate", kaže Zuroff koji svoj posao opisuje kao “vječnu borbu s vremenom”.

Rođeni Njujorčanin kao klinac je htio biti prvi ortodoksni Židov koji igra košarku za NBA, nije niti sanjao da će sjediti na čelu centra Simon Wiesenthal i raditi iz Jeruzalema. Sam kaže kako se u njegovoj kući Holokaust i nije često spominjao, jer nitko iz bliže obitelji zapravo nije stradao, ali je nekako uvijek bio prisutan, Holokaust je, kaže nam, uvijek negdje blizu, u nekom kutku mozga i sjećanja gdje ga je teško registrirati.

Onima koji kažu da “čemu progoniti i zatvarati 80-godišnjake” Zuroff, koji oko sebe nema tim ljudi već radi gotovo sam, kaže da je to “krivo usmjerena empatija” i da je, uostalom, poanta njegovog posla “istina i pravda, a ne osveta”, a kada više ne bude nacista onda će se posvetiti održavanju uspomena kako se Holokaust više nikada ne bi ponovio.