Povodom smrti Budimira Lončara, neposrednim svjedokom velikih povijesnih događaja, u nekoliko dijelova donosimo feljton objavljen u Expressu 2020. godine koji je prema knjizi povjesničara Tvrtka Jakovine "Budimir Lončar - Od Preka do vrha svijeta" priredio Boris Rašeta. 

Budimir Lončar je uz Josipa Broza Tita najnapadanija ličnost moderne hrvatske  povijesti, piše Tvrtko Jakovina, povjesničar koji je čak 16 godina radio na  knjizi o posljednjemu ministru vanjskih poslova Titove države. Razgovarao  je s njim, putovao, istraživao – s više  ili manje sreće – arhive u više država,  intervjuirao poznavatelje “lika i djela”, i svi su se – raspoređeni u vrlo širokom  idejnom radijusu – rado odazvali. Nitko  nije odbio.

Preko je, dakako, gradić na  otoku Ugljanu, a politički vrh svijeta zadnjih nekoliko desetljeća Lončarovo je stalno obitavalište. Kao Titov poklisar,  Markovićev ministar vanjskih poslova,  Mesićev i Josipovićev savjetnik, zadnjih sedam i pol desetljeća bio je neprestano  u diplomatskoj orbiti. Bio je u bezbroj  delikatnih i teških situacija (od korejske i tršćanske krize do raspada Jugoslavije),  surađivao s raznim ljudima, od Vladimira Popovića i Lea Matesa, preko Koče Popovića i Ante Markovića, do Stipe  Mesića i Ive Josipovića, pa je stekao golemo, neusporedivo iskustvo, a kako ga ova knjiga iznimno detaljno prikazuje, nedvojbeno je da bi mogla, pa i morala, služiti i kao diplomatski udžbenik.

Lončar je doista doajen, ne samo na ovim prostorima nego globalno. Od 1950., kad je postao konzul i savjetnik u UN-u, taj je vitalni, elegantni i vitki čovjek stalno u pogonu. Tad je naučio “svaki dan mijenjati košulju, katkad i dvaput dnevno, uvijek imati čiste cipele, a kosu prati svaki dan”, ali ono najvažnije nije morao učiti, to mu je dala priroda: on ima jedinstvenu, zapanjujuću memoriju, koja je zbunjivala čak i najpronicljivije ljude s kojima je radio. 

“Kako se točno zovete?”, upitao ga je Koča Popović prilikom dolaska u New York, gdje mu je mlađahni Lončar dodijeljen kao suradnik. “Budimir, ali me zovu Leko”, uzvratio je Lončar. “Dobro, bit ćeš kod mene isto Leka” – rekao je Popović, “i tako je krenulo”.
“Prvi je sastanak”, piše Jakovina, “bio s Evangelosom Averofom, grčkim ministrom vanjskih poslova, pa s egipatskim kolegom. Popović je pregovarao na engleskom. Samo u iznimnim prilikama, kada se nije osjećao dovoljno siguran, govorio je francuski (kojim je savršeno vladao), a najdelikatnije je razgovore vodio na srpskom, kako bi stigao pričekati prijevod i razmisliti o odgovoru.

“Gdje  držiš uređaj kojim snimaš razgovore?”

“Navečer bih mu ja napravio pregled razgovora i neke prijedloge što treba da uđe u depešu i sutrašnji program”. Trećeg je dana Koča bio pomalo sumnjičav. Gledao je Lončara, promatrao ga ispitivački dok su tekli razgovori. Lončaru je bilo neugodno. Pisao je jedva ponešto, samo je sjedio i slušao. Potom ga je Popović pitao hoće li s njim na ručak. “Voliš li kinesku hranu?” “Volim, druže Kočo”, slagao je Lončar. “Gdje ti držiš uređaj kojim snimaš razgovore?”, pitao ga je ministar. Pitanje je bilo čudno jer bi takva sprava u ono vrijeme bila ogromna, ne bi se mogla tek tako staviti u džep.“Nemam ga”. “Pa kako nemaš? Sigurno?” Popović nije mogao vjerovati da je netko mogao posve točno zapamtiti beskrajne rečenice razgovora, da je svaka depeša bila precizna, sažeta, točna, da je u svakoj napisano ono najvažnije. Dobra memorija, koju je imala i njegova majka, Lončaru je uvijek pomagala.

