Sudeći po snimkama na Twitteru, ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić u ponedjeljak je u UN-u "puko načisto". Ambasadorica Kosova pri UN-u Vlora Citaku mirno je nakon sjednice VS-a UN-a razgovarala s kolegama iz SAD-a i Velike Britanije, kad je s dva ili tri metra udaljenosti Dačić počeo dobacivati nešto oko toga što je ona kazala da je Kosovo sada u fazi dekolonizacije od Srbije. Na tren se činilo kao da se začula i riječ "majku", a onda:

"Pa to su... Znaš 'ko je kolonizator? Ti što sjediš s njima!"

Polako je krenuo odlaziti, još je nešto govorio, čulo se da govori: "Glupa si koliko si teška." A kakvo je raspoloženje zbog Dačićevog ispada zavladalo u dvorani, čuje se sa snimke što ju je na Twitteru objavio ministar vanjskih poslova Kosova Behgjet Pacolli.

"Koji idiot, čovječe!", kaže na hrvatskom, možda na srpskom, glas iza mobitela kojim se sve snimalo.

U politici Srbije u bilo kojoj njenoj fazi jedini koji je imao više prostačkih ispada od Dačića, vjerojatno je samo Vojislav Šešelj. No, Šešelj nikada nije bio u nikakvoj vladi. Istina, imao je i Milošević odvratnih javnih ispada, ali prvenstveno kao optuženi za ratne zločine u sudnici u Haagu. Dačić je prije pet godina istresao svu silu vulgarnosti na novinara Kurira kad ga je ovaj pitao kako to da nekakav Miloševićev orden, vrijedan 150.000 eura, čuvaju u trezoru ministra unutarnjih poslova, a ne u trezoru Narodne banke.

"Je l' vam tu priču za orden dao Nebojša Stefanović!?", iskočio je iz kože Dačić, već tada kao i danas ministar vanjskih poslova i zamjenik premijera Aleksandra Vučića.

Stefanović je, inače, bio taj ministar unutarnjih poslova.

"Sad ću da ga nazovem da mu se naj*** majke! Što mi ovo radite? Čime sam to zaslužio? Sad vam je Nebojša super!? Ma j*** vas sve!", divljao je Dačić.

Poslije se ispričao za ispad, rekao je da je "reagirao primitivno", objasnio da je bio pod velikim pritiskom, i profesionalnim i tragičnim obiteljskim, te je rekao da je ljudski griješiti, kao što je ljudski i ispričati se. Tome se, načelno, ne bi imalo baš ništa za dodati. Doista je činjenica da čovjek pod pritiskom zna puknuti kako inače ne bi nikada. Samo, kod Dačića je to toliko čest slučaj da bi, da je visoki službenik u sportu, a ne u politici, bio ozbiljan pandan jednom Zdravku Mamiću s ove strane.

Miloševićev đak Dačiću, uzmi istoriju i vidi za koga se klalo u Srbiji!

U veljači ove godine argument s kojim je izišao protiv ambasadorice Kosova pri UN-u, opet je bila riječ o Vlori Citaku, bio taj da u UN-u ispred njegovog mjesta piše "Srbija", a "ispred nje piše Vlora Citaku. Da su se na taj način u nedavnoj prošlosti ponašali, primjerice, pregovarači u Londonu, Dublinu i Belfastu, još uvijek bi se naveliko ginulo po Sjevernoj Irskoj. Ili da su tako nastupale vlasti u Madridu, još uvijek bi ETA prijetila bombaškim terorističkim udarima po Španjolskoj.

Znao je Dačić još i gore.

"Pa, nije im ni Kurz pomog'o. Oni su slavili. Oni su slavili, Kurz i Thaci su slavili, e pa tako su i prošli. Preko koga su htjeli u Interpol, tako su i prošli", govorio je na presici u studenom prošle godine, djetinjasto ili primitivno, kako je kome draže, nedvosmisleno aludirajući na to kako na južnoslavenskim jezicima, od Slovenije do Makedonije, zvuči prezime austrijskog premijera Sebastiana Kurza.

Baš na toj presici moglo se primijetiti koliko je Ivica Dačić po svom načinu govora, gestikulaciji i izrazima kojima se koristi, nalik svom političkom ocu Slobodanu Miloševiću. U Miloševićevom SPS-u Dačić je još od sredine 1991., da bi mu na izborima 1992. i 1993., već u vrijeme najgore Miloševićeve strahovlade u Srbiji, bio glavni u stranci za informiranje i propagandu. Osam godina bio mu je glasnogovornik stranke i u Srbiji se za njega zabetonirao nadimak "Mali Sloba".

