Bivši premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović gadno je promašio kad je svojedobno kazao da je Hrvatska slučajna država. Slučajnosti, znade to svatko iz vlastitog iskustva, vrlo često urode nečim dobrim, korisnim, lijepim. Slučajni susreti urode, recimo, dugovječnim, sretnim brakovima, prijateljstvima, plodnim poslovnim vezama. Slučajno izrasla šljiva bistrica (iz koštice) u našem voćnjaku rađa obilato, krupnim, zdravim plodovima. Ne valja, dakle, podcjenjivati slučajnosti, rugati im se i obezvređivati ih.

Milanović je zbog te svoje izjave doživio bujicu kritika tadašnje opozicije, današnjih vladajućih, HDZ-a. Jer da je uvreda za Hrvatsku nazvati je slučajnom, da je samostalna Hrvatska rezultat volje hrvatskog naroda i odlučnosti i hrabrosti HDZ-a i tako dalje i tome slično. Iz te tirade moglo se zaključiti da je Republika Hrvatska, ovakva kakva jest, rezultat promišljenog planiranja i promišljenih poteza vodstva HDZ-a, te volje građana koji im daju povjerenje na slobodnim, demokratskim izborima. Ovdje se, međutim, postavlja pitanje kakvi su to pokvarenjaci smišljali ovu državu, i kakvi to ljudi uporno glasaju za njih na izborima. Naime, baš i nije za vidjeti mnogo dobra koje je svojim građanima, SVIM svojim građanima, donijela hrvatska samostalnost. 

SAMO OŠTRO Ministar Milan Kujundžić opet ima novu ideju

I ne treba vam bogzna kakva inteligencija da zaključite da se Hrvatska ne brine jednako o svim građanima, što je smisao svake stvarne, demokratske, socijalne države. Jer kao što je poznato, od ove države i njezinih institucija koristi imaju samo profesionalni političari i drugi zaposlenici njezinih institucija te sekte bliske vlasti. Što znači da ovdje govorimo ne o slučajnoj nego o lažnoj državi. O lažnjaku. Koja u svemu izvanjskome oponaša original, ima himnu, državne granice, sve pripadajuće institucije i tako dalje, ali je sadržajno prazna, to jest nema kvalitetu i funkcionalnost originala. U lažnoj državi, naravno, sve je lažno. Sve državne institucije, svi državni poslovi. Pa je tako lažno, na primjer, i Ministarstvo zdravstva. 

O rezultatima rada tog ministarstva mnogo se čulo ovih dana. Na primjer, podatak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo da u Hrvatskoj godišnje od raka umre više od 14.000 ljudi te da se godišnje otkrije više od 22.000 novih pacijenata oboljelih od raka. “Hrvatska kontinuirano još od 90-ih svake godine ima sve više ljudi koji obolijevaju od raka i sve više njih koji od te bolesti umru, što je potpuno suprotno trendovima u razvijenim zemljama”, glasi  nevesela vijest. No zapravo ne mora biti tako. Eduard Vrdoljak iz splitskoga KBC-a, autoritet kad je riječ o borbi protiv raka, u razgovoru za T-portal tvrdi da se malim organizacijskim iskoracima stvari mogu dramatično promijeniti nabolje. “Uvođenjem multidisciplinarnog pristupa možemo poboljšati uspješnost liječenja za desetak posto. Umjesto da jedan doktor odlučuje o sudbini jednog pacijenta, mi možemo uvesti pravilo da niti jedan račun neće biti isplaćen bolnici ako bolesnika ne pregleda multidisciplinarni tim. 

Kolaps zdravstva "Molite Boga da vam ne treba hitna pomoć"

Zamislite da se svaki čovjek u državi liječi kao predsjednik države. Za sve velike političare su se organizirali konziliji, zamislite da vas ili mene danas sutra liječi takav tim. Vjerojatnost da će sedam ili deset liječnika raznih profila pogriješiti je puno manja nego kad pacijenta liječi jedan doktor. To je relativno besplatno, investicija je minimalna”. Zvuči sjajno, zar ne? No istodobno Vrdoljakov prijedlog zvuči realno kao i stihovi pjesme “Imagine” Johna Lenona (Imagine there’s no countries/ It isn’t hard to do/ Nothing to kill or die for/ And no religion too/ Imagine all the people living life in peace). Jer da uličnog čistača liječi konzilij kao premijera i predsjednicu, kako bi onda oni znali da su doista premijer i predsjednica? Po čemu bi se onda oni razlikovali od legendarnih običnih građana? To bi bilo isto kao da se njih dvoje na posao voze tramvajem, a ne blindiranim kolicima od nekoliko stotina tisuća nečega.

Da je i služba Hitne pomoći u Hrvatskoj lažna služba, svjedoči smrt osamnaestogodišnjaka u Zaprešiću. Mladić je umro na rukama očeva prijatelja, pred očima vozača Hitne pomoći i medicinske sestre. U vozilu Hitne pomoći, naime, nije bilo liječnika. Hrvatska je praksa da liječnik ne mora biti nositelj tima Hitne pomoći, da tim mogu činiti samo vozač i medicinska sestra. Liječnik u timu je, očito, luksuz namijenjen samo odabranima. Glasove iz struke koji upozoravaju na tu lošu praksu i kažu da voditelj tima u ambulanti ili u hitnoj službi mora i jedino može biti liječnik, na Markovu trgu nema tko čuti. Zanimljiva je reakcija ministra zdravstva na spomenuti događaj u razgovoru s novinarom portala Index. Na pitanje hoće li podnijeti ostavku zbog smrti mladića Kujundžić se počeo zanimati za novinarov curriculum vitae i lupetati nešto o šali i skrivenoj kameri. Novinar nije dobio odgovor na svoje pitanje. Bilo bi čudno da jest. Jer, podsjetimo, on nije razgovarao s originalnim ministrom nego s lažnjakom. Samo originalni ministar osjeća odgovornost prema javnosti i može dati nedvosmislen odgovor na jednostavno, jasno pitanje. Lažni ministar to ne može. Lažni ministar, također, ne može dati ostavku, to je radnja za koju je sposoban samo original. Kao što samo originalni premijer u originalnoj državi može smijeniti lošeg, neuvjerljivog ministra.