Bila je to krasna prilika da se Ivici Dačiću, ministru vanjskih poslova Srbije, obezvrijedi logika i osvrne trud, kako je to već pjesnik rekao nekada davno.
"Točno je da nismo jednaki, mi nismo bili na strani Hitlera, nismo provodili holokaust nad Židovima i Hrvatima, nismo tjerali Hrvate da nose obilježja kao što su Srbi i Židovi morali nositi tijekom Drugog svjetskog rata - Židovi žute, a Srbi plave trake", rekao je šef srbijanske diplomacije odgovarajući premijeru Andreju Plenkoviću na već nešto što karakterizira odnose dvije male, jadne države na rubu Europe, karaule s jedne i druge strane velikog svijeta.
On, Dačić, svjesno je lagao, držeći se nadmeno ne zato da laž učini uvjerljivijom već zato što zna da je upravo ta laž ono što se želi čuti tamo gdje je poruku poslao i da zbog toga neće dočekati pitanje o tome kako je, recimo, general Alexander Lohr u Berlin mogao javiti: "Belgrad ist Judenfrei". Bilo je to krajem kolovoza 1942., nakon što je isprobana dušegupka, kamion koji su majstori raznih struka iz tvornice Gaubschat Fahrzeugwerke GmbH pretvorili u pokretnu plinsku komoru za sve što nisu imali ni toliko sreće da umru malo kasnije, u koncentracijskom logoru na Sajmištu, na mjestu unutar NDH, na koje su dovođeni stradalnici iz Srbije.
Davidova oca Efraima zvali su Franjo. Njegova je majka, sudeći po imenu – Bojana – bila etnička Srpkinja. Imao je deset godina kad su došli po žene i djecu iz znamenite i opustošene beogradske Jevrejske ulice.
"On je tada nešto pisao ili crtao... sjedio je na maloj stolici, a bilježnicu je držao na većoj stolici, tako je pisao... Teško mi je bilo bez suza da se pozdravim sa njim, samo sam ga poljubila. To je bio naš rastanak posljednji, to je bio 17. listopada 1941. godine", ispričala je njegova rodica Nada Karaičić. David Bivas, jasno je, nije preživio logor.
Tako je, dakle, bilo one 1941. u Srbiji Milana Nedića, koja nije bila na strani Hitlera nego s njima, niti su Židovi i Hrvati nosili žute i plave trake. Prvi jer ih nisu imali kad staviti, a drugih, mahom, nije bilo.
Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije lagao je, da opet ponovimo, na veliko i bez zadrške. Ovdašnja su vlast i njena diplomacija samim time dobili krasnu priliku da mu obezvrijede logiku i osvrnu trud, samo...
Ante Pavelić i Nedić, Maks Luburić i Draža Mihailović, ustaše i četnici, takozvana Nezavisna Država Hrvatska i kvislinška Srbija, sve je to povijesni šljam i jad dostojan prezira, kriv za, s jedne strane granice, istrebljivanje Židova, Srba, Roma... a s druge Židova, Roma i muslimana. I tamo daleko i ovamo blizu, jednako, antifašisti su bili mrži od najmržeg neprijatelja. I da, djeca su ubijana plinom, muškarci kamom, žene kako se stiglo. NDH i Srbija iz Drugog svjetskog rata bile su tek ispostave Hitlerova Berlina na Balkanu, a sitne razlike, za razliku od krupnih, nikom nisu olakotna okolnost. Drukčije rečeno, broj žrtava logora je važan, svakako da je važan!, ali nije nevažan ni oblik logora ni način pretvaranja gradova u Judenfrei.
Mogli su, samo da je sve kao što odavno nije, Andrej Plenković i njegova blazirana šefica diplomacije Marija Pejčinović Burić podsjetiti Dačića na Lehra i Ljotića, Sajmište i dušegupke, na Užičku republiku i niti jednu, ali niti jednu veliku bitku vođenu protiv nacista na teritoriju Srbije do pred kraj rata, na 1318 Šibenčana na Sutjesci – uz oko tri-četiri građanina Beograda - na dalmatinske brigade na Neretvi, na hrvatske komuniste s kojima su se ovdašnji Srbi borili protiv ustaškog terora, na Ivu Lolu Ribara i Vladimira Nazora, na to da se u NDH desio i holokaust i ustanak koji je izrodio jednu od četiri velike vojske zaslužne za pobjedu nad fašizmom u Europi...
No da bi se ta logika Ivice Dačića obezvrijedila i njegov trud osvrnuo, trebalo je, prvo, ne oskvrnuti ovdašnji antifašizam i ne obezvrijediti partizansku pobjedu nad okupacijskim vojskama te ustašama i četnicima, onima što su zajedno bježali do Bleiburga, gdje se, zahvaljujući oftalmološkim problemima, jedni prave da nisu vidjeli druge, a drugi tvrde da tu austrijsku pripizdinu nisu uopće registrirali marširajući pored ostataka Maksovih mesara.
Lako je, užasavajuće lako, Ivici Dačiću bilo reći: "Točno je da nismo jednaki, mi nismo bili na strani Hitlera, nismo provodili holokaust..." kad se na adresi na koju je poslao poruku smjenjuju oni što su počeli s prijedlogom miksanja kostiju, nastavili s rehabilitiranjem Ive Rojnice, pa preko pretvaranja Jasenovca u zabavni park stigli ustvrditi kako Zagreb nije oslobođen 1945., dok su "nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine". Oni Hrvati od kojih je, ukoliko je nejasno, Tito bježao u bosanske šume, dok su im se Đujićevi i ostali četnici od bitaka oporavljali u Splitu!
Skoro tridesetogodišnja borba protiv antifašizma, promicanje revizionizma, ignoriranje ustavnih temelja suvremene Hrvatske, epske laži o višestrukim logorima, Savi što teče uzvodno i zlim komunistima koji su ubili sve Hrvate od Apatina do Australije... nisu uzrok Dačićeve laži, jer on bi, kao đak Slobodana Miloševića, lagao svakako, ali jesu razlog zbog kojeg mu je moralno upitno odgovarati neupitnim činjenicama. Istim onima protiv kojih traje najdulja neprijateljska ofenziva do sada.
