Kad zagusti partizani su im ok, inače bi lustrirali ZAVNOH
Kada bi kojim nacionalno tragičnim slučajem desnica upravljala sudbinom Hrvatske, ova zemlja preko noći bi postala i bankrotirana i međunarodno prezrena. Zapravo da je ta politička opcija vodila ovu zemlju, Hrvatska nikada ne bi niti postala samostalna i imali bismo genocidni pokolj možda još i gori od onog u Bosni i Hercegovini u prvoj polovici 90-ih. Sve to po tko zna koji put izišlo je na vidjelo tijekom posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović hrvatskim iseljenicima u Argentini, najviše kroz prodavanja muda pod bubrege u liku i djelu Davora Ive Stiera.
No, osoba koja je otvorila cirkus, po tko zna koji put bila je predsjednica. Rekla je da su "nakon Drugoga svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojemu su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine". Naravno da su domoljublje i zahtjev za slobodom naroda i domovine savršeno pozitivne kategorije, na njih su se uostalom pozivali i hrvatski partizani.
Problem je u tome što je predsjednica pristala zaboraviti da su među tim "domoljubima" koji su od 1945. nadalje pristizali u Argentinu bili i ljudi poput Ante Pavelića, Dinka Šakića, Ive Rojnice i sve sile drugih koji su u ratu amenovali kvislinšku marionetsku državu koja je bila podijeljena na interesne sfere Trećeg Reicha i fašističke Italije i koja je doslovno prodala skoro kompletan hrvatski Jadran fašističkom režimu Benita Mussolinija.
O bestijalnim zločinima da se i ne govori, ali ako nekoga i nije briga za opjevane Jasenovac i Gradišku Staru, morao bi znati da nisu bez vraga upravo u Mussoliniju prodanoj Dalmaciji i Istri Hrvati apsolutno najmasovnije odlazili u partizane. Čisto onako usput, predsjednica je slučajno zaboravila i to da je "prostor slobode" ustaškim vođama u bijegu pred Saveznicima u Argentini osigurala vojna hunta Juana Perona.
Predsjednica je doista bila u svom elementu pa je pozvala okupljene da se vrate u Hrvatsku koja demografski umire. To je inače ona ista žena koja je, ima tome samo nekoliko mjeseci, povodom pravog zbjega mladih ljudi iz ove zemlje u inozemstvo, sve češće i sredovječnih, poručila da "ako im ovdje nije dobro, slobodno odu drugdje".
Da bi sada u Argentini, potomcima ljudi koji su dijagonalno preko Atlantskog oceana otišli prije više od 70 godina, ako ne još i u 19. stoljeću, poručila da se vrate, bez obzira što su neki od njih vrlo vjerojatno pripadnici već pete ili čak i šeste generacije Argentinaca hrvatskog podrijetla.
Oduševljen takvom retorikom jedan od viđenijih ljudi iz tog dijela hrvatske zajednice u toj zemlji, nemojmo smetnuti s uma da tamo postoje hrvatski iseljenici čiji korijeni sežu i od prije Drugog svjetskog rata i koji politički dišu bitno drugačije, izvjesni Tomislav Frković zatražio je od predsjednice da se iz Ustava Republike Hrvatske izbaci dio koji našu zemlju definira kao sljednicu Socijalističke Republike Hrvatske. Predsjednica na to, koliko je barem poznato, nije niti trepnula.
Kao što nije trepnuo niti Davor Ivo Stier. Dapače, atmosfera je bila takva da bi se opravdano moglo zaključiti da su po tom pitanju savršeno suglasni. Frković tu nije nikakav problem. Njegov otac Ivica u prvoj Pavelićevoj vladi NDH bio je ministar šumarstva, od 1942. šetao je po raznim mjestima, da bi se dulje vrijeme zadržao i kao "povjerenik za Bosnu".
I kao što otac nikada nije prestao slaviti NDH, 10. travnja, datum na koji su Pavelić i njegova skupina uz podršku prvenstveno Mussolinija razdraganog Dalmacijom na dar, u Argentini je redovito slavio i sin. Problem je u Kolindi, problem je u Stieru. Davor Ivo Stier do sada se pokazao osobom koja je antifašistom bila u stanju biti samo onda kada je prije točno godinu dana Hrvatskoj zaprijetila tužba iz Chicaga s odštetnim zahtjevom od 3,5 milijardi dolara na ime otete imovine Židova u NDH i radnog izrabljivanja u logorima prije u pravilu neminovne smrti.
Nastavak na sljedećoj stranici...
