Nada Budisavljević je najmlađa, i jedina živa od petero djece iz ličke obitelji Budisavljević iz koje potječe Jovanka Broz. Ekskluzivno za 24sata Bojani Mrvoš Pavić pričala je o njihovom djetinjstvu u Lici, o sirotištu i tome kako ju je Jovanka pronašla nakon dvije godine. 

Iako je Tito za njih bio pojam, gotovo pa božanstvo, Jovankine mlađe sestre Nada i Zora svejedno su se rasplakale kad im je priopćila da se za njega udaje.

- Već smo bile izgubile oca i majku, i jako smo se bojale da ćemo opet ostati same, i biti vraćene u dom. Plašile smo se da ćemo izgubiti i Jovanku. Ona je, međutim, rekla Titu da se plašimo povratka u dom pa nas je on pozvao k sebi kući na ručak. Bio je jako ljubazan prema nama, no najvažnije, rekao nam je da se za nas ništa neće promijeniti, da ostajemo u stanu u kojem živimo s Jovankom, u susjedstvu - prisjeća se gospođa Nada. 

Titova je rezidencija bila u Užičkoj 15, one su bile na broju 16.

Jovanka je rođena u Lici, u selu Pećani u općini Udbina i bila je drugo od petero djece Miće Budisavljevića i Milice Svilar. Od tri sestre - Jovanke, Zore i Nade,  i dva brata - Maksima i Petra, živa je još samo najmlađa sestra, Nada Budisavljević, danas 88-godišnjakinja. Gotovo čitav svoj život provela je u Beogradu. 

Budisavljeviće Drugi svjetski rat pomeo. Majka Milica im je preminula prije rata od upale pluća, kao mlada žena, Nada je imala samo šest mjeseci, Jovanka dvanaest godina. Otac Mićo je pak umro u ratu od tifusa. Maksima su, kaže Nada, krvavog šinjela donijeli doma i preminuo je, a istoga dana tada 15-godišnji Petar pobjegao je u partizane. 

- Bilo je surovo. Puno djece iz svih krajeva Like, izdvojenih iz svoje sredine. Bilo je to neposredno po oslobađanju Like. Neimaština u kojoj smo bili više gladni nego siti. Navečer ugasila svjetla u spavaonici, samo bi se čuli jecaji djece - priča gospođa Nada.

Jovanka u dva navrata odlikovana zbog hrabrosti iskazane u borbama, jednom je ranjena, u nogu, preboljela je i tifus. Kad je rat završio, i Beograd bio oslobođen, Jovanka se s partizanima vratila iz borbe te se odmah dala u potragu za mlađim sestrama. U domovima za djecu ih je našla tek dvije godine poslije, 1947., kad je Nadi bilo 11, a Zori 13 godina. Jovanka je imala 23. Tako mlada, sestra im je postala i majka.

- Jovanka je bila preuzela ulogu naše majke, a Tito nam je bio zamjena za oca, kojeg smo rano izgubile. Obje smo ga jako voljele, i Zora i ja - kaže gospođa Nada. 

Cijelu ispovijest Jovankine sestre pročitajte OVDJE.