O onom što je zatim uslijedilo, o sljedećih dvadesetak sati neprestanih eksplozija i bombardiranja, koje ću provesti u različitim dijelovima i prostorijama hotela Beograd, često sam pisao u svojim proznim i novinskim tekstovima, i pričao o tom vremenu svakome tko bi me htio slušati. Ali nikako nisam uspijevao zahvatiti suštinu onog što se tad zbilo. Nisam uspijevao zahvatiti onu tanku zlatnu nit, s kojom bi se započelo razmotavati klupko prave priče, jedne od onih najzačudnijih, koje istovremeno vode prema budućnosti i prema prošlosti. U tih dvadeset sati sam o onom što se vani događalo mogao suditi samo po zvuku. Progonjeni zvukom po hotelu kretali smo se što dalje od prozora kroz koje se mogao vidjeti okolni svijet. Dvaput su, u kasno popodne i tokom noći, u hotel utrčavali vanjski ljudi. Prvi put, popodne, pojavio se izvana tip kojeg sam poznavao. Izgledao je i ponašao se kao čovjek s one strane života i smrti. Rekao je da su se specijalci probili preko Skenderije, sve do Glavne pošte, i da su zapalili poštu. Od nas do Glavne pošte dvjestotinjak je koraka. Netko je upitao: kakav je grad? Došljak ga je začuđeno pogledao i ništa nije odgovorio. Na to su drugi okrenuli na šalu: čuj njega i pitanja, kakav je grad! A zapravo se radilo baš o tome: kakav je grad, ima li u njemu živih, šta je s našima, je li išta ostalo u stanovima i kućama u kojima smo živjeli? Zvuk je, naime, bio takav. Zemlja se pod nama tako tresla, zidovi su se tako tresli, da je bilo vrlo vjerojatno da grada više nema.
Kasnije ću, uspoređujući usporedne kronologije događaja, shvatiti da sam s hotelske recepcije telefonirao na Sepetarevac, da majci kažem da sam dobro, možda četrdesetak minuta prije nego što će biti spaljena pošta i prekinute telefonske veze. Nije mi se javila, jer je bila u podrumu, u skloništu. Ali sam ostavio poruku na telefonskoj sekretarici. Telefonska sekretarica u to je vrijeme bila stroj veličine neke podebele knjige, priključen uz telefon. Stroj je funkcionirao preko mikrokazete, na koju je bila snimljena poruka domaćina, i na kojoj bi zatim bivale bilježene poruke onih koji bi zvali. Majka svih dvadesetak sati, koliko me nije bilo na Sepetarevcu, nije znala gdje sam, a poruku na telefonu nije preslušala, jer nos nije promolila iz podruma. Kako još uvijek nisam sasvim poznavao svoju majku, a sve ovo događalo mi se prvi put, strahovao sam da će s pameti sići od brige, pa da će izaći van da me traži i tako poginuti. I tko zna što sam još mislio, ali sve je bilo krivo, jer je stvarnost potekla mimo naše imaginacije. Svima nam se događalo nešto što je bilo sasvim izvan prethodnog iskustva, a pomalo i izvan povijesti. Ništa od onog što smo do jutros bili nije više postojalo, kao što ništa od onog što smo do jutros znali nije više bilo znanje. Ali meni se, ipak, nešto usjeklo u pamet, što mi sad nije dalo mira, za što se ona beslovesna i plaha životinjica koja u svakome živi hvatala kao za spas i za objašnjenje situacije: na umu mi je bio onaj Vukovarac s Dobrinje, koji je u Vukovaru krenuo do susjeda da napuni akumulator, jer nije bilo struje, a njegovi su htjeli slušati radio, i onda se pet dana nije mogao vratiti kući. Mirio sam se s tim da se pet dana neću vratiti kući, ali me je u priči tješilo to što ću na Sepetarevcu naći živu mater. Jer je i Vukovarac sve svoje našao žive.
Iz te priče, iz tog sjećanja i te naivne emocionalne konstrukcije, za koju se davljenički hvatam, možda je nastalo ono što slijedi. Više mi se nikad - sve do danas, u koji god trenutak i dan to danas pada - nije dogodilo da izađem van u nekoj majičici i u teksas jakni, u trapericama i s novčanikićem, i da tako, slobodno mašući rukama, pređem kućni prag. Najprije, od tog trenutka će, pa za neko vrlo dugo vrijeme, a možda i za sva vremena, pojam kućnog praga i doma za mene biti nešto nedostižno. A drugo, od tada iz kuće izlazim odjeven i opremljen za nekoliko različitih godišnjih doba, s torbakom o ramenu ili s ruksakom na leđima, u kojem nosim sve svoje stvari. Od tog 2. svibnja 1992, i od noći provedene u hotelu Beograd, moja crna punkerska kožna jakna dobiva svoj konačni smisao.
