Klanovi i frakcije: Tajni ratovi sudaca Ustavnog suda
Kad su sindikati izašli sa brojkom od 700.000 potpisa za referendum o mirovinama, glas Andreja Plenkovića je prvi put u mandatu zadrhtao. Teško je primio poraz. Lovro Kuščević, pak, u prvi je mah djelovao kao da mu je kamen pao sa srca: brojka je bila tako velika da Plenkoviću, mislio je, neće pasti na pamet da je dovodi u pitanje. No, bio je to račun bez krčmara...
Plenković je shvatio da je referendum de facto plebiscit o njemu, njegovoj vladi i njegovoj politici: dođe li do njega, okrenut će protiv sebe milijun ljudi, a već ima probleme s desnicom unutar i izvan stranke, Crkvom i Mostom, sindikatima i populistima, Vasom i Hasom, i takav mu referendum ne treba. Odustati od zakona također bi bio poraz. Stoga je, kako doznajemo iz vrha HDZ-a, počela grčevita potraga za varijantom osporavanja referenduma, pri čemu su uzete u obzir sve opcije.
Prva je Lovro Kuščević - koji je drugog dana nakon referenduma već izgledao manje sretno jer mu je opet uvaljen gadan zadatak - a zadnja Ustavni sud, trajni vladin joker "samo zovi"... Ove dvije institucije imaju rok negdje do kraja godine: Kuščevićeva provjera potpisa za referendum mogla bi, prema presedanu s provjerom potpisa za Istanbulsku konvenciju i promjenu izbornog zakona, potrajati do studenog.
A onda će - budući da će biti teško srušiti tolike potpise - problem biti prebačen na odlučivanje Ustavnom sudu, koji bi predmet trebao riješiti za mjesec dana, točno - kako je izračunao Telegram - u vrijeme predsjedničkih izbora, što bi predstavljalo ozbiljan problem Kolindi Grabar Kitarović, koja bi se morala okrenuti ili protiv stranke ili protiv velikog broja birača. Ako Vlada ne odustane od provedbe za kona, Ustavni sud je, dakle, prilično izvjesna opcija. Odluke Ustavnog suda u tri zadnja slučaja išle su u korist vlade.
Nakon što je ministar Lovro Kuščević odbacio referendume koje su tražile grupe Narod odlučuje i Istina o istanbulskoj, te su se dvije udruge žalile Ustavnom sudu na postupak provjere potpisa, i tražile da sud naredi raspisivanje referenduma, ali sud im nije izašao u susret. Zahtjevi su odbijeni većinom glasova, u dva odvojena rješenja u kojima se kazuje da Ustavni sud nije nadležan, uz izdvojeno mišljenje suca Miroslava Šumanovića.
Osim njega i predsjednika Šeparovića u ovom tijelu sjede suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić i Antun Palarić. Oni su u taj sud u većini kooptirani prema dogovoru stranaka.
"Karamarko bi pitao Milanovića 'imate li vi što protiv da mi imenujemo ovog čovjeka koji se lažno predstavljao pred kamerama', na što bi ovaj odgovorio: 'Nemamo ništa protiv ako ste vi za to da mi imenujemo našeg čovjeka koji je izglasavao zakone, da sutra odlučuje o njima... Malo karikiram, ali to je to'", kaže naš izvor, profesor prava.
"Šumanović je", kažu naši izvori dobro upućeni u rad Ustavnog suda, "corpus separatum u tom tijelu; on često izdvaja mišljenje u odnosu na odluke suda." Predsjednik suda Miroslav Šeparović pojasnio je kako se Šumanović složio da je trebalo odbaciti zahtjeve referendumskih inicijativa, "ali se nije složio s argumentacijom Ustavnog suda. To je njegovo pravo. Sukladno Ustavnom zakonu i izdvojeno mišljenje se objavljuje uz svaku odluku", rekao je Šeparović.
I zadnja odluka Ustavnog suda, vezana za agresivnu reklamnu kampanju ministra Pavića, usmjerenu protiv referenduma, dala je ministru za pravo.
"Ustavnom sudu nisu predočeni nikakvi dokazi koji bi ukazivali na to da su Vlada RH odnosno Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, korištenjem proračunskih sredstava ili na drugi način grubo kršili pravila demokratske procedure, odnosno postupali na način koji faktično dokida ili ozbiljno narušava pravo građana na izjašnjavanje o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma, niti su se u vezi s time Ustavnom sudu obratili inicijatori referenduma" objavio je Sud.
Povrh toga, pravorijek suda došao je kasno, kad je sve već završeno. Predsjednik suda Miroslav Šeparović u sud je došao iz kvote HDZ-a. Bio je šef krovne obavještajne službe, HIS-a, u sud je došao 2009. da bi 2016. postao predsjednik tog suda, u kojemu sjede mnoga dobro poznata lica - koja već godinama nismo čuli.
