Kako su Izraelci ubili sedam terorista i spasili 102 taoca

Courtesy IDF Archive
FELJTON 4. DIO U četiri nastavka u suradnji sa Školskom knjigom donosimo sjećanja nobelovca, političara i državnika golema iskustva iz knjige ‘Nema mjesta za male snove: Hrabrost, imaginacija i stvaranje modernog Izraela’
Vidi originalni članak
 U ovom jedinstvenom djelu, svojoj jedinoj autobiografiji, Shimon Peres (1923. - 2016.), dobitnik Nobelove nagrade za mir, političar i državnik golema iskustva, piše o najvažnijim odlukama koje je morao donijeti u životu te se prisjeća trenutaka koji su oblikovali njegov život i položili temelje Države Izrael. Shimon Peres piše o svojem doprinosu u izgradnji mlade države i svojoj ulozi u uspostavi izraelskog nuklearnog programa, ali i o naporima da spasi Izrael od gospodarske propasti te o njegovu pretvaranju u startup naciju. Dakako, piše i o svojoj neumornoj potrazi za mirom. Shimon Peres iskreno pripovijeda o događajima koji su obilježili desetljeća povijesti mlade izraelske države podjednako posvećujući pozornost onome što se dogodilo i onome zašto se to dogodilo. Razmatrajući središnje trenutke uspona Izraela, Shimon Peres istražuje što ljude čini velikim vođama, kako donositi teške odluke u okruženju nesigurnosti i pogibli, kako se suočiti s izazovom pronalaženja ravnoteže između načela i politike te kako iskoristiti čudesnu moć imaginacije i spontane inovativnosti. Pritom ne samo da pokazuje put u bolju budućnost za svoju voljenu zemlju, nego i nudi važna i univerzalna razmišljanja korisna mlađim naraštajima, onima koji žele preuzeti vodstvo u politici i poslovnom svijetu, a osobito onima koji žele biti u službi ostvarenja šireg cilja - da naš planet postane sigurnije, mirnije i pravednije mjesto. Knjiga je opremljena predgovorom prof. dr. sc. Dragana Primorca “Moje prijateljstvo sa Shimonom Peresom”, pogovorom prof. dr. sc. Mirjane Kasapović “Teško breme povijesti” te fotografijama iz privatnog i profesionalnog života Shimona Peresa. Knjiga je objavljena i može se kupiti u knjižarama Školske knjige i na webshopu Školske knjige.

  

Prvi dio feljtona pročitajte ovdje:

NOBELOVAC I DRŽAVNIK Shimon Peres - Sanjar kojemu su snovi ostvarili

 

Drugi dio feljtona pročitajte ovdje:

FELJTON Shimon Peres i kako je nastao izraelski nuklearni program

Treći dio feljtona pročitajte ovdje:

SHIMON PERES 'Nismo znali ni koliko je terorista bilo u zračnoj luci...'