"Ministarstvo je 27. veljače primilo notu Veleposlanstva SAD-a koja se tiče tužbe u predmetu Lalich et al. v. Republic of Croatia koji je pokrenut pred Okružnim sudom Sjevernog okruga Istočnog područja Illinoisa", objavilo je prošle godine Ministarstvo vanjskih poslova koje je tada vodio Stier.
"Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ističe da Republika Hrvatska nije sljednica NDH, što izričito stoji u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske", bio je protuargument Stierovog ministarstva kojim se branimo od toga da se Hrvatsku prema Ustavu na temeljima antifašističke borbe ekonomski ne ubije odštetnim zahtjevima na ime zlodjela koje su u marionetskoj kvislinškoj državi počinjali u Drugom svjetskom ratu "domoljubi" koji su kod diktatora Perona u Argentini pronašli "slobodu", kako je to opisala predsjednica Kolinda.
Njen slučaj zapravo je još nevjerojatniji. Baš njoj se u travnju 2016. u goste zaputio Nicholas Dean, posebni izaslanik američkog državnog tajnika za pitanja Holokausta, tada očito zbog sve otvorenije beatifikacije ustaškog režima protiv kojega se u Drugom svjetskom ratu, kroz Saveznike, borio i SAD. Nakon sastanka s gostom iz State Departmenta, hrvatska predsjednica objasnila je gostu da je "NDH bila najmanje nezavisna", "najmanje je štitila interese hrvatskog naroda", a "ustaški režim je bio zločinački".
Što o svemu doista misle i Kolinda i Stier? Jesu li oni doista bili u stanju biti antifašistički domoljubi samo u te dvije situacije, a u svim ostalima tvrdo nacionalistički, čak otporni na ikakve emocionalne posljedice u društvu s proustaškim elementima? Ne dao Bog pomisliti da su svoje originalno domoljublje, ono koje bi lustriralo ZAVNOH iz Ustava, spremni prodati za tričavih 3,5 milijardi dolara odštete kojom nam se prijeti iz Illinoisa.
Zanimljivo je, međutim, da je to, što se Stiera tiče, bio i jedini trenutak kad je vatreno govorio o Republici Hrvatskoj na temeljima ZAVNOH-a.
Ustav RH se inače detaljno poziva sve od kneževina iz sedmog stoljeća, kroz srednjovjekovne hrvatske države u 9. stoljeću, preko Kraljevine Hrvata u 10. stoljeću, kroz tragove državnosti u hrvatsko-ugarskoj uniji, Habsburškoj monarhiji, Trojedine kraljevine Hrvatske, preko 1868., kroz Kraljevinu SHS, Kraljevinu Jugoslaviju i kroz ZAVNOH i Socijalističku Republiku Hrvatsku do Domovinskog rata i Republike Hrvatske.
Ustavom se RH totalno odriče NDH, čemu u prilog ide svaki civilizacijski rezon, ali i politički nagon za golim održanjem iz 1990., posebno iz 1991., ali i narednih godina, očito sve do danas. Jer, može nekome do boli smetati što je "svijet sasvim nasađen na krivo", ali NDH i ustaše naprosto su tako kontaminirajući materijal da bi zemlja koja bi se išla pozivati na njih, preko noći za dobro jutro dobila prvo šamarčinu magnitude 3,5 milijardi dolara, a onda sve ostalo.
Da je kakvom pacijentu to palo na pamet 1990. ili 1991., ne bi je niti bilo, a sva je prilika da bi i stanovništvo bilo fizički desetkovano u ratu. OK, ima i takvih koji bi na to bili spremni, poput biskupa Vlade Košića koji se javno redikulizira izjavama da "ustaštvo nije bilo fašizam". No, tu je ionako riječ o takvom materijalu koji je u stanju na aerodromu ljubiti ruke Dariju Kordiću, nakon što je ovaj kao osuđeni ratni zločinac odrobijao 17 od dosuđenih 25 godina za pokolj 116 civila u Ahmićima 1992.
No, Košić je barem dosljedan u zacrtanim idejama, takvima koje bi nas bile u stanju preko noći uništiti kao naciju. Stier je dotle nedosljedan da je u stanju u jednom trenutku žestoko istupati, kao i cijeli tadašnji Karamarko-Brkićev HDZ, pribijajući vladu Zorana Milanovića i resornu ministricu Milanku Opačić što još nisu ratificirali Istanbulsku konvenciju, da bi danas Stier za tu istu Istanbulsku konvenciju, kojom se sprečava obiteljsko nasilje, odjednom otkrio da, kako on tumači, sadrži kontroverzne tvrdnje o rodu. Tko je, dakle, D. I. Stier? Tko je doista K. G. Kitarović?