O njihovu imenovanju vodile su se žestoke polemike, bilo je posve jasno da su kriteriji izbora posve politički i da tzv. struka tu nije bitna ni u tragovima, no kolika je moć politike, postalo je jasno tek kad je u sud ugurano nekoliko krajnje problematičnih osoba. A i one koje to nisu bile, nakon imenovanja su zanijemile i uklopile se u rat tog tihog, moćnog stroja za proizvodnju oportunizma.
"Kad ste zadnji put u javnosti čuli Josipa Leku, bivšeg predsjednika Sabora?", kaže naš izvor, pa nastavlja.
"U Ustavnom sudu sjedi vam čovjek koji se lažno predstavljao pred kamerama u Austriji. Imate Selanca, doktora znanosti. Pisnuo nije do sada! To vam je jedna interesno zatvorena grupa ljudi, zaštićena propisima, imunitetima i tako dalje, koja svaku stvar prije svega nastoji riješiti na proceduralnoj osnovi tako da nigdje ne ulaze u meritum stvari. Najstrašniji primjer je pobačaj, koji stoji otkad je Ustav donesen..."
"Ustavni sud, svi jednako šute, i lijevi i desni, Leko nije riječ javno prozborio, ali nje ni Antičević Marinović, ni Lovorka Kušan, ni Davorin Mlakar, ni Mato Arlović, svi jednako šute jer se ne bi šteli nekom zameriti... "
Na pitanje kako u stvarnosti radi Ustavni sud, jedan stručnjak nam kaže:
"Nisu loši, dosta dobro funkcioniraju. Utjecaj politike nije toliko velik, utjecaj predsjednika Šeparovića manji je nego njegove prethodnice Jasne Omejec. Dopušta se slobodnije i različito mišljenje, odnos se razdvaja po liniji stručnosti jer nestručni SDP-ovi i HDZ-ovi suci imaju manji utjecaj, a više link prema politici. U prošlom sazivu je utjecaj Jasne Omejec bio apsolutno presudan. U sudu se odlučuje glasanjem, premda se mnogo toga riješi na hodnicima, ali uobičajeno, ništa izvan proporcija... "
"Sanja Barić, predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, prije mjesec dana upozorila je", navodi Glas Slavonije, "da će, ako je prijedlog zakona u skladu sa svim formalnim zahtjevima Ustavnog suda te ako se referendum održi i prođe, predložene izmjene postati zakonom i dijelom pravnog poretka RH."
Građani će se na referendumu - bude li ga - izjasniti o četiri pitanja formulirana u obliku zakonskih prijedloga. Izjasnit će se žele li da se dob za stjecanje prava na starosnu mirovinu sa 67 spusti na 65 godina, nadalje, žele li da se kažnjavanje prijevremenog odlaska u mirovinu sa 0,3 posto umanjenja mirovine po mjesecu ranijeg umirovljenja spusti na 0,2 posto, odnosno za maksimalnih pet godina s 18 na 12 posto umanjenja.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Odgovorit će i žele li da se za dugogodišnjeg osiguranika s 41 godinu staža granica vrati na 60 sa 61 godinu za umirovljenje te da se prijelazno razdoblje za izjednačavanje žena s muškarcima na 65 godina vrati s četiri mjeseca na tri mjeseca ubrzanja po godini. Sanja Barić je - imajući sve to na umu - objasnila da je situacija nešto složenija kad je riječ o sadržaju referenduma, s obzirom na to da će "referendumsko pitanje razvidno imati jasne financijske posljedice za državni proračun."
Ova ugledna ustavnopravna stručnjakinja rekla kako je upitno može li se "samo tako intervenirati u zakonodavstvo s financijskim posljedicama, i to vrlo ozbiljnim za održivost državnog proračuna u širem smislu", te može li to uopće biti temom referenduma procjenjujući da inicijativa "67 je previše" ima samo 30 posto šanse uspješno proći instancu Ustavnog suda.
Ustavni sud je najuglednija nacionalna institucija - ali u Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo ne možete imati mrlju na karijeri, mrlju na savjesti ili na stručnosti. Kod nas - blago rečeno - baš i nije tako.
Ustavni sudac kojeg naši sugovornici učestalo spominju kao čovjeka koji se pred kamerama lažno predstavljao je Davorin Mlakar. Bivši HDZ-ov ministar uprave, sad ugledni ustavni sudac, priznao je da se lažno predstavio prilikom posjeta Hypo banci u Klagenfurtu povodom optužbi za primanje mita od 210.000 eura.
"Mi smo došli u banku koja je djelovala sablasno prazno", kazao je novinaru HTV-a. "Malo je djelovalo i neugodno u početku. Tražili su da se prijavimo na šalteru. Mi smo rekli da nemamo dokumente kod sebe jer smo ih ostavili u autu. Nisam tad imao nikakva prava de facto predstavljati tu firmu. Rekao sam da sam došao kao Gordan Dolović". A onda se u knjigu upisao kao "Damir Dolović".
