Ako Milan Bandić izdrži do kraja gradonačelničkog mandata iduće godine, zaokružit će ravno dvadeset godina na čelu Zagreba. 

To je duplo više od Franje Tuđmana na čelu Hrvatske. Upola manje od Josipa Broza na čelu Jugoslavije.  

U tih dvadeset godina u Zagrebu se izredalo mnogo njegovih kritičara i protivnika, ali većinu njih Bandić je uspio kupiti ili neutralizirati, neki su dobivali radna mjesta u gradu, a neki neke druge ponude. Na vrhuncu moći Bandić je bio dovoljno snažan da je mogao osigurati lojalnost i izboriti mir na svojem zagrebačkom feudu.

Hobotnica Bandićeva tajna mreža: Od šefa krim-policije do obavještajaca

Sad, međutim, kad je Bandić izložen sudskom progonu, kad mu je HDZ srušio GUP kao najvažniji dokument u Gradskoj skupštini, kad njegovi nekadašnji suradnici postaju kritičari u medijima ili svjedoci na suđenjima, došlo je vrijeme da najžešći protivnici postanu kandidati za njegovu fotelju.

Tomislav Tomašević je jedan od njih. Više od desetljeća ovaj gradski aktivist vodio je rat protiv Bandića, predvodio pobunu u Varšavskoj ulici, a sad je dobio i važnu bitku protiv GUP-a. I na valu tog uspjeha Tomašević je ovoga tjedna otvoreno najavio da će se kandidirati za Bandićeva nasljednika.

Zvuči kao logična odluka. Tomašević smatra da bi on trebao biti prvi na redu nakon Bandića, ako ništa drugo onda zbog činjenice da je bio na čelu kolone koja ga je desetljećima rušila.

No je li on automatski i najbolje rješenje? 

I koje bi rješenje bilo najbolje nakon što s čela metropole padne ili se povuče osoba koja tom metropolom dvadeset godina bespoštedno i beskrupulozno drma?

Milan Bandić postojano je pleo svoju mrežu preko Zagreba. Od gradske uprave do gradskih tvrtki punio je radna mjesta svojim ljudima, prijateljima, kumovima, rodbinom, stranačkim ljudima ili onima kojima je dugovao usluge. Ili koji su njemu trebali dugovati uslugu.

Noćna mora Milanović ima novi cilj - razbijanje Milana Bandića

Zagreb je u tih dvadeset godina premrežen interesima i interesnim skupinama, grupacijama i pojedincima koji preko Bandića - i zahvaljujući njemu - gospodare gradom, na njemu zarađuju, dobivaju poslove i ostvaruju korist.

O tim poslovima slušamo na sudovima, na tajnim snimkama ili čitamo u medijima. Milan Bandić pretvorio je Zagreb u mjesto gdje se ništa ne može riješiti bez Bandića niti se išta može riješiti mimo Bandića. Zbog toga mnogi danas više ni ne mogu zamisliti Zagreb bez Bandića. Prije svih sam Bandić.

Zamislimo onda da na čelo ovakvoga grada zasjedne neka druga osoba. I kakva bi ona trebala uopće biti?

Možda bi u ovim okolnostima najnormalnije bilo očekivati da nakon Bandićeva mandata, nakon potrošenih milijardi kuna, nakon svih afera i skandala, optužnica i suđenja, na čelo Zagreba dođe neka prinudna uprava, sastavljena od policajaca, tužitelja, financijaša i eksperata svih vrsta koji će krenuti u razmontiravanje Bandićeve mreže.

To nipošto nije posao za jednu osobu.

Čitava mreža koju je Bandić stvorio, a koja je na kraju počela njime upravljati, očekuje da Bandića naslijedi novi Bandić. Drugi, ali isti. Njegov duhovni nasljednik, onaj koji će preuzeti uzde i nastaviti voditi Zagreb onako kako su to navikli. Bez potresa i uzbuna, uhodanim kolosijekom, uz utanačena pravila igre.

Kako bi takva mreža reagirala na nekoga tko bi bio antipod Bandiću? Na nekoga tko bi krenuo u razaranje tih veza i vezica, u raspetljavanje interesa i interesnih skupina, prijatelja i kumova? Ili bi tražila da joj se pokori ili bi krenula u njegovo rušenje.

Korupcija Bandićevi plaćenici: Nisu samo vlasnici Adventa, još je gore...

Zato je, s jedne strane, poželjno da Bandića naslijedi osoba izvan tog sustava, bez ikakve povezanosti s režimom koji je Bandić ustoličio. Ali takva osoba bila bi izložena i ostavljena kao na streljani. Ona bi morala imati moć za razbijanje okamenjene Bandićeve strukture, a pitanje je odakle je može crpiti. Iz javnosti, medija, institucija... Iz politike koja želi preuzeti onakav Zagreb kakvim ga je Bandić napravio?

Tim više ako bi na čelo grada došla osoba koja nije dovoljno dobro upoznata sa svim aspektima njegova funkcioniranja.

Također, postavit će se i pitanje treba li Zagreb preuzeti stranačka osoba ili aktivist.

Stranke i političari, prvenstveno iz HDZ-a i SDP-a, proteklih su godina više surađivali s Bandićem nego što su se protiv njega borili. I zato imaju upitan kredibilitet za preuzimanje Zagreba, premda kao organizacije imaju mogućnost politički i logistički podržavati svojega gradonačelnika.

Nažalost, imaju i šansu pretvoriti Zagreb u privatno igralište.

S druge strane, aktivisti polažu pravo na Bandićevu fotelju zbog toga što su prednjačili u borbi protiv njegove vladavine. No u zemlji kakva je Hrvatska lako je zamisliti da bi aktivisti vrlo brzo “izgorjeli” u obračunu s ukorijenjenim establišmentom.

Drugim riječima, ako bi krenuo u rasturanje Bandićeve ostavštine, novi gradonačelnik mogao bi nositi “glavu u torbi”. Ako bi krenuo u postupno popravljanje, postoji opasnost da bi ono bilo sporo i neefikasno. I entuzijazam ne bi dugo trajao.

No to su pitanja koja će doći na red kad Bandić ode s funkcije, silom zakona ili istekom mandata. 

Gradonačelnik strepi Bandićeva noćna mora: Tko je svjedokinja N. Z.?

Zasad, mnogima će biti dovoljno već i to da se okonča ta dvadesetogodišnja vladavina Milana Bandića, bez previše kontempliranja o tome tko bi ga mogao naslijediti. Mnogi bi se zadovoljili i time da novi gradonačelnik ne bude ono što je Bandić bio, uključujući tu i optužbe za korupciju, klijentelizam, nepotizam, primitivizam i prostaštvo, sramoćenje grada i devastiranje metropole.

Nekima će biti dovoljno samo to da se začepe rupe kroz koje curi zagrebački novac.

Neki će biti sretni tek ako se zasadi magnolija na Trgu žrtava fašizma.

Sve više od toga moglo bi izgledati kao luksuz.