(…) Na kraju boravka, Koča je Lončara pitao za povratak. “Za par mjeseci, ali nisam siguran”. “Kad god došao, molim te, javi mi se, meni treba dodatno pamćenje”, rekao je Popović. “Još su se jednom susreli u Americi, opet ga je Lončar pratio i opet ga je Koča pitao je li razgovore snimao. Koča  Popović bio je pjesnik, čovjek umjetnosti i držao je kako bi se upravo na tom planu trebalo snažnije djelovati. Tijekom posjeta Koče Popovića, Jože Brilej, šef Jugoslavenske misije pri Ujedinjenim narodima, predložio je da se organizira veliki događaj, večera na koju bi bili pozvani najugledniji ljudi iz kulturnog života. Lončar je i ovoga puta  bio zadužen za organizaciju i bio je u prilici iskoristiti privatne veze koje je stekao u umjetničkim krugovima. Došli su bračni par Rabinov, Eleonora Steber, Isaac Stern, Zinka Kunc, koja je pomogla da dođe i šef Metropolitana Rudolf Bing. Večerom je Koča bio impresioniran, a impresioniran je bio i Brilej, koji je posebno pohvalio Lončara. Bio je to jedan od vrhunaca u ranoj diplomatskoj karijeri koji je pokazao što se može učiniti s malim sredstvima, ali i događaj  koji je novom ministru jasno pokazao da mladog diplomata koji će se vratiti iz New Yorka valja imati na umu…”

Lončar je u New York došao brodom Queen Mary, prvim razredom, kao 25-godišnji diplomat, koji je nakon partizana završio diplomatsku školu. Rođen je 1924. godine. “Na zvoniku crkve Gospe od Ružarija u Preku stoji ploča s imenom obitelji Lončar, obnoviteljima crkve. Lončari su došli iz Like, naselili se na Ugljan i dobro se snašli. U obitelji Ive Lončara i Ivanice Šoša, vršnjakarođenih 1884., rodilo se desetero djece, ali samo pet ih je preživjelo. Pradjed Jakov, a posebno djed Joso, bili su vrlo visoki, vjerojatno najviši na otoku. Baka je opet bila malena, “minijatura”. Potom je otac Ive oženio Ivanu Šoša, koja je također bila vrlo sitnog rasta. Tako su i Lončar i njegova braća bili razmjerno niski. Kako je Janja Lončar bila visoka, sve se vratilo, djeca su mu dvometraši. 

Otac Ive Lončar bio je vlasnik brodice, trgovao je s gradom Zadrom koji je  1924., kada je Budimir Lončar rođen, bio ne samo s druge strane kanala, preko puta otoka Ugljana, već u drugom kraljevstvu, Italiji. Zadar i otok Lastovo, prvi s jedva 22.000 stanovnika i 52 kvadratna kilometra površine, a otok površinski tek nešto veći, ali s manje od 2000 ljudi, činili su najmanju, devedeset i četvrtu provinciju – Provincia di Zara – u Kraljevini Italiji. Nekadašnji glavni grad Mletačke Dalmacije, upravno središte austrougarske pokrajine Dalmacija, pripao je Italiji nakon Prvog svjetskog rata. 

