Dok francuski borbeni zrakoplovi iznad Pariza ostavljaju tragove u crvenoj, bijeloj i plavoj boji, ovogodišnja proslava pada Bastille poprima mnogo šire značenje od uobičajenog prikaza francuske vojne tradicije. Elizejske poljane pretvaraju se u veliku pozornicu europskog jedinstva, potpore Ukrajini i sve glasnijih poruka da se Europa mora biti sposobna sama braniti.

Na čelu mimohoda prolazi oko 500 pripadnika oružanih snaga država okupljenih u takozvanoj Koaliciji voljnih, inicijativi predvođenoj Francuskom i Velikom Britanijom koja radi na dugoročnim sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu. Uz francuske postrojbe sudjeluju ukrajinski vojnici, kao i pripadnici vojski niza europskih i savezničkih država. Nebom lete francuski i ukrajinski piloti, dok Pariz cijelim događajem želi poslati poruku europskog "strateškog buđenja".

Na počasnoj tribini uz francuskog predsjednika Emmanuela Macrona nalaze se brojni europski i svjetski čelnici. Među njima su ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, hrvatski premijer Andrej Plenković i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Plenković je u Pariz stigao na sastanak Koalicije voljnih i program obilježavanja francuskog nacionalnog praznika, dok Vučić sudjelovanje predstavlja kao veliku diplomatsku čast za Srbiju, koja nije članica ni Europske unije, ni NATO-a, ni same Koalicije voljnih.

No za Hrvatsku taj mimohod nije samo vanjskopolitički događaj. Tjednima prije nego što su se prve postrojbe pojavile na Elizejskim poljanama, parada je izazvala novi, iznimno žestok sukob predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića.

Francuska je pozvala Hrvatsku da u Pariz pošalje pripadnike Počasno-zaštitne bojne. Ministar obrane Ivan Anušić najavio je njihovo sudjelovanje, ali Milanović je kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga poručio da hrvatski vojnici neće otići na mimohod bez njegova odobrenja.

- Ne znam koga Plenković misli poslati u Pariz, možda mažoretkinje - poručio je Milanović, tvrdeći da odluke o predstavljanju Hrvatske vojske u zemlji i inozemstvu ne mogu donositi ni premijer ni ministar obrane. Sebe je pritom opisao kao "arbitra i VAR sobu" koja u spornim situacijama donosi konačnu odluku.

POLA STOLJEĆA SUMNJE Hrvatska šestorka: Tajni druker, policijski batinaši i presude koje sada pucaju

Njegov otpor nije bio samo pitanje ovlasti. Milanović je mimohod nazvao političkom promocijom Koalicije voljnih, od koje se Hrvatska, prema njegovu stajalištu, mora udaljiti. Upozorio je na sve ratoborniju retoriku europskih generala i poručio da Hrvatska, dok je on predsjednik, neće sudjelovati u inicijativama koje bi je mogle približiti izravnom vojnom angažmanu protiv Rusije.

Kao dodatni razlog naveo je i odnos Francuske prema Hrvatskoj. Podsjetio je da francuski vojnici nisu sudjelovali na hrvatskom vojnom mimohodu u Zagrebu te optužio Pariz da Hrvatsku zanemaruje unatoč kupnji francuskih borbenih zrakoplova Rafale.

Plenković je uzvratio da Milanović zaustavlja Hrvatsku u sudjelovanju u važnim europskim sigurnosnim procesima. Vlada tvrdi da se u ovom slučaju ne radi o slanju vojnika u ratnu operaciju, nego o protokolarnom prelasku državne granice radi sudjelovanja na svečanosti, za što je, prema njezinu tumačenju Zakona o obrani, nadležan ministar obrane.

Premijer je Milanovićevu politiku nazvao izolacionističkom i nacionalnom sramotom, upozoravajući da takav pristup udaljava Hrvatsku od njezinih saveznika u Europskoj uniji i NATO-u. Milanović je pak optužio Vladu da pokušava izvršiti pritisak na načelnika Glavnog stožera Tihomira Kundida, koji se našao između dviju suprotstavljenih političkih i ustavnopravnih interpretacija.

Na kraju je pronađeno političko, ali ne i institucionalno rješenje. Hrvatski vojnici nisu otišli u Pariz, a Vlada je umjesto njih na mimohod poslala pripadnike specijalne policije, među kojima su policajci Antiterorističke jedinice Lučko. 

Plenković istodobno naglašava da Hrvatska politički, financijski, humanitarno i vojno podupire Ukrajinu, ali trenutačno ne sudjeluje u vojnom segmentu Koalicije voljnih. Prema njegovu tumačenju, riječ je o obrambenom mehanizmu koji bi se aktivirao tek nakon primirja i mirovnog sporazuma, a ne o pripremi za ulazak europskih država u rat.

Upravo zato ovogodišnji mimohod nosi snažnu simboliku. Na istoj tribini sjede Zelenski, čija se zemlja već godinama brani od ruske invazije, Plenković, koji Hrvatsku želi zadržati u čvrstom zapadnom krugu, i Vučić, predsjednik države koja nastoji održavati veze i s Europskom unijom i s Moskvom. U postroju su vojnici Koalicije voljnih, ali ne i Hrvatske vojske, čiji je izostanak postao vidljivi rezultat unutarnjeg sukoba hrvatskog državnog vrha.