Rabin je za rano jutro sazvao sastanak ministara. Prije početka odveo sam Gura na stranu da raspravimo nove informacije koje smo bili primili. Neki od 48 neizraelskih talaca stigli su u Pariz te su nam dali važne podatke. Potvrdili smo, na primjer, da se taoci nalaze u jednom od dva terminala – starom terminalu, kako smo ga nazvali. Čuvali su ih i teroristi i ugandski vojnici, i više se nisu nalazili u zrakoplovu. Također smo primili podrobne informacije o organizaciji samog terminala. To nam je bilo dovoljno da počnemo s pripremama za spasilačku misiju. Premda sam bio ministar obrane, znao sam da će mi, kako bih uvjerio Rabina, trebati potpora i drugih, osobito Gura. Kao načelnik stožera, on je bio ključni igrač, osoba bez koje nije bilo realnog načina za provedbu vojne opcije. Dok nisam uvjerio njega, nije imalo smisla pokušavati uvjeriti ni članove vlade. No nije se dao lako predomisliti.
“Kao načelnik stožera ne mogu predložiti ovaj plan za spašavanje talaca”, rekao je nakon što sam ga obavijestio o najnovijim informacijama. Još sam jednom ostao manje-više sam. Sastanak ministara počeo je u sumornu ozračju, pod teretom golema uloga. Ultimatum tek što nije bio istekao, a napetost je bila na vrhuncu. Sastanak sam počeo čitanjem transkripta telefonskih razgovora Burke s Idijem Aminom. Objasnio sam kako smo iz tih razgovora dobili neke korisne podatke, no također je postalo jasno da Amin nije vođa kakvog smo trebali.
Rasprava se zatim okrenula obiteljima putnika. Ministar Haim Zadok obavijestio nas je da obitelji zahtijevaju da počnemo pregovore te da očekuju od nas da poduzmemo sve što je potrebno kako bismo spasili njihove najdraže. “Problem nisu samo zahtjevi obitelji”, ponovio sam drugi dan zaredom. “Treba vam biti jasno da će pregovori i izraelska predaja otvoriti široko terorističko bojište u budućnosti.”
“Tko kaže da će to otvoriti terorističko bojište?”, uzvratio je Rabin.
“Ja kažem.”
“Zahtijevam da objasnite svoje riječi i podrobnije to razložite”, odgovorio je.
“Dosad se Amerikanci nisu predavali pred terorizmom jer su Izraelci postavili globalni standard da nema predaje”, objasnio sam. “Ako se mi predamo, ni jedna država na svijetu neće moći izdržati. Samo ćemo prizvati još više ovakvih pokušaja.”
“Takva je trenutačna situacija”, rekao je Rabin. “U ovom je trenutku i nedonošenje odluke odluka.”
Rasprava je trajala još nekoliko sati, sve dok se Rabin opet nije umiješao. “Samo želim objasniti: nemamo vremena za vrludanje. Ključno pitanje jest jesmo li spremni na pregovore ili ne. Zahtijevam od članova vlade da ne izbjegavaju odgovoriti na to pitanje.” Ministar Yisrael Galili odgovorio je kako smatra da bi vlada trebala odmah početi pregovore te “pokazati spremnost za oslobađanje zatvorenika”. Rabin je podupro Galilijev prijedlog primijetivši da smo u prošlosti već sudjelovali u razmjenama te dodavši da ne želi ulaziti u rasprave zašto bi takva razmjena, u ovakvim okolnostima, bila neprihvatljiva.
“Presedani nisu problem”, rekao sam. “Problem je budućnost, budućnost naroda i budućnost izraelskih zrakoplova i zrakoplovstva. Ovdje se trebamo brinuti o sudbini naroda, o onome što će se dogoditi s državom i njezinim položajem u vezi s otmicama i terorizmom, uz pitanje sudbine onih koji su oteti.”
Rabin je ostao čvrst u svojemu stajalištu s obzirom na to da mu ja još nisam bio ponudio zadovoljavajuću alternativu. “Želim znati protivi li se tko”, rekao je, “i ne želim nikakve nesporazume u vezi s ovime. Ne predlažem da raspravljamo o pregovorima nego da vlada odobri ekipi da nastavi s našim pokušajima oslobađanja talaca, uključujući razmjenu zatvorenika u Izraelu.”
Kad je upitao tko se slaže, svi su okupljeni oko stola podigli ruku – pa i ja. Bez jasne vojne opcije koju bih mogao predložiti, najpotrebnije mi je bilo vrijeme. Ako se počinjanjem dugog procesa pregovaranja moglo kupiti nešto vremena, možda bismo ga mogli dobiti dovoljno za neko čudo. Istodobno, dobra strana toga rješenja bilo je to što su linije komunikacije ostale otvorene te što nisam izgledao poput kakvoga odmetnika čija gledišta treba automatski odbaciti. Ako smo željeli ponuditi vojnu opciju, morao sam biti vjerodostojan da bi Rabin na nju pristao.