Zadar je u vrijeme Lončarovog djetinjstva bio grad elegantnih zgrada. Budiju je ostao važan, možda najvažniji grad u životu. Bio je njegovo prvo urbano iskustvo, grad u kojem je jeo najbolji sladoled u životu, gdje je kupovao bombone Perugina Rossana čije je okuse uvijek pamtio. Sladoled na istom mjestu, prije ukrcaja na trajekt, kupovao je čitavog života, svaki put kada je posjetio Zadar, tijekom svih desetljeća prelaska kanala. Zadar je u Italiji bio privilegiran; bio je regionalno trgovačko središte, ali i švercerski punkt. Prvi grad koji je osjetio, doživio, grad stranog jezika i kulture, privlačan, ali istovremeno i odvratan, jer se osjećalo fašističko omalovažavanje i podjarmljivanje. U sjećanjima se uvijek vraćao na svoj prvi dolazak u Zadar, na venecijanski slavoluk ispod kojega se prolazilo. (…)

Preko je u Kraljevini SHS doživjelo uspon kojeg ne bi bilo da nije bilo Rapallskog ugovora o razgraničenju s Kraljevinom Italijom 1920. Mjesto koje je najednom trebalo kompenzirati gubitak velikog grada, svoga prirodnog središta, dobilo je carinarnicu, katastar, liječnike i učitelje. Veliki samostan, obrazovani iseljenici, sve je to otoku Ugljanu davalo na snazi, ali ništa nije bilo usporedivo s Italijom u Zadru, gradom bogatih izloga i dućana s druge strane kanala. U isto vrijeme, ulazak u grad kroz venecijanska vrata, tamo gdje su stajali talijanski stražari, budio je osjećaj strahopoštovanja, ali i mržnje. Fašizam je takve osjećaje pojačao….”

Krao je mlijeko pa se ispovIjedao

Lončar je na školovanje otišao u Zagreb. Stanovao je kod nekog Valčića, isprva u vrlo bijednim uvjetima. “Valčić je poslije postao pazikuća u Mihanovićevoj 32. Bio je to bolji stan, nova prilika. Lončar je otvarao prozore, raznosio novine stanarima od prvog do petog kata, otvarao vrata drvarnice, pomagao da kućne pomoćnice odnesu drva. Pomagao je i u čišćenju vanjskog zahoda, nosio je vodu, jer tekuće vode niti u ovom stanu nije bilo. Poslovi koje je u Zagrebu morao raditi bili su psihološki, pa i socijalni pad, ali je otkrivao da je koristan, integriran. Valčić je spremno otvarao vrata zgrade mljekaricama, nudeći im da svoje bicikle odlože u stubištu. Činio je to ne samo zato da seljankama iz okolice Zagreba pomogne. Jakov bi potom tražio od Lončara da iz svake posude za mlijeko uzme po decilitar tekućine.  Kako je katolički moral bio snažan, Valčić je potom od Lončara tražio da se ode ispovjediti, priznati što je učinio i to u više crkava: u Palmotićevu, kod Svetog Blaža i drugdje. Raspitivao se potom tko mu je dao najmanju pokoru. Potom je Valčić otišao učiniti isto, tamo gdje je Budimir prošao najbolje. Kada bi dobio odrješenje, objavio je da idućeg puta mogu uzeti i dvije litre. Bilo je to “legaliziranje” krađe, sam Lončar komentirao je godinama kasnije, i jedan od razloga zašto se njegova veza s religijom, na način na koji se u katoličanstvu ispovijedala, brzo hladila, unatoč majci i unatoč običajima. Valčić nije bio dovoljno imućan da bi novine kupio svakoga dana. 

Iskoristio bi svog pomoćnika i sustanara da ode do Trga bana Jelačića, da tamo prouči što su donosile zidne novine. Budimir je oduvijek imao dobru memoriju, mogao je zapamtiti sve. Ono što je pročitao, od riječi do riječi bi izrecitirao majstoru. Takva je sposobnost poslije više puta koristila Budimiru Lončaru u diplomatskom životu. Čitavog života mogao je zadiviti pamćenjem, prisjećanjem detalja, ali i nabrajanjem nogometaša koji su nekada igrali za Kraljevinu Jugoslaviju, svih igrača Hajduka, ali i reprezentacije Italije iz 1939. ili Dinama…”