Nacionalni simbol koji i dalje izaziva podjele

Tako se 237 godina nakon pada Bastilje na pariškim ulicama ponovno raspravlja o moći, suverenitetu i pravu na donošenje odluka. Nekada je to bio sukob kralja i pobunjenog naroda. Danas se vodi između institucija, savezništava i različitih vizija Europe u svijetu koji ponovno živi u sjeni velikog rata. Kritičari paradu smatraju zastarjelim i teatralnim prikazom vojne moći, dok je njezini zagovornici vide kao neizostavan dio nacionalnog identiteta.

No prijepori vezani uz proslavu mnogo su stariji od same moderne parade. Oni sežu do događaja koji se toga dana slavi - napada na Bastillu 14. srpnja 1789. godine.

NOMEN EST OMEN Tuđmana su iza leđa zvali Pantelija, Mesića Burduš. Znate li tko je 'Pajser'?

U kolektivnom sjećanju pad Bastille prikazuje se kao herojski juriš revolucionara na mračnu tamnicu prepunu političkih zatvorenika, simbol kraljevske tiranije i samovolje. Stvarnost je, međutim, bila mnogo složenija, krvavija i manje romantična od mita koji je poslije nastao. Revolucionari toga dana nisu napali Bastillu prvenstveno kako bi oslobodili potlačene zatvorenike. Trebao im je barut.

U trenutku napada Bastilla je već bila samo sjena nekoć zloglasnog zatvora. Iza njezinih debelih zidina nalazilo se tek sedam zatvorenika. Četvorica su bila osuđena zbog krivotvorenja. Dvojica su smatrana psihički bolesnima. Jedan od njih bio je Irac James F. X. Whyte, zatvoren pod sumnjom za špijunažu na zahtjev vlastite obitelji. Drugi je bio Auguste-Claude Tavernier, čovjek koji je tridesetak godina prije navodno pokušao organizirati atentat na kralja Luja XV. Sedmi zatvorenik bio je grof de Solages, aristokrat kojeg je njegova obitelj dala zatvoriti zbog navodno "perverznih" seksualnih sklonosti.

U Bastilli nije bilo značajnih političkih disidenata koji bi čekali da ih revolucionari oslobode. Čak je i markiz de Sade, jedan od njezinih najpoznatijih zatvorenika, premješten desetak dana prije napada. Kraljevska je vlast usto već planirala srušiti skupu, zastarjelu i uglavnom praznu tvrđavu te na njezinu mjestu urediti javni prostor.

Pa ipak, Bastilja se nalazila u središtu pozornosti. Razlog nije bio u njezinim zatvorenicima, nego u zalihama skrivenima u podrumima.

Napetosti u Parizu danima su rasle. Kralj Luj XVI., pod utjecajem konzervativnih aristokrata, smijenio je popularnog ministra financija Jacquesa Neckera i počeo gomilati vojsku oko grada. Parižani su taj potez protumačili kao pripremu vojnog udara i krvavog obračuna s političkim protivnicima. Govornici poput Camillea Desmoulinsa raspirivali su strah i pozivali građane da se naoružaju.

Ujutro 14. srpnja gomila je provalila u kompleks Hôtel des Invalides, veliko vojno skladište, i ondje pronašla između 29.000 i 32.000 pušaka. Problem je bio u tome što nije bilo dovoljno streljiva. Nekoliko dana prije napada vojno je zapovjedništvo, upravo zbog straha od nereda, premjestilo približno 250 bačvi baruta na sigurniju lokaciju - unutar Bastille. Tako je srednjovjekovna tvrđava, koja je već gubila stvarnu zatvorsku važnost, odjednom postala ključna strateška meta. Revolucija je imala oružje, ali bez baruta ono nije vrijedilo mnogo.

Na čelu Bastilje nalazio se markiz Bernard-René de Launay. Sudbina je htjela da je bio rođen upravo unutar njezinih zidina, u vrijeme kada je njegov otac ondje služio kao guverner. Položaj zapovjednika kasnije je, prema običajima starog režima, kupio kao svojevrsnu investiciju. Njegov garnizon bio je malen i nedovoljno snažan da bi se mogao dugo braniti od tisuća bijesnih Parižana. Činila su ga 82 vojna veterana, takozvana invalida, koji više nisu bili sposobni za redovitu aktivnu službu, te 32 švicarska grenadira poslana kao pojačanje nekoliko dana prije napada. De Launay je odbio predati oružje i barut, ali je obećao da njegovi ljudi neće otvoriti vatru ako tvrđava ne bude napadnuta. Pregovori s predstavnicima gradskih vlasti odužili su se. Gomila ispred Bastille postajala je sve brojnija, nervoznija i nestrpljivija.