Sat vremena poslije sastanka Burka i Amin opet su razgovarali telefonom. Amin je zatražio od Burke da uključi Radio Afriku zbog važne objave. Nije želio reći ništa više, osim da je neuspješno pokušao intervenirati i da će taoci biti ubijeni u 14 sati, kao što je bilo i najavljeno. Napeto smo čekali objavu. A onda, privremeno olakšanje: otmičari su odobrili trodnevno produljenje ultimatuma. Amin je putovao na Mauricijus na sastanak Organizacije afričkoga jedinstva, a otmičari su se obvezali da neće ništa poduzimati dok se on ne vrati. Iznenada smo, umjesto sati, dobili dane. Pozvao sam Gura u svoj ured i rekao mu da moramo raspraviti sve opcije. Bio je šokiran. “Upravo ste zajedno s cijelom vladom glasovali za predaju!”, povikao je u nevjerici. “To je bio potez da kupim nešto vremena”, objasnio sam mu, “a sad imamo vremena. Upotrijebit ćemo ga najbolje što možemo.” Poslijepodne se ponovno okupilo “vijeće za fantaziranje”, a prvi sam put imao osjećaj da se rađa praktičan plan za spašavanje talaca. Kuti Adam i Dan Shomron već su bili pripremili plan operacije koja je uključivala slijetanje zrakoplova i preuzimanje zračne luke Entebbe. Opisali su je vrlo podrobno. Operacija bi bila izvedena pod okriljem mraka i ne bi trajala više od sata. Prvi bi zrakoplov sletio u 23 sata, blisko prateći britanski putnički zrakoplov kako ne bi bio otkriven radarom. Iz teretnoga zrakoplova izašla bi dva vozila koja bi krenula prema starome terminalu te bi se tamo iskrcala skupina specijalaca koji bi svladali otmičare i spasili taoce. Deset minuta poslije, sletio bi i drugi zrakoplov Hercules, iz kojeg bi izašla još dva vozila. Ti bi specijalci krenuli prema “novom terminalu” i preuzeli kontrolu nad njim te nad pistom i spremnicima s gorivom. Nakon što bi cilj bio ostvaren, sletjela bi još dva izraelska zrakoplova i evakuirala taoce. Raspravili smo sve moguće ishode, sve okolnosti kojih smo se mogli sjetiti, sve ono što bi moglo poći po zlu. Svoju smo misiju mogli izvesti najkasnije u subotu navečer, a časnici su se složili – premda su i dalje postojala pitanja vezana za izvedivost plana – da barem imamo dovoljno vremena za pripremu. No Gur je izrazio zabrinutost. Ustvrdio je kako, čak i ako bi operacija uspjela kako je planirano, ne bismo mogli poslati zrakoplove u Ugandu a da ne slete negdje gdje će se opskrbiti gorivom. Ako ne uspijemo uvjeriti Keniju da nam dopusti da se koristimo njezinim bazama za opskrbu gorivom, operacija jednostavno neće biti izvediva. A čak i ako bismo uspjeli dobiti pristanak kenijske vlade, Gur je smatrao da nismo imali dovoljno obavještajnih informacija da bismo bili sigurni u izvedivost operacije. Nismo znali čak ni to s koliko bismo se točno terorista morali obračunati.
“Bez više obavještajnih podataka nema nikakve šanse da bih mogao predložiti ovakvu operaciju”, ustvrdio je. “Ono što sam čuo ovdje nije dostojno glavnoga stožera IDF-a. Ako želite Jamesa Bonda – od mene ga nećete dobiti!”
Rekao sam Guru da Mossad radi na tome da dobijemo kvalitetnije podatke. U međuvremenu, zatražio sam da odobri da radna skupina počne s pripremama za akciju; ako uspijemo dobiti informacije koje su nam potrebne, bit ćemo spremni za djelovanje. Gur je pristao te je Dana Shomrona imenovao za zapovjednika operacije.


U 17 sati susreo sam se s Rabinom i manjom skupinom ministara kako bismo nastavili razgovore. U tom trenutku još nisam bio predstavio Rabinu pojedinosti plana o kojemu smo razmišljali. Smatrao sam da bi njihovo prerano otkrivanje moglo imati negativne posljedice. Međutim, nastavio sam zagovarati ideju spašavanja talaca. “Ako je vojna operacija moguća, to je poželjnije rješenje”, rekao sam. “U ovom trenutku, priznajem, nemamo neki konkretan prijedlog – tek ideje i maštu. No alternativa je potpuna i apsolutna predaja.” Moji su se argumenti, još jednom, u velikoj mjeri ignorirali. Nakon završetka sastanka moje je samopouzdanje okopnjelo. Unatoč trudu ljudi oko mene, njihovoj spremnosti da naporno rade i kreativno razmišljaju, sve sam se više osjećao istinski osamljenim. 