“Razgovori o politici i svijetu su u Lončarovom životu”, piše Jakovina, “strast usporediva jedino sa strasti za nogometom, splitskim klubom Hajduk. Dok je živio u Beogradu, išao je na sve važnije utakmice. Kada bi igrao Hajduk, noge bi mu drhtale, morao je popiti ‘valijum’ da se smiri. Jedino se tada nije mogao svladati, jedino je Hajduk izazivao takvu reakciju, nikada ni Tito, niti rat, ništa... Poslije, kad je Hajduk potonuo i postao talac navijačke skupine Torcida, manje je bilo oduševljenja, manje je bilo razloga za veselje, ali nikada nije prošao niti jedan jedini događaj vezan za Hajduk ili reprezentaciju da se ne bi čuo s novinarom Zdravkom Reićem Rejom ili nekim od nogometaša Hajduka, s kojima je komentirao utakmicu, igrače, trenera.”

Rat je, kao i svima, bio prekretnica u njegovu životu. “Kada je Budimir Lončar došao kući, u Dalmaciju, već je bio razgraničen prostor ustaških vlasti Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije. Na očevom dućanu sada je stajalo ‘Giovanni Loncaro’. Braća su se povezala s pokretom otpora, pa su i njega uključili u ilegalni rad na otoku. Glavni mentor prečanskih ilegalaca, ili budućih partizana, bio je Branko Tica. Sudac Okružnog suda u Preku, podrijetlom Srbin iz Knina, dobro obrazovan, pripremao ih je za borbu. Tica je predložio da Budimir Lončar uzme ratno ime. Taj će ga nadimak pratiti cijelog života, napose u Beogradu. Na otočiću Ošljaku bio je talijanski logor, u kojem je zatvoren Ivan Leko. “Ti ćeš uzeti ime čovjeka koji je u zatvoru. Svi će znati da je on u zatvoru, bit će nemoguće da te otkriju”. Tako je Budimir postao Leko. 

Budi ili Budo zvali su ga i kasnije, neki na otoku, više oni s kojima se zbližio po dolasku u Zagreb. U diplomaciji i u Beogradu, pa i njegova supruga, najčešće su ga zvali Leko. Tica je Lončaru, nakon Bogdana Ogrizovića, postao drugi važni životni autoritet izvan obitelji. Lončaru je preporučio da čita Jacka Londona, očito prepoznajući da je riječ o partizanu koji će moći više. Ostali ilegalci na otoku, skupina s kojom je Lončar kontaktirao, nisu bili đaci, već uglavnom radnici i težaci i svi su već 1942. bili ilegalci. Kada  je postajao partizan, Lončar, kao i mnogi drugi, nije bio komunist. Otpor fašizmu bio je sve što je u tome trenutku bilo potrebno za odlazak u partizane. ‘Mi, koji smo bili na granici s Italijom već smo od rane dobi za nju razvili interes’, govorio je Lončar. Italija je bila fascinacija, velika i napredna kultura, ali i domovina fašizma. ‘Preko Zadra ostvario se prvi kontakt s talijanskom pjesmom, modom, sve je to Dalmatincima blisko, sve nas je to privlačilo. Mnogi od nas govorili su venecijanski dijalekt. Istovremeno se rađao prkos, antitalijanski, antifašistički naboj’. 

Kod Lončara se taj otočki antitalijanski naboj spojio s idejama koje je artikulirao profesor Bogdan Ogrizović. U Narodnooslobodilačkom ratu takvi su se osjećaji izoštrili. Talijanska okupacija nije bila osobito stroga, jer su talijansku zemlju obrađivali i prije, mnoge su Talijane poznavali. ‘Bili smo za njih Murlaki. Majka Ivana Talijanima je prala rublje’. Branko Tica jednoga je dana skupini omladinaca i radnika uzbuđeno rekao kako je saznao veliku vijest. ‘Naš komandant Tito je Hrvat. Samo Hrvat može ujediniti narode bivše Jugoslavije’, rekao je. Lončara je, posebno s obzirom na podrijetlo Tice, ta izjava pomalo iznenadila. Nikad suzdržan prema nacionalnom, ali uvijek oprezan prema nacionalističkom, Lončar je ove riječi pamtio cijelog života i tijekom političke karijere koja se gradila brzo, bez preskakanja stepenica, ali i bez predugog zadržavanja na pojedinim postajama. 

