Nakon što završi karijeru odete u pizzeriju i pojedete pizzu koju vam ispeče osobno Ivica Kostelić. Ili Janica. Možda Ivano Balić ili Toni Kukoč? Nezamislivo, jel' da? Preveliki su to šampioni da bi imali posla s nama običnim smrtnicima. Ili možda...
Život poslije boksačke smrti. Takav je bio naslov ekskluzivnog intervjua 80-ih s jedinim boksačkim šampionom u povijesti kod kojeg ste, u njegovu kafiću Mate, mogli popiti kavu u njegovoj Puli. Ok, George Foreman prodavao je nekakve pekače za pizze i grillove, zapravo je prodao svoje ime, ali Mate je baš stajao za šankom pa onako snažan i miran, s boksačkim nosem i ogromnim šakama, kuhao ljudima kavu. Kao da je jedan od nas.
Šampion iz Pule bio je nevjerojatno skroman, miran čovjek. To su ipak bila neka druga vremena i neki drugi prvaci. Tek nakon završetka karijere, u jednom intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji 90-ih, ispričao je kako se za mečeve opuštao čitajući poeziju.
- Nadahnjivao sam se stihovima još od djetinjstva. Kasnije još izrazitije, u trenucima raznih kriza. Kao što kaže Tin u Ganutljivim opaskama: "Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu./Prekužio sam bijes na vjerolomstvo./Prostodušno se čudim vandalizmu./Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!"
Magazinu Dani dao je 2004. jedan od često citiranih intervjua.
- Gonila me želja da uspijem u onome u čemu sam osjetio da sam dobar. Nekakav prometejski oganj, volja za postignućem visokih ciljeva. Čim sam krenuo u to, morao sam... Dobro, nisam morao, ali sam tako to doživljavao. Da nisam imao tu upornost i nešto malo talenta, ne bih došao do vrha - govorio je Parlov.
"Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak?"
- E, to sam tek kasnije shvatio, nakon što sam već sve osvojio. Imao sam strpljivost, znao sam čekati i udariti kad treba. Prije sam bio nagao, htio rješavati stvari na silu, dok nisam vidio da i sam imam Ahilovu petu. Dotad sam mislio da može kuća past‘ na mene i da mi ništa neće biti. Čudan je to polet, zanos... Onda sam 1970. bio poražen, nokautiran od jednog Nijemca, i nakon toga sam se prizemljio (...) Dotad sam udarao na silu, a onda sam se suočio s vlastitim, normalnim ograničenjima i počeo razmišljati. Shvatio sam da moram pobijediti sam sebe ako želim savladati druge. I to je bio najveći moj uspjeh. Odgovor na pitanje kako primiti udarac i suspregnuti bijes, ne pojuriti odmah na protivnika, strpjeti se, pričekati pravi trenutak. Tako se zadaju bolji udarci i prima se manje opasnih...
U tom je intervjuu izrekao i čuvenu rečenicu koja se i danas najčešće citira kad se spominje njegovo ime.
- Da - kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često ni sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima i svi su me svugdje prihvaćali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život.
Bocu viskija otvara s bolnom grimasom, pisao je časopis Svet 1984. godine.
- Poslije tolikih udaraca s protivničkim vilicama i boksačkim vrećama, ruke mi se teško bore i sa zatvaračem - smijao se Mate.
U Istru je došao kao klinac iz imotskog kamenjara, Mate Parlov bio je najmlađi od četvero djece i u Pulu su doselili 1958., kad mu je bilo deset godina. Daleko od toga da je u njegovoj boksačkoj karijeri sve bilo med i mlijeko. Ispočetka nije razumio ništa o boksu i svoj prvi meč kažu da je izgubio od stanovitog pekara Premuša. Za najtežu borbu u životu izdvojio je nezaboravnu makljažu protiv Kubanca Gilberta Carilla pred prepunim gledalištem u Havani. Među njima je bio i Fidel Castro. No Carillo je te večeri, pisao je Svet, izašao s gromovima u rukavicama. Boksao je strašno.
Nokautirao me u petoj sekudni! Mislio sam da cijelo vrijeme ležim na podu
- Bili smo kao gladijatori u areni - prisjećao se Mate. - U Petoj sekundi meča našao sam se na podu! Mozak je prestao raditi. Kad sam se istinski probudio iznad mene je stajao trener Bruno Hrastinski. 'Pobijedio si, sine'. Tek tad mi je postalo jasno da ležim na stolu za masiranje, a ne na podu ringa. Da, bio je to najteži meč moje karijere...
Parlov je u tom intervjuu, možda najiskrenijem kojeg je ikad dao, iz nekog razloga radije pričao o događajima koji su doveli do kraja njegove karijere nego o danima kad je bio na vrhuncu.
Boksao je na Zvezdinu stadionu i sve su karte, naravno, bile rasprodane - 25.000 ljudi. Bio je već prvak svijeta kad je za protivnika izabrao relativno nepoznatog Marvina Johnsona. Ali..
- Protiv njega kao da nisam boksao ja, nego netko drugi. U to je vrijeme moja normalna težina, kad normalno jedem, pijem i treniram, bila oko 90 kilograma. A za mečeve sam skidao po 11 kila. To je drama, prava ljudska drama - pričao je Parlov 1984.
- Bilo mi je, što se kaže, pun kufer trčanja, udaranja u boksačke vreće, preskakivanja konopca, saune. Dosadilo mi je paziti hoću li jesti juhu ili predjelo, ili jedno i drugo, cijeli komad kruha ili samo koricu, jesu li suhe šnicle ili na masti, s prilogom ili bez ičega. (...) Dok je bilo motiva pobjeđivao sam i tu svoju želju i suparnike. Kad sam već imao sve titule u vitrini, nisam više mogao pobijediti sebe. Događalo mi se da ostanem uvečer u baru duže i popijem čašicu više (...) Ja sam živ čovjek kao i svaki drugi. A onda, meč se bliži, ja ne jedem ništa, treniram, umirem, cijedim se u sauni, kao spužva, a ne smijem popiti ni kap vode. Događalo mi se da dođem na vaganje direktno s treninga. Pa ipak 300 grama viška. Onda se iznerviram, skinem i gaće zbog te proklete vage. Jednom su me tako i uslikali u Švicarskoj...
A boksačka smrt Mate Parlova stigla je u Las Vegasu u meču s američkim Indijancem.
Lutka za Lauru u zlatnoj rukavici
- Snage je još bilo, ali ruke i noge nisu slušale. Osjećao sam i kako mi se mozak umorio. Nisam više mogao izbjeći udarac. Da, bila je to moja boksačka smrt - pričao je Parlov o meču s Camelom. Izgubio je u teških 15 rundi.
"Osjećao je, kaže, potrebu da zaglavi do kasno u noć ili da luđački brzo svoj mercedes. I to je potom i činio", pisao je Svet.
S Laurom je prohodao 1967. i dobili su Miru i Matka. Kad je te 1967. prvi put osvojio trofej Zlatna rukavica, naslov u novinama je bio "Lutka za Lauru u zlatnoj rukavici". Taj mu je bio najdraži.
"Kafić od jutra do mraka sliči na košnicu", pisao je Svet 1984. "Uz kafu koja je odlična (tršćanska) i jeftina (26 dinara) može se konzumirati i stisak Matine desnice. (...) Kad nastupi fajrunt, oko 22 sata, počinje dužnost iza registar kase. Broji se dnevni pazar. Diplomirani ekonomista Mate Parlov uzima svoje poslovne knjige. Kao pravi ugostitelj od zanata zna da cijeli prihod ipak ne završava u kasi. Tajnim kanalima, koji izmiču gazdinoj kontroli, ponešto kapne pravo u džepove mladića koji kod njega rade."
- Ako ukradu stotinjak hiljada dnevno, nije strašno... - smijao se Mate.
Europski prvak u poluteškoj kategoriji iz 1976. i svjetski prvak u poluteškoj iz 1978. po WBC-u, za života proglašen najvećim hrvatskim sportašem u povijesti, preminuo je na današnji datum, 29. srpnja 2008. godine.