A premda mi je Ben-Gurion često govorio da nema ništa lošega u tome da ostaneš sam, smatram također da, kad se nađete potpuno osamljeni, morate razmisliti jeste li možda zapravo vi u krivu. Počeo sam se pitati je li moja goruća želja da ostvarimo cilj možda zamaglila moje rasuđivanje u pogledu praktičnosti, jesam li postao u tolikoj mjeri predan ideji spašavanja talaca da nisam primjećivao da to ne možemo učiniti. Sad više nisam imao uza se Ben-Guriona da od njega dobijem savjet. Stoga sam se okrenuo njemu najsličnijoj osobi: svojemu starom prijatelju Moshi Dayanu.
Doznao sam da Dayan, koji više nije obnašao državne dužnosti, s gostima iz Australije večera u jednom restoranu na rivi u Tel Avivu. Odmah sam krenuo onamo kako bih se susreo s njim. Iznenadio se kad me ugledao, baš kao i njegovi gosti, koji su se upravo bili spremali kušati juhu. Ispričao sam se i zamolio Dayana da se povučemo kako bismo mogli nakratko porazgovarati u četiri oka. Kad sam mu počeo objašnjavati situaciju, prišao nam je konobar s dvije čaše crnoga vina. Shvatio sam da je to jedino što sam okusio cijeli dan.


Opisao sam mu situaciju – naš odvažni plan spašavanja, manjak obavještajnih informacija, mnoge rizike, primjedbe, nepoznate posljedice – a pritom sam mogao vidjeti da Dayana sve više ispunjava oduševljenje. “To je plan koji podupirem stotinu pedeset posto!”, rekao mi je odbacujući negativne čimbenike kao neizbježne borbene rizike. “Imaš puno pravo zagovarati ovu ideju svom silom.” U ključnom trenutku potvrdio mi je ispravnost mojega stajališta. Premda nisam ništa pojeo, iz restorana sam otišao sitiji nego što sam stigao u nj. U 23 sata u četvrtak Rabin je održao još jednu sjednicu vlade, na kojoj se raspravljalo o najsitnijim pojedinostima pregovora s otmičarima. Mislim da nisam izgovorio ni riječ. U mislima sam se stalno vraćao razgovoru s Dayanom te sam razmišljao o uvjeravanju koje me još čekalo.
Sjednica je završila dugo nakon ponoći, no prije nego što sam krenuo kući, odlučio sam još jednom pokušati uvjeriti Gura. Razgovarali smo nekoliko sati – ne samo o židovskoj državi nego i o židovskom narodu – te o ulozima za sve nas. Govorio sam mu o velikoj opasnosti koju je donosila vojna operacija koju sam zagovarao, no i o još većoj opasnosti koja bi nas sve pogodila kad bismo se odlučili na predaju. Pokušao sam nadvladati njegove sumnje, no kad smo se u sitnim jutarnjim satima napokon rastali, Gur nije bio promijenio svoje mišljenje. Legao sam na kauč u uredu kako bih se nakratko odmorio nadajući se da će moje riječi možda imati snažniji učinak na Gura nakon što o svemu još promisli.(…)
Dok smo raspravljali, netko je za stolom došao na sjajnu ideju: budući da smo znali da Amin nije u državi, mogli bismo jednog od svojih specijalaca prerušiti tako da nalikuje Aminu i učiniti da izgleda kao da je ugandski predsjednik stigao u zračnu luku u predsjedničkoj povorci. Možda bismo mogli u tami prevariti ugandske vojnike koji su štitili stari terminal, barem toliko dugo da ih iznenadimo. Guru i meni ta se ideja odmah svidjela, pa smo naredili da se istog trena krene u potragu za crnim Mercedesom kakav je imao Amin. Samo jednu noć prije Gur me korio zbog mojih fantazija u stilu Jamesa Bonda. Bilo je očito da je promijenio mišljenje.
Poslao sam poruku Rabinu s našom najnovijom dosjetkom: Yitzhak, posljednja promjena plana: umjesto vozila zračne luke, iz zrakoplova će izaći veliki Mercedes sa zastavicama – Idi Amin vraća se kući s Mauricijusa. Ne znam je li ovo moguće, dodao sam, ali svakako je zanimljivo.
Nakon što je sastanak završio, otišli smo u Rabinov ured, u kojemu je Gur pojedinosti našega operativnog plana predstavio premijeru i ministrima. Rabin je općenito djelovao spremnim prihvatiti plan, no još nije donio konačnu odluku. “Još nisam siguran u ovu operaciju”, rekao je. “Nikad još nismo imali toliko talaca. Još nikad nismo imali tako malo vojnih informacija. Ovo je najriskantnija operacija za koju sam čuo.” Nastavio je bombardirati Gura pitanjima o pojedinostima. “Podupirem da se nastavi sa svim pripremama, ali predlažem da na ovu ideju još gledamo kao na dodatak pregovorima koji su u tijeku”, rekao je. “Kad bih ih barem uspio uvjeriti da oslobode žene i djecu... To bi promijenilo cijelu sliku.” Odlučio je sazvati izvanrednu sjednicu vlade za sljedeće poslijepodne, malo prije nego što bi zrakoplovi trebali poletjeti u Entebbe. Tada, i tek tada, dobit ćemo njegovu konačnu odluku.
Te smo večeri Sonia i ja imali obvezu koju nismo mogli otkazati. Nekoliko tjedana prije Ministarstvo vanjskih poslova zamolilo me da budem domaćin profesoru sa Sveučilišta Columbia Zbigniewu Brzezinskom tijekom njegova posjeta Izraelu. U Sjedinjenim Američkim Državama trajala je kampanja za predsjedničke izbore, a očekivalo se da će profesor Brzezinski biti imenovan za savjetnika za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući ako Jimmy Carter postane predsjednik. Te je večeri trebao posjetiti naš dom za šabat, s urednikom dnevnika Haaretz i ravnateljem vojne obavještajne službe. Bojao sam se da bi iznenadno otkazivanje večere moglo pobuditi sumnje kod svih koji su znali za nju.