Express je objavio cijele sveske nepodopština naših vrlih sudaca. Ustavni sudac Milan Vuković devedesetih je tvrdio kako je u obrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin, a sutkinja Jasna Omejec povrijedila je Zakon o sprječavanju sukoba interesa jer je čak šest mjeseci nakon prestanka obnašanja dužnosti primala naknadu plaće, iako je imala sporazum o pravu povratka na posao na zagrebačkom Pravnom fakultetu, što znači da je trebala primiti naknadu od dvije plaće.
Povjerenstvo za sukob interesa bivšoj predsjednici Ustavnog suda nije izreklo kaznu jer je od prestanka njezine dužnosti predsjednice Ustavnog suda prošlo više od godinu dana. Žena koja je deset godina vodila Ustavni sud tako je pola godine primala dvije plaće - jednu od 20.000 kuna mjesečno, a drugu od okvirno 17.000 kuna, i time nam se svima narugala, napisao je Express.
Ista ta Jasna Omejec sad je redovita profesorica na fakultetu, i to na Katedri za upravno pravo, gdje svoje znanje "predaje" budućim odvjetnicima i sucima. U ustavni sud svojedobno je bez poteškoća izabran i odvjetnik čija je kancelarija državi dugovala nešto manje od 300.000 kuna neplaćenog PDV-a. Dugovanje mu je otpisano uoči izbora na Ustavni sud. Naplata poreznog dugovanja otišla je u zastaru.
Ustavni sud legalizirao je i pravnu sentencu Ljube Ćesića Rojsa - ko je jamio, jamio. Odlukom tog suda poništen je dio Ustava o nezastarijevanju ratnog profiterstva, no time nije suspendiran samo jedan paragraf već puno više od toga - tim je pravorijekom razorena svaka nada hrvatskih građana da će pretvorbeni kriminal (a cijela je pretvorba bila, manje više, kriminalno djelo) ikada biti anuliran.
Općenito, u Hrvatskoj bi bilo ljekovito vratiti poštovanje pojmu straha u kaznenom pravu. No kod nas već i mala djeca znaju da veliki prijestupnici najčešće završe tako da gule krumpir, dok mali gule robiju. Ustavni sud dao je snažan poticaj razvoju općeg nemorala u Hrvatskoj, te bolesti na smrt, kako bi rekao danski filozof Kierkegaard. Vraćanje pologa Bandiću, koji je drsko utjecao na svjedoke, bila je strašna poruka javnosti - možete što hoćete, ako imate novca, političku moć i dobre odvjetnike.
Rušenje presude Sanaderu s obrazloženjem da nije bio službena osoba u vrijeme kad je navodno primio mito, dokaz je da svaka presuda može pasti na proceduralnim pitanjima. Sud je u biti rekao da bi pojam "premijer" trebao biti taksativno naveden uz pojmove "policajac", službenik, i slično, kako bi uzimanje novca moglo biti tretirano kao podmićivanje.
Ostat će upamćena i investigativna priča tjednika Globus, čiji su reporteri prije nekoliko godina svakoga dana na Markovu trgu čekali ustavne suce, te sjajno plaćene ljude čiji posao obiluje privilegijima raskošnim čak i za standardne hrvatske vladajuće klase, da bi ustanovili koliko se često pojavljuju na poslu. Nalazi su zapanjili javnost.
Globusovi fotoreporteri dežurali su od pola osam do pola deset ujutro. I suočili se s - kako su napisali - frapantnom stvarnošću ustavnog sudovanja: unatoč zatrpanosti suda, 8000 neriješenih predmeta, unatoč činjenici da za plaće Ustavnog suda građani daju 20 milijuna i 444.409 kuna, od čega na plaće samih sudaca odlazi oko 5,6 milijuna, ustavni suci na posao dolaze fakultativno.
Tako je u periodu kad su ih nadzirali novinari, Jasna Omejec na sud došla samo jednom, u petak 11. studenog, ni jedan se sudac nije pojavio na radnome mjestu, dok su u četvrtak 17. 11. bili najradišniji, i vjerojatno svjesni da ih netko "nadzire". Ustavni sud, vrhovni sud, županijski i općinski sudovi, u značajnoj su mjeri inficirani političkim kadroviranjem, nestručnim a poslušnim ljudima, kojima glavni organ u glavi nije mozak nego uši.
Oni osluškuju puls politike, njene želje i htijenja, i najčešće ih nije ni potrebno nazivati telefonom. Oni već znaju kako trebaju odlučivati. No u slučaju referenduma o mirovinama, odluka neće biti tako laka: poništenje volje 700.000 ljudi moglo bi se pretvoriti u propucavanje vlastitoga koljena.