Strah za majčin život

O onom što je zatim uslijedilo, o sljedećih dvadesetak sati neprestanih eksplozija i bombardiranja, koje ću provesti u različitim dijelovima i prostorijama hotela Beograd, često sam pisao u svojim proznim i novinskim tekstovima, i pričao o tom vremenu svakome tko bi me htio slušati. Ali nikako nisam uspijevao zahvatiti suštinu onog što se tad zbilo. Nisam uspijevao zahvatiti onu tanku zlatnu nit, s kojom bi se započelo razmotavati klupko prave priče, jedne od onih najzačudnijih, koje istovremeno vode prema budućnosti i prema prošlosti. U tih dvadeset sati sam o onom što se vani događalo mogao suditi samo po zvuku. Progonjeni zvukom po hotelu kretali smo se što dalje od prozora kroz koje se mogao vidjeti okolni svijet. Dvaput su, u kasno popodne i tokom noći, u hotel utrčavali vanjski ljudi. Prvi put, popodne, pojavio se izvana tip kojeg sam poznavao. Izgledao je i ponašao se kao čovjek s one strane života i smrti. Rekao je da su se specijalci probili preko Skenderije, sve do Glavne pošte, i da su zapalili poštu. Od nas do Glavne pošte dvjestotinjak je koraka. Netko je upitao: kakav je grad? Došljak ga je začuđeno pogledao i ništa nije odgovorio. Na to su drugi okrenuli na šalu: čuj njega i pitanja, kakav je grad! A zapravo se radilo baš o tome: kakav je grad, ima li u njemu živih, šta je s našima, je li išta ostalo u stanovima i kućama u kojima smo živjeli? Zvuk je, naime, bio takav. Zemlja se pod nama tako tresla, zidovi su se tako tresli, da je bilo vrlo vjerojatno da grada više nema.