Lijepe, mlade i alternativne: jedna je, modno osviještena, kose obojene u ružičasto. Postupak bojenja i upotrijebljene boje nisu ekološki prihvatljivi. Druga, sitnija, tamnokosa, ljupka. Obje izrazito europskih fizionomija. Premda im je nemoguće odrediti klasno i etničko podrijetlo, djeluju vrlo engleski. Jednoj je ime Phoebe Plummer, druga je Anna Holland. Jedna je iz Londona, druga iz Newcastlea. Predstavljaju se kao klimatske aktivistice iz koalicije Just Stop Oil, obje su u reklamnim majicama svoga pokreta, marketinški vrlo atraktivne agende: zabrana fosilnih goriva i briga za svu svjetsku sirotinju koja stradava zbog gospodarske i ine politike velikih. Nakon što su limenkama Heinzove paradajz juhe pokušale uništiti jednu od slika iz ciklusa Van Goghovih “Suncokreta”, onu najslavniju, koja se reproroducira po zidnim tapetama, mušemama, poklopcima zahodskih školjki i školskim bilježnicama, nekim su se superljepilom dlanovima prilijepile na zid i čekale policiju. Svoj performans su snimile, a nakon toga pozirale su, tako zalijepljene, smrtno ozbiljnih izraza lica, pored vandaliziranog Van Goghova djela. Jedna je, ona crna, pritom u ruci držala Heinzovu juhu, kao da sudjeluje u televizijskoj reklami.

Ovo je pripovijest koju su uspjele sročiti: “Što vrijedi više, umjetnost ili život? Vrijedi li više od hrane? Više od pravde? Je li vas više briga za zaštitu slike ili zaštitu našeg planeta i ljudi? Kriza troškova života dio je troškova naftne krize, gorivo je nedostupno milijunima gladnih ljudi. Ne mogu si priuštiti ni podgrijavanje limenke juhe”. Neka jedu gaspačo, htio sam im reći. Neka jedu gaspačo!

Između ekoloških aktivistica Phoebe Plummer i Anne Holland i afganistanskih talibana koji su, pored svega drugoga što će učiniti, uništili goleme statue Bude u Bamijanu, razlika je samo u ideološkoj i marketinškoj agendi, razlika je u pripovijesti. I razlika je, naravno, u tome što njih dvije nazivamo aktivisticama, a talibane nazivamo teroristima. Razlika u terminologiji proizvodi i razliku u postupanju policije: da su talibani, ili koji od njihovih islamističkih rođaka, u vrlo širokom rasponu od Erdoganovih do iranskih, katarskih, malezijskih, indonežanskih ćudoredarstvenika u ime islama i muslimanske uvrijeđenosti artefaktima zapadne kulture i zapadnjačkog načina života, napali neku sliku u londonskoj Nacionalnoj galeriji, u najboljem bi slučaju prošli s teškim batinama. Napad na sliku ili na kip bi, kao i u slučaju statua Bude u Bamijanu, bio protumačen kao napad na sve nas. Da su Phoebe i Anna Ahmet i Mustafa ili da su Fatma i Emina, spopala bi nas sve zajedno tjeskoba, a s tjeskobom i osjećaj ugroženosti. Naša superiorna kultura, u čije se vrijednosti uglavnom ne sumnja - osim ako su rodno, rasno ili kulturološki nekorektne, tad ih cenzuriramo i zabranjujemo - bila bi napadnuta od inferiorne kulture. Međutim, kako su Phoebe i Anna naše cure, tako i izgledaju, kako smo i sami razvili ekološku i klasnu svijest, brinu nas zagađenje i glad u svijetu, tako ćemo ozbiljno razmišljati o njihovu postupku te ćemo u njemu nalaziti ne samo racionalni smisao, nego i plemenite razloge. Dobro, možda ne bismo učinili isto što i njih dvije, ali skoro da smo njihovi istomišljenici. Ako i nismo, one su samo neke ekscentrične djevojke s društvenih mreža i s naših zabavnih portala. Aktivizam kao oblik javne zabave. Uglavnom, ništa strašno.

Slika koju su pokušale uništiti navodno je procijenjena na 84 milijuna dolara. Vjerojatno je to nerazumno veliki novac, kojim bi se mogla nahraniti mnoga gladna djeca. Ali ne tako da uništimo sliku. Osim toga, u kakvoj bi mogla biti vezi Van Goghova slika s naftnom krizom i gospodarskim prilikama u svijetu? Ona je mrtvi kapital, galerijski izložak koji nije na prodaju, vrijedan predmet koji baš nikad, u dugoj svojoj povijesti, još od vremena kad je bio bezvrijedna mazarija jednoga nepoznatog lokalnog čudaka i psihotičara, nije došao u simboličnu vezu s energetskim i gospodarskim prilikama u svijetu. Njegova cijena tiče se stanja na tržištu umjetnika i golemog bogatstva koje je u rukama nekoga svijeta koji se bavi kolekcioniranjem umjetnina. Ali zar su “Suncokreti” za to krivi? Ili je kriv mrtvi Van Gogh? Uostalom, zar smo sigurni da se kolekcionari umjetnina ne brinu za gladne u svijetu i ne zalažu za zaoštravanje klimatskih protokola i zabranu fosilnih goriva?

Mlade ekološke aktivistice su, kao i njihovi danas nešto stariji afganistanski kolege, uništavale umjetničko djelo iako to djelo nije imalo nikakve veze s idealima za koje se zalažu. Osim ako sav svijet ne treba pokoriti Allahovu nalogu da je ljudima zabranjeno da prikazuju, crtaju, vajaju, fotografiraju ljudsko lice, i ako sav svijet ne treba pokoriti ekološkom imperativu da sve materijalne vrijednosti zajednice trebaju biti uložene u sprečavanje prijeteće klimatske katastrofe. Ali koja je onda razlika između islamističkog, talibanskog terora, i terora britanske ekološke koalicije Just Stop Oil? Ta što iza jednih stoji metafizički, a iza drugih meteorološki autoritet? Zašto mislite da su meteorološki autoriteti iznad metafizičkih autoriteta?

