"Plenkošenko“. Taj je nadimak, djelomično uvredljiv, Zoran Milanović prišio svom omiljenom antagonistu, Andreju Plenkoviću, bez kojega ne može živjeti kao ni dividndida Kikaš iz Vrodljakove serije bez Škilje iz Zagvozda. Predsjednik premijera često kiti nadimcima - zove ga "Anemični“, "hrvatski Vučić“, "herojski zec…“ Ima toga još.
Pojava nije nova. Hrvatski političari ćesto osim povleštene mirovine zarade i nepovlašteni nadimak. Manje je poznato da je dio obavještajne zajednice koncem devedesetih godina Franju Tuđmana nazovao "Pantelija“, prema legendarnom liku iz drame i filma Dušana Kovačevića, Maratonci trče počasni krug. Kovačević je komad pisao kao student, sa 23 godine, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, imajući pred očima Tita i sustav kojim su vladali stari prvoborci, gdje za mlade nije bilo mjesta. Tito je vladao doživotno, kao i Tuđman - kao i Pantelija, koji je bio vlasnik mrtvačnice koja je poslovala pod devizom „samo smrt je dobar posao“.
Predsjednik Stjepan Mesić neće doživotno vladati ali je sam sebe opisao kao „doživotnog bivšeg“ i ta će mu titula svakako izdržati test vremena. Nema što Mesić u životu nije bio. On je bivši predsjednik općine Orahovica (kojega je Tito zapazio, kazavši kako „u Orahovici ima neki mali koji restaurira kapitalizam“, što će reći „ruje i rovari“. On je nadalje, bivši predsjednik hrvatskoga Sabora, bivši predsjednik hrvatske Vlade, bivši predsjednik predsjedništva Jugoslavije i dva puta predsjednik Republike Hrvatske. Uz toliko titula – što će mu pisati na nadgrobnoj ploči?
Protivnici su mu, inače, nadjenuli dva nadimka – „dikobraz“, zbog oštrih obrva i brade, i "Burduš“, prema srpskom glumcu Jovanu Janićijeviću Janjićku, koji je ostao najpoznatiji po toj ulozi i po ulozi koju je propustio – on je trebao biti don Vito Corleone u Kumu. Burdušu su producenti ponudili ulogu pod uvjetom da savršeno nauči engleski. Vratio se u Jugoslaviju kako bi to učinio, no tamo je skrivio prometnu nesreću u kojoj je stradao njegov suputnik, pa od engleskog nije bilo ništa jer je dobio zatvorsku kaznu, da bi se nakon odsluženja proslavio kao Burduš a onda je igrom sudbine taj nadimak prišiven hrvatskom predsjedniku.
Stjepan Mesić također je prišivao nadimke. U oštrom natjecanju za predsjednika Republike, Ivo Sanader suprotstavio mu je Jadranku Kosor, koju je Mesić verbalno cipelario („otvorim hladnjak, iskoči Kosor, upalim televizor, Kosor, strah me otvoriti paštetu, bojim se da iz nje ne iskoči Jadranka…“ koja je na njegove ispade reagirala dosta emotivno, pa joj je prišio nadimak „Suzana“. Danas se, kao u pjesmi, vole – „Suzana, I crazy love in you“… Gospođu Kosor nazivali su i „Jaca“, ali ne pred njom.
Andrej Plenković i hadezeovci Milanovića opisuju kao „Kremljenka“ aludirajući na njegov odnos prema Rusiji i rusko-ukrajinskom ratu. