Siđimo u gradove da bijemo gadove, stih je iz pjesme osuđenog ratnog zločinca i namjesnika Slobodana Miloševića za Srbe u BiH Radovana Karadžića. Napisan je nevažno kad, a objavljen tamo negdje na prijelazu iz pretposljednjeg u posljednje desetljeće 20. stoljeća: malo prije nego što će cijevi haubica održavati dane i noći Karadžićeve poezije.

Teško je, bez obzira na iskustvo, reći je li u taj jedan stih stala najava načina na koji će se autor odnositi prema gradovima poput Sarajeva, ali je sasvim sigurno da je upravo tim stihom Karadžić pokazao kako doživljava grad, ne neki konkretan, nego grad kao takav – urbanu cjelinu u kojoj su mogući brzi emancipacijski procesi. Naravno, mogući su i oni obrnuti, samo što ih tad, kad je ubojica pisao groznu poeziju, nije bilo niti ondje gdje je živio niti drugdje, u recimo Splitu ili Rijeci, znakovitim i važnim mjestima za ovu i ovovremenu priču.

U nekoliko hrvatskih gradova prošlog su vikenda marširale trupe sljedbenika konzervativne revolucije, vojska Željke Markić maskirana u veselo i raspjevano građanstvo odjeveno u majice živih umjesto u odore maskirnih boja.

U Splitu, drugom gradu u državi po veličini i, praktički, dalmatinskoj prijestolnici, među onima što zazivaju zabranu pobačaja i snivaju društvo koje će svakom svojem građaninu omogućiti da ga slobodno napusti ako nije zadovoljan propisanom količinom osobne slobode, bio je i gradonačelnik Andro Krstulović Opara, pokazujući, uz ostalo, da to što netko izgleda pristojno, govori pristojno i drži se aristokratski ne znači kako, ipak, ne živi u srednjem vijeku.

U samo jednom hrvatskom gradu tog je dana, bila je subota, 19. svibnja, održan kontraskup nazvan "Hod za slobodu" i tu, u Rijeci, bio je masovniji i glasniji od svih obiteljaških marševa. Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, za razliku od splitskog kolege, nije birao pogrešnu stranu civlizacije niti se ponašao kao gorljivi oportunist – kao jedan od onih što su spremni, ako treba, i glavu izgubiti samo da ne kažu vlastiti, jasan stav.

"Moramo pobijediti, ova borba neće biti laka, a pobijedit ćemo jer nas nose istina i naša energija. Danas moramo govoriti ne samo o ženskim pravima, nego puno šire – ugrožavaju se prava žrtava nasilja, nacionalnih manjina, istospolnih zajednica, prava raznolikih brakova, samo je pitanje tko je sljedeći", rekao je Obersnel na "Hodu za slobodu".

Slučaj 'Vigilare' Batarelove metode iskušali su nacisti, fašisti i komunisti

Kasnije je na službenoj stranici objavio: "Neopisivo sam ponosan na moje sugrađane s kojima sam danas hodao od Jadranskog trga do Trga 128. brigade Hrvatske vojske. Ponosan sam na poruke koje se sažimaju u nepobitnu činjenicu proizašlu iz današnjeg dana - Rijeka je grad koji misli i koji ne da slobodu!".

Nije, naravno da nije, Rijeka grad koji misli jer ima Obersnela za gradonačelnika, nego je Rijeka grad koji misli i zbog toga jer nema za gradonačelnika ulickanog čuvara kipova i njemu slične, one koji su, kad bi se ponekad promijenila državna vlast, čuvali pozicije HDZ-a i ideje čija je prirodna posljedica marš Markićkinih obiteljaša.

Za svaku nazadnu politiku, kakav god prefiks nosila i tko god bio njezin kreator, gradovi su staništa prirodnih neprijatelja, jer jesu ili lako mogu biti uporišta progresivnih društvenih snaga, oaze koje uspijevaju preživjeti prelazak iz jednoumlja u maloumlje, ali ne prepuštanjem stihiji, nego otporom općem propadanju duha.

Rijeka je, dakle, i mogući primjer mogućeg načina reanimacije slobodumnih, ovostoljetnih političkih snaga koje, kako sad stvari stoje, a puno drukčije neće biti još dugo, u Saboru mogu ili statirati ili, parafrazirajući Milorada Pupovca, spašavati loše vlade od još većeg zla.

Da promjena društva očito ne funkcionira ni kad dođe do smjene na vrhu piramide političke moći moglo se vidjeti u oba ona perioda u kojima je SDP davao premijera. I Ivica Račan i Zoran Milanović doživjeli su pokušaje pučeva i manifestacije sile oponenata koji su im preko svoje široke mreže lokalnih gospodara pokazivali da stvarnu vlast imaju na Markovu trgu i nekoliko kilometara uokolo. Do prvog oltara s kojeg će biti nazvani izdajnicima.

S druge strane, Rijeka i cijela Istra su bez većih smetnji stigle do 21. stoljeća, no ne zahvaljujući kompatibilnosti lokalnih i regionalnih politika s nacionalnom, nego upravo zbog kontinuiteta razlikovanja tamošnjih od procesa vođenih u prijetolnici. S izbornim jedinicama davno skrojenim tako da HDZ ponekad i može izgubiti vlast, ali se može jako brzo i začuđujuće lako oporaviti, aktualnim, potkapacitiranim vrhom SDP-a, praktički mrtvim HNS-om, nedovoljno jakim novim liberalnim savezima i lijevim pokretima nerazvijene infrastrukture, nije pitanje hoće li HDZ dobiti još jedan mandat, nego hoće li u doglednoj budućnosti moći biti poražen.

Novac i ideologija 'Obiteljaši' - dokument o vezama sa stranim ultrakonzervativcima

I, naravno, što će onda biti ako pod kontrolom zadrži značajnije urbane centre, upravo ona mjesta koja bi, jer nekog boljeg i prirodnijeg izlaza nema, morala postati područjima regeneracije progresivnih snaga.

Nisu, da ne bude zabune, Rijeka i cijela Istra krajevi bez mana i mjesta bez nekih od uobičajenih hrvatskih boljki – nabrojit će ih i Riječani i Istrijani dok ih usta ne zabole – ali u odnosu na veći dio zemlje jesu istinski slobodni teritorij. Ili teritorij slobode, kako već koja sintagma kome odgovara. "Gadovima što dubinski mrze gradove" čak i kad su u njima upravitelji, znamo, ne paše ni jedna.