Glavna zasluga Ivice Račana je u tome što je kao predsjednik tada jedine zakonom dopuštene stranke odlučio raspisati prve demokratske izbore u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj 1990. godine te je omogućio da demokratski izabrani HDZ preuzme vlast te godine. Daljnja njegova zasluga odnosi se na njegov premijerski mandat od 2000. do 2003. godine kada je otvoren put prema europskim integracijama, a isto tako u njegovom mandatu otpočela je izgradnja autoceste prema Splitu. Valja napomenuti da su tadašnje cijene izgradnje bile znatno manje negoli u vrijeme HDZ-ovih vlada kada se novac namijenjen za infrastrukturu koristio i za stranačke potrebe. Glavna mana Ivice Račana bila je sporost u donošenju odluka jer da je bio brži i odlučniji njegova bi vlada napravila i znantno više no što jesu - rekao je za Express politički komentator Božo Kovačević povodom rođendana pokojnog Ivice Račana.

Ivica Račan rođen je 24. veljače 1944. u njemačkom Ebersbachu u radnom logoru. U politiku je ušao 1972. godine, a na prvim parlamentarnim izborima u RH 1990. Račan i njegova stranka mirno su predali vlast HDZ-u. Dvije godine kasnije umalo se povukao iz politike kad je njegova stranka na novim izborima doživjela debakl. Odlučio je ostati, a veličinu svoje uloge u politici potvrdio je 2000. godine kad je postao premijer Republike Hrvatske.

Jedan od njegovih najupečatljivijih citata izgovoren je u predizbornoj kampanji 2003. godine.

"Kada bih vam sada mogao naslikati moju sliku Hrvatske u budućnosti, bio bi to osmijeh. Osmijeh na licu djeteta. Osmijeh koji govori da mu u školi nije dosadno i teško, osmijeh koji jasno kaže da tete u vrtiću uvijek imaju vremena za njega. Osmijeh kojim pozdravlja svoje roditelje, zadovoljne što su mogli kupiti veći stan u kojem ono ima svoju sobu. Osmijeh jer djed ima poštenu penziju i mogu ići zajedno na utakmicu bez straha od nereda. Osmijeh djeteta koji živi u jednoj normalnoj zemlji i zna kad poraste i počne putovati svijetom, nigdje mu neće biti neugodno, sa svima će se lako sporazumjeti i moći će ponosno reći: "Hej, ja sam iz Hrvatske". Takvu sliku naše zemlje ja vidim i siguran sam da je mnogi od vas dijele sa mnom. Tu sliku Hrvatske nosim sa sobom već dugo vremena."

Okolnosti njegovog rođenja nikad nisu do kraja u potpunosti rasvijetljene. Otac mu je podrijetlom Osječanin, a majka s ličkog područja. Prema jednoj teoriji, Njemica je Račanovu majku izvukla iz njemačkog koncentracijskog logora u visokoj trudnoći i tako spasila njezin i život nerođenog sina.

Prema drugoj teoriji, Račanovi roditelji su bili u logorskoj službi, deportirani u Njemačku kao poluslobodna radna snaga. Njemačka je, u nedostatku radnika, preko organizacije Tot, uvozila radnu snagu iz okupirane Europe. Ljudi koji su na taj način ušli u nacistički logorski sustav primali su plaću, bili su formalno slobodni, ali nisu mogli otići van...

Ivica Račan tek je 1993. godine pronašao krštenicu i tako sa 49 godina saznao da je rođen ne 1943., nego 24. veljače 1944. godine. Nakon vjenčanja s Dijanom Pleštinom ona ga je nagovorila da odu u Njemačku i otkriju tajnu njegova djetinjstva. Našli su čak 13 mjesta po imenu Eberbach. Išli su od jednog do drugog i fotografirali crkve u njima kako bi ih Račanova majka mogla prepoznati. I tako su, sasvim slučajno, u jednom od Eberbacha otkrili staricu koja je u svojem obiteljskom albumu imala fotografije s krštenja malog Ivice, pisao je 24sata prošle godine.

