Onda se, u zimu, stvari počinju mijenjati. Američkim teretnim herkulesima strani novinari gotovo rutinski ulaze i izlaze iz grada. Oklopni ih transporteri dovoze s aerodroma u centar. Domaći novinari su diskriminirani, jer ne mogu ni unutra, ni van, ali je nemoguće stvoriti jasno pravilo, nemoguće je stvoriti jasnu formu diskriminacije. I kako zabraniti sarajevskim novinarima da se ukrcavaju u teretne avione UNPROFOR-a, a istu stvar dopuštati domaćim stringerima, koji rade za francuske, američke, njemačke novinare? Tako na kraju biva dopušteno i domaćim da lete herkulesima, na što se po Sarajevu stvara pomama za press akreditacijama. Ugledni ljudi, sveučilišni profesori, akademici, razbojnici i kriminalci, viđenija gospoda kojoj više nije do rata, svi oni započinju tada jednokratne novinarske karijere. Naravno da unproforci to odmah razotkrivaju, pa se vraća zabrana za domaće novinare, uz obrazloženje da će tako biti sve dok se u gradu ne razbistri tko jest novinar, a tko nije novinar. Pa iako se nikad ništa neće razbistriti, zabrana se poslije skida, pišu se molbe za kartu tog fantastičnog Maybe Airlinesa, koji s ponosom kontroliraju norveške snage, i onda se jednima molbe prihvaćaju, dok se drugima odbijaju.

Recimo, postojao je u našim životima na Sepetarevcu čovjek koji se zvao Miloš Kablar. Moj otac, doktor Dobroslav Jergović, honorarno je radeći u domovima zdravlja na Palama i Sokocu još sedamdesetih liječio Miloševe djeda i obje babe. Obitelj je doktoru bila silno zahvalna, a ta se zahvalnost manifestirala posve neprikladnom količinom darova u rakiji, mesu, siru, krumpiru, u čestitkama i u različitim verbalnim miloštama doktoru i cjelokupnoj njegovoj familiji. I premda je doktor, kao što od ranije znamo, bio rastavljen, darovi i milošte širile su se na oba kraka njegove obitelji, pa smo i mi na Sepetarevcu morali gledati kamo ćemo s kablarovskim rakijama, pečenicama i sirevima. Sve to, naravno, gane čovjeka, i on nikako ne može na to odgovoriti grubošću, tako da na kraju biva i silno izmaltretiran i grdno obavezan svim tim darovima i miloštama. Jedan očev kolega, pedijatar, stari doktor Z. je, pomalo u šali, a pomalo bogme i u zbilji, rekao da protiv toga ima samo jedan lijek: plava kuverta! Kako, bolan, plava kuverta? Pa fino, kazao je on, kad im počneš uzimati plavu kuvertu, prestanu te gnjaviti. I puste te da ih zaboraviš, kao što i oni zaborave tebe. Nismo ga upitali koliko novca treba biti u plavoj kuverti, mora li biti u devizama ili može i u dinarima. Samo smo htjeli da ta njegova neugodna šala prođe i nestane...

E, unuk i sin zahvalnih Kablara ugledao se u mog oca, pa je poželio da u Sarajevu studira medicinu. Teškom mukom se uspio upisati, ali za godina studiranja, mimo opštenarodne odbrane, nije uspio položiti više od dva ispita s prve godine, tako da je na kraju izgubio pravo na školovanje. Svidjelo mu se, međutim, u Sarajevu, pa je tu živio izdržavajući se kojekakvim poslovima. Pomagao je majstorima u zidarskim, soboslikarskim, keramičarskim, vodoinstalaterskim i kojekakvim drugim poslovima, ali ni u čemu sam nije postao majstor. Ubacivao je ljudima ćumur u podrume, uznosio je sa sebi ravnima klavire na više katove nebodera, marljivo je utovarivao, isto-varivao, obavljao selidbe, krčio zarasle bašče, i povremeno nas podsjećao na svoju vječnu zahvalnost za ono što je doktor Jergović za njega učinio. Recimo, znao bi, još za Nonina života, doći na Sepetarevac s bombonijerom, deset deka mljevene kave i kutijom šećera u kocki. Malo bi odsjedio, pa odlazio, ne prihvaćajući nikakva čašćenja i popivši samo čašu vode. Nije on normalan!, rekla bi Nona. A ja sam uvijek imao neku potrebu da je uvjeravam da je Miloš Kablar normalan. Ne znam zašto mi je to bilo važno.

Ne znam kako se to moglo dogoditi, ali eto dogodilo se, da Miloša Kablara rat zatekne u Sarajevu, a ne kod njegovih, tamo podno Romanije. I ne znam zašto, kad je već bilo tako, nije nekako iskoristio priliku da pobjegne na drugu stranu, i pođe kući. Valjda ga je bilo sram, ili se plašio da ga Srbi ne mobiliziraju. A sigurno bi ga mobilizirali! Ali mene zapravo nije zanimalo to što se događalo u glavi i duši Miloša Kablara. Bio mi je dosadan, kao što mi je dosadno bilo sve to što se s njim i oko njega zbivalo. Premda mi je bilo važno naglasiti da je on, kao i svi njegovi, zapravo ubitačno normalan. Istina, normalnost njegovih bližnjih, oca, braće i zetova, po svoj prilici manifestirala se pucanjem po Sarajevu, ali to je već bio onaj dio priče koji s Milošem, stjecajem okolnosti, nije imao veze.