Na jednoj snimci tijekom posjeta Dačića Hrvatskoj, dok stoji uz Josipa Bozanića, čak je i fizička sličnost Miloševiću upravo spektakularna. Dalje, Dačić često običava pričati kako je onima tamo u Bruxellesu ili u UN-u ili u Strasbourgu "... rek'o, bre, ako vi mislite nama pričati da...", sve u tom stilu. A zapravo im nije mogao reći ništa takvog zato što on osim srpskog jezika ne govori niti jedan drugi. Jedini s kojima je u stanju razgovarati na takav način, političari s područja bivše Jugoslavije.

Kao što tek nakon završetka sjednice u UN-u dobacuje predstavnici Kosova, koje inače nije punopravna članica UN-a. Ili kad se u veljači ove godine na društvenim mrežama zakačio s Mirom Kovačem iz HDZ-a. Teško je reći što je Kovaču trebalo da se s takvim čovjekom ide prepucavati, osim da ga ispravi u mnoštvu povijesnih netočnosti, faktičkih, lako provjerljivih netočnosti što ih je Dačić iznosio, teško se oteti dojmu, ali valjda samo zato što mu je tako djelovalo zgodno gledati na Split i otpor pokušaju talijanske okupacije 1918.

Prije godinu dana Dačić je nabacio Hrvatskoj navodnu krivnju za Holokaust, u kontekstu NDH, čija Republika Hrvatska nije pravna nasljednica, jer je bila riječ o kvislinškoj, marionetskoj državi. Istodobno je ustvrdio da u Srbiji, nije izrijekom spomenuo da je to bilo pod kvislinškom vladom Milana Nedića, "Holokausta nije bilo". Pa mu je Expressov Emir Imamović Pirke održao kratku lekciju iz povijesti o "Beogradu čistom od Židova već 1942.".

Isto onako kao što se ne može opetovano prostačenje Dačića u javnosti nazivati nizom incidenata, tako se niti opetovano krivotvorenje povijesti, što Dačić čini, više nije moglo nazivati pukim neznanjem. Pa ga je Expressov kolumnist otvoreno optužio da laže, svjesno, i to da laže zato što je znao što su ljudi koji su tada bili oko njega, željeli čuti. Pa da je to sve...

"Oni znaju da nikad u životu nisam bio pijan niti da konzumiram alkohol", svojedobno je B92 zabilježio Dačićevu izjavu u parlamentu Srbije.

Na YouTubeu postoji kolaž snimki namontiranih poslije te izjave, na kojima se vidi da razbarušeni Dačić pjeva u autobusu, da daje izjavu blago zaplićući jezikom, potom još jedna izjava na kojoj još i trepće kako bi si izoštrio sliku, stječe se dojam pod djelovanjem magnitude od cca dva promila, a sličan dojam ostavlja i tijekom manjeg broja od svojih pjevačkih nastupa. Ministar Dačić, naime, obožava pjevati, najčešće narodne pjesme ili narodnjake na nekim terevenkama ili prijateljskim okupljanjima.

Pun je YouTube njegovih nastupa. Nekad se prepusti emocijama, pa krene razbijati tanjure, kao na skupu poslovnjaka u Paraliji, krajem ovog svibnja, kada je predsjednik Jedinstvene Srbije Dragan Marković Palma okupio 1200 biznismena i pozvao i Dačića. Usput, da, to je onaj Palma što ga je sebi u posjet nema tome dugo dozvao Milan Bandić, doživotni predsjednik Zagreba i nerealizirani gradonačelnik Hrvatske. Dačić posebno voli pjevati gostima iz visoke politike iz inozemstva.

Primjerice Recepu Tayyipu Erdoganu na turskom jeziku, kada je vrijedno čitao uz pjesmu tekst s papirića na stolu. Ili Vladimiru Putinu kad je pjevao "Kaljinku". No, već tu je to bilo na putu zlostavljanja glazbom, jer je Dačić pjesmu otpjevao isto onako kako pjeva i svaki narodnjački klasik, u istom stilu. Na YouTubeu se tako nalazi i uspomena na njegovu izvedbu Oliverove "Vjeruj u ljubav" u nekom klubu u Budvi. Jedan Oliver, pa u onakvoj izvedbi...

Po Europi, i po EU i po onom dijelu koji (još) nije u EU, kruži priča da su neki i uspjeli preživjeti kad je Ivica Dačić uzvanicima na inauguraciji Aleksandra Vučića pjevao "O sole mio". Opet u istom stilu. Preživjeli su se kleli da je Dačić tada bio pod utjecajem onoga što nikada ne konzumira.

Najbrutalniju glazbenu srdačnost ipak je priredio u srpnju 2016. Na svečanoj večeri u Parizu nakon summita Paris-Balkan on je i ovaj put jako dobro raspoložen na večeri koju je organizirao francuskih predsjednik Francoise Hollande iz sveg glasa pjevao albanskom premijeru Ediju Rami kojemu je bio rođendan. I opet "O sole mio", te "Santa Lucia". I to "a cappella". U njegovom stilu u kojem je znao pjevati s lokalnim pjevačicama u domovini. Povijest je upamtila da je s te večeri jedna od preživjelih bila i Angela Merkel.