Račan je tada, prema pisanju nekih hrvatskih medija, otkrio tajnu svog podrijetla, ali o njoj nikad nije javno govorio. Logorsku pretpovijest svoje obitelji Račan je sačuvao za sebe i najbliskije osobe. Zapravo, svoju intimu uvijek je držao dalje od očiju javnosti do samog kraja...

U Savez komunista se učlanio već 1959. godine na prijedlog prijatelja Nikole, navodno fanatičnog mladoga komuniste. Tada je imao samo 15 godina. 

Račan je od 1968. do 1971. godine bio zaposlen na Institutu za društveno upravljanje. Politička karijera kreće mu uzlaznom putanjom od 1972. godine. Nakon Titova čišćenja hrvatskog kadra (proljećara) u Karađorđevu u Vojvodini 1971. godine najistaknutiji ljudi hrvatske Partije morali su odstupiti s vodećih pozicija u Savezu komunista. Na ispražnjena mjesta trebali su zasjesti mladi lavovi. A u općinskoj organizaciji Saveza komunista Centar, za ideologiju je, kao volonter, bio zadužen upravo jedan takav - mladi Ivica Račan.

Bio sam predmet žustre rasprave u omladinskoj organizaciji, kazao je jednom Račan. I to zbog - nemorala. Zabranjeni flert s jednom curom jer sam za njezin razred bio zadužen

U Slavonskom Brodu obitelj Ivice Račana živjela je na farmi, koju su gradske vlasti doslovce pretvorile u smetlište pa su dugo bili okruženi hrpama smeća. Račan je zbog toga tužio državu, ali sud nikad nije presudio u njegovu korist.

Sasvim iznenada u srednjoškolcu Račanu probudio se interes za glumu. Želja je rasla iz dana u dan i konačno je nakon mature odlučio otići na prijemni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kad su stigli rezultati, želja je naglo splasnula. Profesori su zaključili da mladi Ivica nije zadovoljio na prijemnom ispitu.

Prodaju maglu Sve ih je strah izbora da ne popuše fotelje

U školi je Ivica Račan bio osrednji učenik, pišu njegovi biografi. Prezirao je štrebere, a tadašnje školske programe smatrao je zastarjelima i skučenima.

On i njegovo društvo u to su, za njih burno vrijeme, čitali djela američkog književnika Williama Faulknera i irskog pisca Jamesa Joycea. Pritom su vodili žestoke rasprave o marksizmu i filozofiji. Prema vlastitim riječima, bio je frajer, mnogo je pio, osim Faulknera čitao je i drugu američku literaturu.

Posebno je uživao u pločama velikana Fats Dominga i Elvis Presleya. Prvi je u Slavonskom Bordu nosio traperice. A Talijanima je kao mladić prodavao žabe i tako zarađivao za džeparac. Nakon neuspjeha na Akademiji dramskih umjetnosti odlučio je studirati pravo. Diplomirao je u roku i potom kao mladi znanstveni suradnik dobio posao na Institutu za društveno upravljanje.

Nakon Drugog svjetskog rata obitelj Račan se vraća u Hrvatsku i živi na raznim mjestima, od Božjakovine, navodno čak i Gline, preko Kutjeva do Slavonskog Broda. Njegovi roditelji iako nisu bili imućni uspjeli su ga odškolovati.

Slavonski Brod šezdesetih je godina slovio kao rasadište najkvalitetnijeg revolucionarnog kadra. Iz Broda su potekli Đuro Salaj, Đuro Đaković, Greta Kavaj, braća Mišković...Kadrovi iz Slavonskog Broda, zahvaljujući tome, uglavnom nisu prolazili rigorozne partijske provjere. Zato je mladom Račanu, svježe diplomiranom pravniku , uz partijski staž koji je trajao od 1959. podrijetlo iz ovog kraja značilo snažnu preporuku u karijeri.