Pokušajmo zamisliti kako bi izgledao svijet bez Van Goghovih “Suncokreta”, u kojemu bi, je li tako, izbjegnuta bila ekološka i prehrambena katastrofa, protiv koje se zdušno bore dvije mlade Britanke. Svijet bez umjetnosti, ili svijet u kojemu bi umjetnost bila bezvrijedna, jer bi se sva vrijednost pretočila u obnovljive izvore energije i u hranu za gladne. Taj svijet izgledao bi upravo onako kako danas izgleda talibanski Afganistan. I bio bi zasnovan na jednako iracionalnim postavkama. Jer koliko god vam se na prvu čini da su ekološki imperativi razumniji od islamističkih imperativa, činjenica da Van Gogh nema baš nikakve veze s gladnima u svijetu i s naftnom krizom, s fosilnim gorivima ili s ratom u Ukrajini, a da su njih dvije napale upravo Van Gogha, savršeno precizno svjedoči da se iracionalnost njihova aktivizma ne razlikuje od iracionalnosti talibanskog terorizma.

Anna Holland, ljupka tamnokosa djevojčica, koja pozira s Heinzovom juhom, koju gladni u svijetu ne mogu podgrijati jer nemaju dovoljno goriva, dolazi iz Newcastlea. Tamošnji čuveni nogometni klub u svom vlasništvu ima barem dvojicu igrača čija pojedinačna vrijednost, prema aktualnom Transfermarktu, prelazi pedeset milijuna eura. Uz tu, vrlo važnu razliku što Bruno Guimarães i Alexander Isak, 25-godišnji Brazilac i 23-godišnji Šveđanin, čije usluge, obojice pojedinačno, vrijede koliko i “Suncokreti”, itekako imaju veze ne samo s problemom fosilnih goriva, klimatskim promjenama i energetskom krizom, nego novac kojim su plaćeni potječe upravo od trgovine naftom. Vlasnik Newcastlea je, naime, međunarodni zločinac, sadist i ubojica Mohammed bin Salman, saudijski princ i trenutačni vladar Saudijske Arabije, zemlje koja je jedan od najvećih pojedinačnih svjetskih proizvođača nafte, ali je i najveći pojedinačni pokrovitelj terorizma u svijetu. Bin Salman je onaj manijak koji je naredio brutalno mučenje i likvidaciju novinara Džamala Kašogija. Pokrovitelj je javnih pogubljenja kamenovanjem, najbrutalniji svjetski zatiratelj ljudskih prava, u čijoj je zemlji zabranjeno ispovijedanje bilo koje druge vjere osim islama vehabitskog tipa. Pritom, Bin Salman vodi rat u Jemenu, i to ne samo oružjem, nego i iznurivanjem i ubijanjem jemenskoga naroda glađu i žeđu.

I, naravno, svaki nogometaš Newcastlea je, u mjeri vlastitih moralnih i intelektualnih kapaciteta, izravno suodgovoran za naftnu krizu, glad u svijetu, klimatsku katastrofu. No činjenicu da su im krvave ruke, Bruno, Alexander i njihovi kolege lakše će podnijeti jer ni vlasnici drugih velikih nogometnih klubova u Europi nisu mnogo plemenitiji od Mohammeda bin Salmana. Mnogi od njih potječu iz energetskog sektora. A svjetsko prvenstvo će se za koji tjedan igrati u Kataru, jednom od najvećih svjetskih proizvođača zemnog plina. Pod ovom nevelikom državicom, kojom upravlja jedna teokratski inspirirana obitelj, četrnaest je posto ukupnih svjetskih rezervi zemnog plina...

Ali zaboravimo Katar, vratimo se načas Newcastleu i Bin Salmanu. Anna Holland, djevojka koja je s Phoebe Plummer pokušala uništiti Van Goghovu sliku, rođena je i živi u gradu koji je jedno od simboličkih središta zla protiv kojega se, tobože, bori ekološka koalicija Just Stop Oil. Ali umjesto da napadnu stadion Newcastlea, umjesto da juhom od rajčice zaliju Brunu Guimarãesa i Alexandera Isaka ili da ih nekom agresivnijom akcijom spriječe u igranju nogometa i realiziranju njihove tržišne vrijednosti, Anna Holland i Phoebe Plummer napadaju “Suncokrete”.

Čovječanstvo je svjesno sebe, čovječanstvo se transformira u civilizaciju, upravo zahvaljujući Van Goghovim “Suncokretima” ili statuama Bude u Bamijanu, koje zahvaljujući talibanima više ne postoje. Umjetnička djela, knjige, pismenost, velike pripovijesti, filmovi i fotografije ono su oko čega se formira zajednica ljudi. Zahvaljujući kulturnim artefaktima, zahvaljujući Van Goghovim “Suncokretima”, mogućom postaje svijest o ljudskosti, svijest o opstanku Zemlje, svijest o gladnim ljudima, svijest o klimatskim promjenama. Na kraju krajeva, svijest o ekologiji, o Bogu, o islamu i kršćanstvu... Nije ta Anna Holland baš tako glupa i zaslijepljena, kao što ni talibani nisu tako glupi i zaslijepljeni da ovoga nisu svjesni. Pa zašto onda te djevojke ne udare po blagu princa Bin Salmana, koje im je u prvom komšiluku?