Poslije rata Branko Tica postao je pomoćnik ministra unutarnjih poslova, bio je jedan od mnogih koje je blisko poznavao iz partizana i s kojima je čuvao poseban odnos izgrađen u borbi. U Preku je bio samo jedan ustaša koji je emigrirao zbog šverca, a poslije je švercao i oružje za Lički ustanak. Klerikalaca je bilo nekoliko, otišli su uglavnom u Zagreb. Boraca Narodnooslobodilačke borbe bilo je 2155. U partizanima je poginula 321 osoba, a još 125 ih je stradalo. S višedesetljetne distance, unatoč svim kasnijim životnim ulogama, partizani su ostali najvažniji, najveličanstveniji događaj u kojem je Budimir Lončar sudjelovao i takvim ga je opisivao. Partizani su isticali ideje socijalne pravde, drugarstva, solidarnosti, san da će jednoga dana nastati nešto bolje, pravednije. ‘Koliko je tu bilo drugarstva, energije, međusobne povezanosti’, prisjećao se. ‘To je sve olakšavalo. Zamislite u golorukoj borbi, zanos, osjećaj da će doći sloboda’, sve je to osiguravalo da se lakše izdrži, da se prebrode brojne poteškoće. Snažna etika i strogi moral bili su još jedna partizanska osobina.

‘Sjećam se kako su u partizanima neki bili strijeljani zato što su seljacima uzeli pršut. Bezdušno. Ali, na tome se održao moral. ’Lončara se prozivalo zbog poratnog razdoblja u kojem je kraće vrijeme vodio zadarsku Oznu, a potom i zbog epizode iz Italije, gdje je navodno sudjelovao u otmici Drage Jileka, šefa Ustaške nadzorne službe, čija je famozna torbica skrivala “dokumente o suradnji Andrije Hebranga s ustašama i Gestapom”. Predbacivana mu je i navodna uloga u obračunu s informbiroovcima u Mađarskoj, projugoslavenska uvjerenja, likvidacije fratara na Širokom Brijegu i još mnogo toga. Zagovornici tih teza nisu nikada podastrli čvrste dokaze na tu temu, a ni u knjizi Lončarovoj epizodi u Ozni nije posvećen prevelik prostor.

“U ožujku 1945. Budi Lončar Leko, kako su ga zvali u dokumentima, član Okružnog komiteta SKOJ-a, ušao je u sastav Okružnog Odjeljenja OZN-e. Uz njega su bili i Živko Šerić i Marin Cetinić. O ratu, bez obzira na to koliko je on bio definirajući događaj u njegovom životu, pa i o pokretu kojem je prišao, nije mnogo pričao. Važnost i vrijednost NOB-a bile su trajne, ali o tome nije govorio ni sinovima, ni kada su djeca, nakon što su pogledala ‘Neretvu’ ili ‘Desant na Drvar’ inzistirala na opisima, detaljima. Taj dio života Lončar je uglavnom zatvorio, ‘s ponosom, uvjeren da sam obavio nešto što je morala napraviti moja generacija’”, piše u knjizi.
“U emigrantskim se krugovima pronosila priča kako je Lončar bio u skupini jugoslavenskih operativaca koji su u Rimu 16. ožujka 1948. oteli Dragu Jileka, upravitelja Ustaške nadzorne službe (UNS). Sâm Lončar tvrdio je kako je u Rimu bio prvi put sa suprugom Janjom, bratom i nevjestom, tek petnaestak godina kasnije. O epizodi s Jilekom nakon 1990. pisali su i emigranti povratnici, ali bez ikakvih novih detalja. Joja Ricov je Lončara optužio za ubojstvo svoje tetke. Ponekad se pisalo da je Lončar nakon prekida sa Staljinom bio šef Grupe za borbu protiv Kominforma, da je vodio delikatne operacije, da je išao u Mađarsku i Austriju, navodno da bi izbliza proučio što radi informbiroovska emigracija, napose nakon prelaska jugoslavenskog diplomata Lazara Brankova na sovjetsku stranu. Takvi i slični napisi bili su plitki, uvijek isti, lišeni neposrednih i pouzdanih svjedočenja”, piše Jakovina.