Sjedište Ministarstva obrane napustio sam malo prije zalaska Sunca te sam za stolom pozdravio Brzezinskog i ostale goste. Tijekom večere vodili smo ozbiljan i zanimljiv razgovor o globalnim pitanjima, a neko vrijeme uopće nismo spominjali otmicu zrakoplova. No malo kasnije profesor je ipak skrenuo razgovor na zrakoplov u Entebbeu priznavši kako je bio iznenađen time što Izrael nije pokrenuo vojnu akciju spašavanja. Od mene je zatražio objašnjenje. Nisam mu želio lagati, a nisam mu mogao reći ni istinu, pa sam općenito govorio o nedostatku pouzdanih informacija i o prepreci koju je činila velika udaljenost. Brzezinski kao da nije bio uvjeren, no na moje veliko olakšanje, razgovor je skrenuo na druge teme. Nakon što je večera završila, poželio sam Soniji laku noć, ispričao joj se što cijeli tjedan nisam bio kod kuće te se odmah vratio u ured. U ranim jutarnjim satima u subotu počele su me moriti sve nemirnije misli. Te sam napete sate proveo razmišljajući o svemu onome što je moglo dovesti do neuspjeha operacije – i o velikim stvarima i o sitnicama. U to sam vrijeme redovito vodio dnevnik. Tko može jamčiti, zapisao sam, da neki od desetaka tisuća dijelova – od kojih su sastavljeni zrakoplovi, oklopna vozila i oružje – neće zakazati u ključnome trenutku ili na ključnome mjestu? Čim je svanulo, odmah sam pozvao članove “vijeća za fantaziranje” u svoj ured, gdje sam im naredio da još jednom proanaliziraju sve pojedinosti operacije. “Kakva je situacija?”, upitao sam Gura. Rekao mi je da je proba operacije prošla onako kako smo planirali, s 55 minuta provedenih na tlu. Rekao je kako u cijelom Izraelu nije uspio pronaći odgovarajući crni Mercedes, ali me uvjeravao da se ne trebam brinuti jer su pronašli sličan model bijelog Mercedesa i već ga prebojili u crno.
“Nema razloga da ne izvedemo ovu operaciju”, objavio je Gur na završetku našeg sastanka, prepun samopouzdanja. “Izgledi za uspjeh su veliki.”
Nakon sastanka Gur i ja zajedno smo otišli do zračne luke oprostiti se od vojnika. Specijalci su uvježbali najodvažniju misiju koju smo pokušali izvesti u povijesti Države Izrael, no čak ni u trenutku ulaska u zrakoplove nisu znali hoće li biti i odobrena. Kad sam stigao, neki su mi od njih pristupili. Željeli su znati hoće li im vlada izdati zapovijed te su se pitali jesmo li doista mogli biti tako hrabri. Neki specijalci došli su mi stisnuti ruku i reći mi da vjeruju u misiju. Gledao sam ih dok su se ukrcavali u zrakoplov – Yoni prvi među njima, a njegovi vojnici odmah iza njega – potpuno svjestan da je sva hrabrost bila njihova. Toga poslijepodneva Rabin je otvorio izvanrednu sjednicu vlade opisavši novonastale okolnosti. “Od danas imamo i vojnu opciju”, objasnio je prije nego što je predstavio obrise operacije. Nakon što je završio, ja sam preuzeo riječ.
“Najteže je pitanje hoćemo li riskirati život nedužnih nenaoružanih civila i spasiti budućnost ove države – ili nećemo. Ako se predamo, samo ćemo ohrabriti ovakve buduće akcije”, rekao sam. “Države diljem svijeta možda će razumjeti našu odluku, ali u svojim će nas srcima ismijati.”
Gur je zatim izložio pojedinosti plana, korak po korak, kao i svoje zaključke. Operacija je, po njegovu mišljenju, bila proračunata i precizna te je očekivao da će uspjeti. Naravno, istaknuo je mogućnost žrtava, ali je dodao da je takav rizik postojao “i u svim drugim operacijama koje smo izveli radi spašavanja civila”.
“Ako se ne uspiju opskrbiti gorivom, koliko će dugo letjeti?” upitao je jedan ministar.
“Neće se moći vratiti kući”, rekao je Gur.
“Što ako im se vremenski uvjeti preokrenu tamo?”, upitao je drugi.
“Riskantno je”, priznao je Gur.
“Što ako otkrijemo da su tijekom noći preselili taoce na neko drugo mjesto?”, pitao je treći. “Misija će završiti potpunim i apsolutnim neuspjehom”, rekao je Rabin.
A opet, takve su bile okolnosti. Ta je misija – prva u kratkoj povijesti IDF-a izvan Bliskog istoka – bila bez presedana već samo po tome. Kad se tome dodaju njezina složenost i mnoge nepoznanice, bila je to, priznao sam, “operacija IDF-a drukčija od svih ostalih”. No to je bila cijena koju smo morali platiti.
Na završetku duge rasprave Rabin je posljednji uzeo riječ.
“Ja sam za operaciju”, objavio je, prvi put to glasno rekavši. “Ne idealiziram. Upravo suprotno, znam u što se upuštamo... Vlada mora znati da odlučuje o pokretanju operacije koja bi mogla završiti velikim brojem žrtava”, rekao je ponavljajući Gurovu procjenu. “Unatoč tome, molim vladu da podupre operaciju premda to činim teška srca.” Odluka je bila jednoglasna. Operacija Entebbe bila je odobrena.
Sjedili smo u potpunoj tišini u mojem uredu u zapovjednom središtu Ministarstva obrane. Rabin je cigaretu vrtio po ustima. Ja sam se u ruci poigravao olovkom. Zrakoplovi su dobili zapovijed da od trenutka polijetanja ne komuniciraju radijem, osim u slučaju neočekivanih problema. Mi smo se okupili u manje skupine suradnika i savjetnika kako bismo napredak operacije pratili putem sigurne radijske veze. Dok su zrakoplovi nadlijetali Crveno more i ulazili u zračni prostor Etiopije, dok su skretali iznad Viktorijina jezera te se pripremali za spuštanje, vladala je tišina. Muk je stvarao neizdrživu napetost premda je zapravo pokazivao da se sve zbiva u skladu s planom.