MOJE STVARI (17) Jergović: Posljednja muzika u opkoljenom Sarajevu

U prvim mjesecima rata premirao je od straha i izbjegavao mobilizaciju. Biva, nije njega strah, nego uzme li pušku, neće mu do kraja vjerovati oni koji mu tu pušku daju u ruke, jer je on, eto, Kablar! I onda belaj i za njega, i za njih! A u takvoj vrsti belaja strada onaj koji je u cijeloj priči ostao sam. Tako je govorio Miloš Kablar, i vrlo je uspješno izazivao sažaljenje kod nas koji smo ga slušali. Ali ja volim Bosnu, busao se pritom, i meni su svi ljudi isti! Bilo je to vrijeme kad bi nam se oči punile suzama čim bi netko rekao da su mu svi ljudi isti, ili čim bismo mi tu istu stvar rekli. U riječima da su meni svi ljudi isti postoji ona ista čudna tvar koje ima u luku, pa kad ga režeš, suze ti same od sebe teku. Kažu da pomaže ako između usana uzmeš palidrvce ili dva. Pri rezanju luka, a sva je prilika da bi pomoglo i u ovom drugom slučaju. Kada među usnama držiš šibice, nisi u stanju reći da su za tebe svi ljudi isti, i onda ne plačeš.

Tako je jednoga decembarskog dana, u vrijeme one najhladnije zime, do mene došao Miloš Kablar, da me moli da mu ishodim novinarsku akreditaciju, jer on bi da ode iz Sarajeva. Nisam u takvim stvarima ni vješt, ni rad. Nikad u redakcijama u kojima sam radio ili s kojima sam posredno surađivao nisam tražio takvu vrstu usluga. Najprije zato što ne volim nikome biti dužan. A onda i ne vladam riječima i sintaksom koja je takvu molbu u stanju izgovoriti. Doista, u tome najveći je problem jezika!

Nisam otišao u redakciju magazina s kojim sam u Sarajevu surađivao - premda sam istodobno bio zaposlen u Nedjeljnoj Dalmaciji - nego sam otišao na Bogosloviju, i od urednika jednog katoličkog glasila zatražio akreditaciju za Miloša Kablara i pečatiranu molbu da mu se omogući službeno putovanje u Split avionom međunarodnih snaga. Urednik, nekadašnji televizijski novinar, odavno već penzioner, bez previše je potpitanja, ne ostavljajući dojam da mi radi ikakvu uslugu, napravio i svojeručno plastificirao akreditaciju, sve s Miloševom fotografijom, te na pisaćem stroju otipkao molbu, na koju je utisnuo dva žiga. Jedan obični, redakcijski, i drugi crkveni, s križem u sredini.

JERGOVIĆ: MOJE STVARI (11) Strah za majčin život

Odavno bih sve to već bio zaboravio, možda se više ne bih sjećao ni Miloša Kablara i svih Kablara redom, da nastavak priče nije bio ovakav: sav izvan sebe od sreće Miloš je u nekakvu UNPROFOR-ovu press službu predao molbu, tamo su mu fotokopirali akreditaciju, da bi mu sutradan stigla odbijenica! Ne može on putovati teretnim zrakoplovom međunarodnih snaga. A zašto ne može? Nisu baš jasno izgovorili to da on, po njihovom mišljenju, nije novinar, ali nekako se podrazumijevalo. Nekoliko dana kasnije, mislim da je bilo između Božića i Nove godine, minobacačka je granata tresnula tamo kod Vječne vatre, troje građana je ranjeno, jedan je poginuo. Oko vrata nosio je akreditaciju koju sam mu ja nabavio, plastificiranu, sa slikom. Vjerovao je da će ga ta akreditacija zaštititi, premda mu nije bila dovoljna da se kao novinar ukrca u avion. Savjest mi ni danas ne da mira: da Milošu Kablaru nisam sredio novinarsku akreditaciju, možda ne bi tad bio na ulici i ne bi se zatekao kod Vječne vatre.

Posljednji predmet koji nosim u oltarskom džepu svoje crne punkerske kožne jakne minijaturna je kositrena figurica svetog Ante s djetetom, u aluminijskoj kapsuli. Kada je moj stariji ujak

Mladen išao u Stockerauu na njemačku vojnu obuku, koja će mu, kako je vjerovala mati njegova a moja nona Olga Rejc, spasiti glavu, nasuprot ocu njegovom a mom nonetu Franji Rejcu, koji je mislio da je na svaki način ispravnije i sigurnije da bježi u partizane - za oboje bilo je jednako neprihvatljivo da Mladena mobiliziraju ustaše - Mladenova baka a moja prabaka Johanna unuka je darivala kositrenom figuricom svetog Ante. Omama, kako smo je svi zvali - tako sam je i ja zvao, premda je umrla malo prije mog rođenja - bila je vjernica, jedna od onih u čijim je srcima Bog na vazda lijepom, sunčanom i sigurnom mjestu. I to je bio jedini njezin siguran identitet. Sve drugo je u omame bilo nesigurno, dvojbeno ili naprosto dvojno, trojno... Mislilo se da je Njemica, ali njezin je materinji jezik bio slovenski. Ili se mislilo da je Slovenka, ali jezik joj je bio njemački. Nikad to kod nje nije bilo sigurno. Kad bi je netko od mlađarije pitao što je ona zapravo, odgovarala je: ne znam sinko! I onda bi njima, u to vrijeme kada su rase i nacije ušle u modu, svima bilo smiješno kako to ona ne zna šta je. Čak ni ime u njezinom slučaju nije bilo jedno ni sigurno. Zvala se Johanna, ali se zvala i Ivana. Prije udaje prezivala se Skedel, ali se jednako tako prezivala i Škedelj. Koje je od ta dva prezimena bilo pravo, nije za nju bilo pitanje, čak ni kada je to bilo pitanje za sve druge. Svega je u omaminom slučaju bilo po dvoje-troje, osim što je Bog bio jedan. I nikad nijedan.