“Lončar je Zadar napustio rano. Već je 1946. došao u Zagreb. Najprije je radio u Savskoj, u Ministarstvu unutrašnjih poslova, gdje sjedi u istoj sobi s Josipom Manolićem (r. 1920.), budućim predsjednikom Vlade Republike Hrvatske. Stanovao je u Gundulićevoj ulici, s dvojicom cimera, oficira. Kada je imenovan za saveznog sekretara, Lončara su neki novinari portretirali i kao ‘čovjeka akcije’ službe sigurnosti, prvo u vrijeme napetosti sa Zapadom 1947., a onda Istokom od 1948. nadalje. Ni o ovom razdoblju i poslovima Lončar nije mnogo govorio. Samo je jednom, kada je opisivao Lawrencea Eagleburgera – kasnijeg američkog državnog tajnika koji je imao usporedivu karijeru – rekao kako je u službi napredovao brzo jer je za državu učinio neke obavještajne usluge. Priče o Lončaru kao obavještajcu pronosile su se, čuli su ih mnogi kasniji Lončarovi bliski suradnici i prijatelji, diplomati Darko Šilović, Fedor Feđa Starčević, Ivan Ivanji, ali svodile su se na puke pretpostavke. 

"Zna se što je kokoš, a što jaje"

Nikada ništa konkretnije, nikada ništa preciznije”.“(…) Kada je nakon 1990. sve što je bio Drugi svjetski rat u Hrvatskoj svedeno na pojedinačne, gotovo ilegalne proslave veteranskih organizacija i antifašista, odnosno, s druge strane, samo na kompleks Bleiburg, Lončar je komentirao kako je to bila tragedija hrvatskog naroda. Zbog četnika tragediju je krajem rata doživio i srpski narod, ali i Slovenci. ‘Ja vam moram pošteno reći, vi mi možete vjerovati ili ne vjerovati, ja sam za Bleiburg čuo tek početkom devedesetih godina. Nisam bio svjestan razmjera. Znam da je jedan moj bratić, Šoša Slavko, kasnije je bio kipar kod Vanje Radauša, bio na Bleiburgu. Bio je domobran, pričao mi je o svojoj nevolji i kaže da čim je bacio oružje da su ga pustili. To svejedno ne umanjuje tragediju, jer Bleiburg je bio velika tragedija. Ali najveća tragedija hrvatskog naroda je NDH’, govorio je Lončar. ‘Kazna je kazna, zločin je zločin i to treba nazvati pravim imenom. To je tragična stvar, ali to ne umanjuje vrijednost NOB-a.’ Kasnije, kada je bio ambasador u Njemačkoj, razgovarao je s Nijemcima koji su i sami znali da su najviše kažnjeni kad je rat već zapravo bio gotov, kada je Dresden bombardiran. ‘To nije bilo opravdano, to je bio zločin. Ali se time ne dovodi u pitanje opravdanost antifašističke borbe. Tako se ne može ni NOB dovoditi u pitanje zbog Bleiburga. Zna se što je kokoš, a što jaje’, govorio je Lončar desetljećima kasnije.”