Oko 13.30 sati manja skupina napadača popela se na jednu od okolnih građevina i presjekla lance pokretnog mosta koji je vodio u vanjsko dvorište. Most se uz snažan tresak srušio i pritom zdrobio jednog čovjeka. Masa je potom nahrupila unutra. Dio ljudi navodno je vjerovao da ih je zapovjednik sam pustio u tvrđavu. U nastaloj panici vojnici su otvorili vatru. Za opsjedatelje je to bio dokaz izdaje. Pregovori su bili završeni, a počela je otvorena borba.

NIZOZEMAC Thom, kukavica iz Srebrenice. Ispijao rakiju s Mladićem. I još uzeo srpski poklon za ženu?!

Sukob je trajao približno četiri sata. Napadačima su se pridružili pobunjeni pripadnici Francuske garde, koji su sa sobom donijeli i dva topa. Gubici među revolucionarima bili su veliki. Procjenjuje se da je 98 napadača poginulo tijekom borbi ili poslije podleglo ranama. Branitelji, zaštićeni masivnim zidinama tvrđave, u samom su sukobu izgubili samo jednog vojnika.

De Launay je ipak znao da je položaj neodrživ. Braniteljima je ponestajalo vode, broj napadača stalno je rastao, a kraljevske trupe stacionirane u blizini nisu pokazivale namjeru intervenirati. U očajničkom pokušaju da spasi sebe i svoj garnizon, de Launay je kroz otvor u vratima poslao poruku u kojoj je zaprijetio da će zapaliti barut i dići u zrak cijelu Bastilju, zajedno s dijelom okolnog naselja, ako se njegovim ljudima ne dopusti siguran odlazak.

Njegovi uvjeti nisu prihvaćeni. De Launay je unatoč tome naredio predaju, navodno tek nakon što su ga vlastiti vojnici spriječili da doista zapali skladište baruta. Predaja, međutim, nije donijela milost. Gomila je zgrabila de Launaya, oduzela mu mač i odvukla ga prema pariškoj Gradskoj vijećnici. Putem su ga tukli, vrijeđali i ponižavali. Kad su se približili vijećnici, pretučeni i očajni zapovjednik navodno je povikao:

- Dosta! Pustite me da umrem!

Zatim je nogom udario nezaposlenog kuhara u prepone. Taj je potez dodatno razbjesnio okupljene. Masa ga je napala noževima i bajunetama, a zatim i ustrijelila. Njegovu je glavu mesar Mathieu Jouve Jourdan odrezao džepnim nožem, nabio je na koplje i nosio ulicama Pariza kao ratni trofej.

Slična je sudbina zadesila trojicu časnika garnizona i nekoliko vojnih veterana. Linčovani su unatoč tome što se tvrđava službeno predala. Romantična slika oslobađanja Bastilje tako je od samog početka bila natopljena krvlju, osvetom i nekontroliranim nasiljem.

Vijest o padu Bastilje stigla je do kraljevskog dvora u Versaillesu sljedećeg jutra. Prema slavnoj anegdoti, kralj Luj XVI. upitao je jednog od svojih dvorjana:

- Je li to pobuna?

Vojvoda od La Rochefoucaulda navodno mu je odgovorio:

- Ne. Ovo je revolucija.

Povjesničari sumnjaju da se taj razgovor doista dogodio upravo tim riječima. No anegdota je preživjela jer savršeno opisuje značenje 14. srpnja 1789. godine.

Pad Bastilje nije bio herojsko oslobađanje prepune tamnice, ali je imao golemu simboličku i političku snagu. Obični građani Pariza, takozvani sans-culottes, prvi su put izravno i nasilno intervenirali u tijek događaja i prisilili kralja da prizna novu političku stvarnost. Bio je to udarac od kojeg se kraljevski apsolutizam više nije mogao oporaviti. Francuska je nepovratno zakoračila u revoluciju.

U tjednima koji su slijedili Ustavotvorna skupština ukinula je feudalne povlastice i donijela Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, jedan od temeljnih dokumenata modernog demokratskog poretka.

Bastilja nije dugo nadživjela režim čijim je simbolom postala. Rušenje tvrđave počelo je svega nekoliko dana nakon njezina pada. Njezino kamenje prodavalo se kao suvenir, često oblikovano u minijaturne modele Bastilje koji su slani diljem Francuske kao simbol poraza despotizma. Dio građevinskog materijala iskorišten je za gradnju pariškog mosta Pont de la Concorde.

Ključ Bastilje markiz de Lafayette poslao je svom prijatelju Georgeu Washingtonu preko Atlantika kao simbol pobjede slobode nad tiranijom. Ključ se i danas čuva na Washingtonovu imanju Mount Vernon. Na mjestu nekadašnje tvrđave danas se nalazi Trg Bastille, jedno od najpoznatijih mjesta u Parizu.

Ono što se ondje dogodilo 14. srpnja 1789. s vremenom je preraslo u nacionalni mit o slobodi i otporu. No iza tog mita ostaje prava povijesna istina: Bastilja nije pala zbog sedmorice zatočenika, nego zbog baruta, straha, političkog kaosa i bijesa mase.

Novo doba nije rođeno u svečanoj paradi, nego u pucnjavi, linču i revoluciji koja će uskoro progutati cijelu Francusku.