U Hrvatskoj je bilo mnogo paklenih ljeta. Bilo je dana kad se nije moglo disati, noći kad se nije spavalo, asfalta koji je isijavao kao peć i gradova koji su se praznili čim bi sunce palo iza betona. Ali jedan datum i dalje stoji izdvojen u meteorološkoj povijesti: 4. kolovoza 1981. godine. Toga je dana u Pločama izmjerena dosad apsolutno najviša temperatura zraka u Hrvatskoj. Prema standardima Svjetske meteorološke organizacije, u hladu meteorološke kućice, živa se popela na nevjerojatnih 42,8 °C. Nije to bila temperatura s užarenog gradskog trga, iz automobila ili s nečijeg balkona okrenutog prema jugu. To je bila službena meteorološka vrijednost.

NAJČEŠĆE ZABLUDE 'I prije 40 godina je bilo jako vruće, pa što?' Evo zašto to više nije ta priča

Jugoslavija se tih dana kuhala. Od Zagreba do Sarajeva, od Mostara do Titograda, od dalmatinske obale do unutrašnjosti. Novine su bilježile - tropske vrućine, sparinu, upozorenje liječnika, probleme u prometu, deformirane pruge, vlakove koji voze usporeno...

Večernji list je 4. i 5. kolovoza 1981. bilježio atmosferu zemlje pod toplinskim udarom. U jednom od tekstova, pod naslovom “Žega do kraja tjedna”, stajalo je da je “naglo zatopljenje s tlakom zraka višim od normale” zahvatilo cijelu zemlju, a da se temperatura mjestimice popela i preko 40 stupnjeva. U istom tekstu upozoravalo se da su takvi uvjeti posebno opasni za kronične bolesnike, trudnice i starije osobe.

Naslov je bio velik, crn i dramatičan, baš onakav kakav je odgovarao vremenu: “ŽEGA DO KRAJA TJEDNA”. Iznad njega je stajalo: “TROPSKE VRUĆINE U CIJELOJ ZEMLJI”.

Meteorolozi su tada najavljivali olakšanje, ali ne odmah. Večernji je pisao da se pad temperature i kiše očekuju tek za tjedan dana. Do tada, građanima je preostalo ono što se i danas savjetuje u toplinskim valovima: mirovanje, tekućina, lagana odjeća i izbjegavanje napora u najgorem dijelu dana.

Posebno je zanimljiv ton liječničkih upozorenja. Dr. Vlasta Hrelec iz zagrebačke Hitne pomoći upozoravala je da su visoke temperature neugodne i opasne za srčane bolesnike, astmatičare i starije građane. Večernji je tada prenio i praktične savjete za slučaj nesvjestice: osobu treba položiti u vodoravni položaj, glavu malo spustiti, a piće dati tek kad dođe k svijesti.

To nisu bile samo vrućine za žaljenje uz kavu. To je bio sustav pod pritiskom.

Najdramatičniji prizori stigli su iz Hercegovine. U tekstu pod naslovom “Žega usporila vlakove”, Večernji list je 5. kolovoza 1981. pisao da su visoke temperature deformirale kolosijek na pruzi Sarajevo - Kardeljevo. Kod Raštana pruga je, prema tadašnjem izvještaju, bila iskrivljena u dužini od 300 metara. Temperature su se u Hercegovini penjale do 42 stupnja.

Posljedice su bile konkretne i opasne. Putnike se iz vlakova prevozilo autobusima do Drežnice, gdje su nastavljali drugim vlakom. Željezničari i radnici na pruzi nisu bili sami; pomagali su im i stanovnici okolnih mjesta. Večernji je zabilježio da su građani pomagali u pretovaru specijalnih tereta, ali i u prebacivanju stoke iz vlaka u vlak.

U ŽTO-u su tada tvrdili da su na svaki kilometar pruge postavili po jednog radnika. Broj osoblja na dijelu pruge od Konjica do Kardeljeva bio je utrostručen. Vlakovi su, pisalo je, vozili usporeno i oprezno, a stanovništvo je pozvano da svako oštećenje pruge odmah prijavi prvom otpravniku vlakova.

To je možda najbolji opis razmjera vrućine iz 1981.: nije samo ljudima bilo teško, nije samo zemlja bila suha, nisu samo liječnici upozoravali na sparinu. Žega je savijala čelik.

U vremenskoj prognozi iz tih dana vidi se karta užarene zemlje. Zagreb je imao 32 stupnja, Slavonski Brod 35, Split 34, Dubrovnik 33, Sarajevo 35, Beograd 36. Mostar i Titograd mjerili su 40 stupnjeva. More je bilo toplo, tlak zraka viši od normale, a prognoza kratka i neumoljiva: sunčano, toplo, tek uz mogućnost slabije kiše u sjevernim krajevima.

Danas se često može čuti rečenica: "I prije je bilo vruće".  Ljeto 1981. najbolji je dokaz da ta rečenica nije izmišljena. Da, prije je doista znalo biti pakleno. Da, toplinski valovi nisu novost. Da, ljudi su se i prije skrivali od sunca, gasili žeđ vodom iz javnih česmi, spuštali rolete i čekali noć kao spas.

Ali ljeto 1981. istodobno pokazuje i nešto drugo. Takvi su se dani pamtili jer su bili iznimka. Ulazili su u novinske arhive, u meteorološke tablice i obiteljske priče. O njima se pisalo kao o izvanrednom stanju. Danas, u eri sve češćih i duljih toplinskih valova, ono što je nekad bilo šokantno sve više postaje ljetna rutina.