Brzo nakon “čovjeka akcije” postao je “čovjek diplomacije”, tako su o njemu pisale novine. Budimir Lončar je pred luku New Yorka doplovio 7. svibnja 1950. “Jedna od najvažnijih epizoda Lončarove rane diplomatske karijere bio je 1952. razgovor s kiparom Ivanom Meštrovićem. Meštrović je živio u Sjedinjenim Državama, ali je održavao vezu s jugoslavenskim diplomatima. Do kiparevog prvog putovanja u zemlju nakon rata, proteći će još neko vrijeme. Iz Jugoslavije se posjet željelo ubrzati, shvaćali su koliko bi takav posjet bio važan. Nakon što je pismo iz Sabora Narodne Republike Hrvatske došlo do Generalnog konzulata u New Yorku, Lončar je kontaktirao Duška Marušića, predstavnika Jugoslavenske privredne komore u New Yorku, koji je bio iz Otavica. Marušić je prenio kako će kipar doći u New York jednoga utorka i to u Barbizon Plaza Hotel (kasnije Trump Plaza) u Ulici Central Park South.

Susret s Meštrovićem

‘Došao sam u osam i trideset, a on se spustio u devet’, pričao je Lončar. Slijedio je strogo uputstva koja je dobio: ‘Ne oslovljavaj ga s Mister’, rekao je Marušić. ‘Pa neću mu valjda reći druže?’, pitao je Lončar. ‘Ma ne, samo mu reci Meštre’. Tako je i učinio. “Dobro jutro, Meštre!” “Dobro jutro, mladi čovječe. Idemo sjesti. Što vi imate za mene? Odakle ste rodom?” pitao je kipar. Meštrović je odmah spomenuo kako je u Preku utvrda svetog Mihovila. Pismo koje mu je Lončar donio, bilo je od predsjednika Prezidija Sabora Karla Mrazovića-Gašpara. “Uzeo je list, čitao, pogledavao ga, a onda ga preklopio. ‘Nismo mi daleko jedan od drugog’, rekao je Meštrović”. “Oduševljen sam New Yorkom, neboderima”, rekao je Lončar. “Ah, ne, nemojte da vas New York oduševi, ali budite zainteresirani”, uzvratio je Meštrović i upitao ga je ako je vidio njegove radove. “Dosta me impresionirala Avala, ali me najviše oduševila Zahvalnost Francuskoj. Prepoznao sam tamo i odanost, zahvalnost, dostojanstvo”. “Dobro ste vi to pročitali”, sjećao se poslije Lončar Meštrovićevih riječi. 

Potom je Meštar uzeo komad papira i napisao: “Dragi Josipe, molim te da odliješ jednu minijaturu Zahvalnosti Francuskoj za mladog Budimira Lončara”. Dao je Lončaru papir, a on je po prvom odlasku u Zagreb otišao do ljevaonice Josipa Kroflina u Ilici i dobio skulpturu, koja je sada u posjedu njegove obitelji. Kada su se rastajali, Meštrović je rekao: “Mladi čovječe, vi možete živjeti još šezdeset godina; ja ne mogu više od deset. Perspektive nam nisu iste. Meni nije svejedno kako ću leći u onaj grob u Otavicama. Eto, ja sam čovjek koji je dobio priznanja, ušao u Metropolitan kao živ, a Auguste Rodin je ušao mrtav. Mene znadu i u svijetu, ali najvažnije mi je kako o meni misle u Otavicama”. Meštrović je u isto vrijeme bio i dalmatinski seljak i svjetski umjetnik. Digao se pozdraviti, pročitao je pismo još jednom i rekao da će razmisliti.  “Znate, zanima me taj Zagorec mnogo, trebao bih ga vidjeti”, rekao je. To je bila jedina indikacija da će Meštrović u Jugoslaviju ipak doći. Bio je to vrlo mudar potez jugoslavenskih vlasti, da se osoba koju su mnogi smatrali nacionalistom, poneki Srbi i ustašom, dovede u Hrvatsku i Jugoslaviju i tako podriju ekstremni hrvatski emigrantski krugovi.