U 23.03 sati začuo se isprekidani radijski šum: prvi je zrakoplov sigurno sletio. Uslijedilo je još sedam minuta tišine. U tom su razdoblju iz prvog zrakoplova trebali izaći automobili te krenuti u formaciji prema starom terminalu. U 23.10 sati tišinu je prekinuo glas Dana Shomrona. “Sve je u redu”, rekao je. “Javit ćemo se kasnije.”
Osam mučnih minuta poslije čuli smo šifru: “Oseka”. To je značilo da su svi zrakoplovi sigurno sletjeli.
“Sve ide kako treba”, ponovio je Shomron dvije minute kasnije. “Ubrzo ćete primiti cjelovito izvješće.”
“Palestina” – ta je šifra značila da je počeo napad na stari terminal.
Idućih dvanaest minuta nismo više ništa čuli, a prazninu su popunjavala naša nagađanja. Znali smo da izraelski specijalci vode okršaj s teroristima i stranim vojnicima više od tri tisuće kilometara daleko, ali ništa više od toga.
Tišina je napokon prekinuta. “Jefferson”, što je značilo da počinje evakuacija talaca. “Prebacivanje u Galilu” značilo je da taoce dovode do zrakoplova Hercules. Opasnost još nije bila minula, no činilo se da se sve zbivalo kako smo i zamislili. A tada smo iznenada začuli šifru od koje smo strepili. “Nasadi badema”, što je bio zahtjev za upućivanje medicinske pomoći specijalcima pod Yonijevim zapovjedništvom. Doznali smo da su dvije osobe ranjene, ali nismo znali koliko ozbiljno. Idućih smo nekoliko trenutaka zamišljali sve najgore – specijalce je napala neka postrojba za koju nismo znali, naši su obavještajni podaci bili pogrešni i tek smo počeli plaćati cijenu.
No baš dok su nam misli tonule u najmračnije dubine, začuli smo najvažniju šifru: “Planina Karmel”. Svi su zrakoplovi bili u zraku, zajedno sa spašenim taocima.
Erupcija oduševljenja odjeknula je kad se strah pretvorio u sreću. Posegnuli smo za nemogućim, a sad smo to čvrsto držali u svojim rukama. Malo nakon ponoći Gur me nazvao u ured kako bi nam prenio pojedinosti operacije.
Rekao nam je da je operacija trajala pedeset pet minuta te da su svi teroristi ubijeni. Spasili smo sve taoce osim njih četvero. Jedna od njih, Dora Bloch, bila je teško bolesna te je, kako smo poslije doznali, ubijena u bolnici u Ugandi. Preostalo troje – Jean-Jacques Mimouni, Pasco Cohen i Ida Borochovitch – pogrešno su razumjeli zapovijed pripadnika IDF-a da legnu tijekom borbi pa su tragično stradali u razmjeni vatre. Potvrđeno je i da su dva vojnika ranjena, ali nismo još znali težinu ozljeda i njihov identitet. Rabin se vratio u svoj ured, a ja sam Burku pozvao da dođe do mene. Želio sam da nazove Idija Amina i stvori dojam da je predsjednik surađivao s nama u organizaciji akcije. Bio je to najbolji način da potkopamo Aminovu vjerodostojnost u očima terorista – prigoda da ugrozimo njegov odnos s našim neprijateljima. Burka je okrenuo Aminov privatni broj, a ja sam stajao pokraj njega i slušao.
“Predsjednik Amin na liniji.”