Na jakni su četiri džepa. Tri se zatvaraju jakim metalnim rajsferšlusima. Ili zipovima. Jedan se džep, onaj mali, oltarski džep na jakni, zakopčava drikerom. Ili šuštinom. Zipovi su stvarno nevjerojatno čvrsti, jer se trideset i četiri godine kasnije razdvojio i rasuo samo jedan. Onaj najviše rabljeni džep za desnu šaku. Ta dva donja džepa, u koja sklanjam šake, da ih zagrijem, da ih udomim ili da ne mašem rukama dok hodam, najmanje su važna u priči, jer su najprisutnija u svakodnevici. U njima se odvijaju ceremonijali prolaznosti, u njima se događa ono što se ne pamti. U njih se, uglavnom, odlaže ono što se gubi, troši i nestaje. Mnogo su važniji gornji džep, u koji se lijevom rukom zađe kao u srce koje je negdje pod tim džepom, i mali oltarski džep.
Džepovi na ovoj jakni su kao prostorije u domu koji naseljavaš već trideset i kusur godina. Ako postoji mjesto izvan tvoga tijela koje bi bilo ti - a postoji sigurno, jer za čovjeka takvo mjesto mora postojati - onda je u ovih trideset i kusur godina to mjesto najčešće bilo u ovoj jakni i njezinim džepovima. Prije nego što je negdje vidjela da i vrlo stare kožne jakne imaju svoju vrijednost, da ih i ozbiljni ljudi nose, a bogme i holivudske zvijezde, i da kožna jakna, ako je dobra, nikada ne može biti toliko stara da se pretvori u dronjak i u potrošenu stvar, Ana se pomirila s mojom jaknom. Prije toga bi joj na um znala pasti ideja da se ta jakna baci - jer ionako nam je garderoba prepuna nepotrebnih, nenosivih i uništenih stvari - a ako je već želim čuvati kao relikviju, za što ona ima potpuno razumijevanje, onda neka visi tu, a ne da je naokolo, katkad i u vrlo ozbiljnim prilika, nosim i ljudima se u njoj pokazujem. Neobično mi je bilo to slušati. S jedne strane, osjetio bih neku jezu - kao da govori da je propalo moje tijelo, ruke moje i noge - a s druge strane, milinu sam osjećao i akcijaški entuzijazam, jer mi se otvarala jedna od novih i čudovišno masivnih i obuhvatnih književnih tema, iz kojih istovremeno izviru fikcija i fakcija, imaginacija čovjekova i dokument: tema onog što je ta crna punkerska kožna jakna, kupljena u American shopu, kod Mile Rupčića, u međuvremenu postala, kakva se i kolika povijest u nju slila, i kakva je sve značenja ona zadobila. Na neki način možda je i šteta što se Ana pomirila s jaknom, jer bi, da nije toga, ova romaneskna povijest mogla biti molba za njezino pomilovanje. Ili bi to mogao biti pokušaj da se priči vrati na važnosti, tako što će se pričom jedan mrtvi predmet učiniti neprocjenjivo važnim.
U oltarskome džepu jakne nalaze se, s proljeća 2025, sljedeće stvari: srebreni novčić u okrugloj plastičnoj kutijici, iskovan godine 1997, u povodu posjeta pape Ivana Pavla II Sarajevu. Četverokutna značka s amblemom neke male ptice, vrapca možda, jedina za koju ne znam ni što znači, ni kako se u ovom džepu zatekla. U plastičnoj je, pravougaonoj zaštitnoj omotnici. Jantarska kockica za igru, otpala s privjeska. Ključić od kofera. Četverokutna značka s norveškom zastavom i znakom Ujedinjenih naroda, te natpisom Normovcon, Sarajevo 92 93. Minijaturna kositrena figurica svetog Ante s djetetom u aluminijskoj kapsuli. U džepu je do prije nekoliko godina bio i jedan ispaljeni metak, kalibra 7,62. Njega sam nevoljko i s nekom strepnjom ostavio u limenoj kutiji za kekse, u kojoj držim stare stvari, jer sam se prije putovanja avionom zabrinuo što će mi reći na sigurnosnom pregledu na aerodromu ako rengen otkrije metak. I ranije sam taj metak imao uza se po aerodromima, ali mi nije na um palo da bi ga mogli naći. Tek tad sam ga se sjetio, i nisam ga više smio imati uza se. Taj boravak u stranome svijetu mi je, sjećam se, protekao u intenzivnoj nelagodi izazvanoj činjenicom da mi u oltarskom džepu nedostaje metak.