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Kad je, nakon Karađorđeva, mjesto ideologa u Gradskom komitetu u Zagrebu morao napustiti Đuro Despot - optužen zbog suradnje sa Savkom Dapčević Kučar i Mikom Tripalom. Postavilo se pitanje: Koga kooptirati? Bilo je logično da se na mjesto 1972. postavi ideolog najjače partijske organizacije u gradu, a to je bila ona u zagrebačkog općini Centar.

Tako je Račan postao prvi ideolog zagrebačkih komunista. Dakle, čovjek koji odlučuje o smjeru Partije. Životna putanja nije mu bila laka. Obilježavali su je stalni sukobi s Partijom. "Najprije sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist pa onda socijaldemokrat".

Na 14. kongresu SKJ -e otvoreno se sukobio sa velikosrpskim idejama Slobodana Miloševića. Naime, Ivica Račan rekao je slovenskoj delegaciji da će, ako oni napuste 14. kongres SKJ u siječnju 1990. otići i Hrvati. I zaista, delegati Slovenije ustaju i izlaze, a Račan traži prekid Kongresa. Kongres se nastavlja pa Račan s delegatima izlazi iz dvorane.

- U jednoj od dvorana naši delegati su se izjašnjavali o odlasku s Kongresa. Jedna novinarka je banula oko 2 sata i rekla da je Milošević ondje namjestio mikrofone i naše tajno glasovanje pustio u eter Radio Beograda. Mislio je da neću dobiti podršku delegata - prisjetio se jednom prilikom Račan. Ivica Račan je napuštanjem tog Kongresa otvorio Hrvatskoj put u demokraciju a njegova presudna pobjeda je bila i ona kad je 1990. pobijedio hrvatske komuniste koji su bili za očuvanje SFRJ.

Imao je potpunu amneziju, morao je ponovo učiti govoriti i hodati no bio je sretan što se izvukao nakon stravične prometne nesreće 1978. godine. Naime, na dionici autoceste Zagreb-Beograd 1978. godine u teškoj je nesreći poginulo više od deset ljudi. Vozač u automobilu njemačkih registracija zaspao je za volanom i sudario se sa kamionom. Iza kamiona išao je automobil u kojem je bio Račan. Udario je u prikolicu kamiona. Dvojica njegovih suputnika, savezni ministar unutarnjih poslova Milan Mišković i Franjo Sertić, general pukovnik JNA i šef KOSA-a, poginuli su.

- Otad manje ozbiljno shvaćam svoju ulogu u poslu i društvu te nemam više opsesiju o svojoj posebnoj misiji kao što je imaju neki drugi - prisjetio se Račan nesreće u jednom od intervjua.

Život mu je spasio neki stranac koji nije htio čekati Hitnu, nego ga je prevezao u Dom zdravlja u Ivanić gradu. Imao je frakturu lubanje, uslijed čega je izgubio pamćenje, a zbog nesreće je sporije govorio.  Nekim je prijateljima rekao  da je tijekom nesreće čuo Božji glas no kasnije je to opovrgnuo. Oporavljao se više od godinu dana.

U svom stanu Račan je imao improvizirani atelje jer je veći dio svoje političke karijere slikao ženske aktove. Slike je darovao, a nikad nije dopustio da neku od njih objave novine ili drugi mediji. Najbliži prijatelji su mu, baš zbog sklonosti slikarstvu, nadjenuli ime Žan (Jean) aludirajući na francuske umjetnike, a Edo Murtić mu je jednom prilikom rekao da je bolji slikar nego političar.

Račan je osobito volio impresioniste, čije je radove upoznao u Parizu 1968. godine kad je ondje bio na studentskom buntu.
Druga Račanova strast u kojoj je iznimno uživao je tenis. Bijelim sportom počeo se baviti puno prije nego što su reketi i loptice postali planetarno popularni. U Beogradu je čak kao član CK imao stan u blizini teniskog igrališta. Život bez tenisa, tvrdio je, bio mu je nezamisliv. Kako bi pomogao Plavom telefonu za djecu žrtve nasilja, Račan je 2003. godine s mladim nadama tog sporta  igrao tenis na zagrebačkom velesajmu.