“Hvala vam, gospodine”, rekao je Burka prepredeno. “Želio bih vam zahvaliti na suradnji. Hvala vam puno, gospodine.”
Amin je bio zbunjen. “Znate da niste uspjeli”, odgovorio je.
“Suradnja nije uspjela?”, pitao je Burka. “Zašto?”
“Što se dogodilo?”, upitao je panično. “Možete li mi reći?” “Ne mogu, ne znam. Samo su me zamolili da vam zahvalim na suradnji. Moji prijatelji koji su blisko povezani s vladom zamolili su me da vam to kažem.”
Nazvao sam Rabina i obavijestio ga o razgovoru s Aminom. Počeo se smijati te me pozvao da dođem do njegova ureda na proslavu. Kad sam stigao, s Rabinom je bio i Menachem Begin, vođa oporbe i budući premijer, koji se pridružio slavlju. “Operacija Entebbe”, rekao je poslije, “izliječit će naciju od traume Yomkippurskoga rata.” Doista je tako i bilo.
Operacija Entebbe bila je, u svoj svojoj veličanstvenosti, trenutak čistog nadahnuća usred tmurnoga razdoblja. Bila je to poruka svijetu – o izraelskoj hrabrosti, lukavosti, odlučnosti da se ne predaje pred teroristima, o privrženosti univerzalnim vrijednostima. Proslavit će se kao jedna od najsmjelijih operacija u vojnoj povijesti koja je svijetu pokazala ono što smo mi u Ministarstvu obrane već znali: da je IDF jedna od najhrabrijih vojski svijeta. Ratnici koji su sudjelovali u misiji postali su junaci, slavni u domovini i inozemstvu.
Bio je to i ključni trenutak za zacjeljivanje rana koji je vratio osjećaj sigurnosti izgubljen nakon Yomkippurskoga rata. A poslao je i poruku židovskom narodu diljem svijeta da je nacija imala državu koja ju je mogla zaštititi. Rabin i ja odlučili smo objaviti kratku izjavu za javnost koju smo zajednički napisali. Sastojala se od jedne jedine rečenice: “Pripadnici IDF-a noćas su spasili taoce i posadu iz zračne luke Entebbe”.

Posjeti Express