Krajem studenog 2006. godine patio je zbog snažne konstante boli u ramenu. I on i liječnici koji su ga pregledali mislili su da je riječ o ozljedi ramena jer je obožavao i često igrao tenis. No krajem siječnja dr. Josip Paladino otkriva mu tumor na ramenu, no prvi su se nalazi pokazalo znatno lakšima od stvarnog stanja. Od tog trena ništa mu nije išlo u prilog - početna dijagnoza prerasla je u razorni karcinom bubrega, koji je metastazirao na rame, a kasnije i na mozak.

Mnogi liječnici već su tada govorili da je riječ o teškom tumoru, jer tumor bubrega tek u posljednjoj fazi metastazira u rame. U Münchenu je proveo 37 dana, a operirali su ga dva puta. Prvi put su mu odstranili lijevi bubreg, mokraćovod i limfne čvorove. Nekoliko dana kasnije, tijekom četverosatne operacije, Račanu su uklonili i metastazu iz desnog ramena.

PREBACIVANJE LOPTICE Bandić i Kikaš 'smjestili' Beri i SDP-u milijunski dug

Liječnici münchenskog Bogenhausena bili su prilično suzdržani u prognozama o izlječenju, a ni Račan nije htio govoriti o bolesti. Nakon postavljanja konačne dijagnoze liječnici su najavili liječenje tzv. pametnim lijekom Sutentom. Riječ je o lijeku koji navodno uništava isključivo stanice tumora i nije štetan za zdravo tkivo.

U Münchenu su ga posjećivali samo bliski članovi obitelji, a stranačke kolege i prijatelje nije htio opterećivati svojom bolešću. U cijeloj toj teškoj situaciji, doživio je i nešto prekrasno. Tijekom liječenja u Münchenu dobio je prvog unuka - Ognjena. Upravo njega prvog je posjetio nakon povratka u Zagreb. Prema Račanovoj direktivi, javnost je pravodobno dobivala informacije o njegovoj bolesti. Hrabro i korektno, nije htio zatajiti istinu.

U četvrtak ujutro, 11. travnja 2007. Račanovo stanje se naglo pogoršalo. Već od jutra počeo je gubiti svijest, tek povremeno otvarajući oči. Dan poslije iz SDP-a stiglo je priopćenje da se Račanovo stanje naglo pogoršalo i ušlo u kritičnu fazu.

U petak navečer je SDP priopćio da se njihov dotadašnji šef nalazi u stanju sužene svijesti uz povremena buđenja. Račan je posve izgubio, zbog jakih analgetika svaku mogućnost komunikacije s okolinom. Sljedećih deset dana Račanovo stanje je uglavnom bilo nepromijenjeno. Posjeti stranačkih dužnosnika i javnih osoba su posve prekinuti, a uz Račana je ostala samo njegova obitelj, koja cijelo vrijeme nije davala izjave za javnost.

U jednom trenutku metastaze su prestale agresivno rasti pa je zbog prekida uzimanja analgetika, Račan privremeno dolazio svijesti i u tim trenucima navodno nije trpio bolove. no liječnici su bili svjesni toga da je poboljšanje samo privremeno. Ipak Račan je 20. i 21. travnja, prije sjednice Glavnog odbora SDP-a s dr. Mirandom Mrsićem dogovarao tekst o svom zdravstvenom stanju koji je dr. Mrsić ujutro pročitao na sjednici Glavnog odbora stranke.

U to vrijeme obavio je i nekoliko kratkotrajnih telefonskih razgovora s najbližim prijateljima i liječnikom. Navodno je telefonski razgovarao i s bivšim njemačkim kancelarom Schroederom. Bilo je to, nažalost, kratkotrajno poboljšanje. Račan ni u jednom trenutku nije pristao da ga se spoji na medicinske aparate, a njegovu su želju poštivali.

U noći na nedjelju, 29. travnja stanje Ivice Račana se naglo pogoršalo i došlo je do zatajenja vitalnih organa, nakon čega je umro. Ivica Račan je izdahnuo u 3,05 sati  pa su vijest o njegovoj smrti javnosti priopćili tek u nedjelju ujutro.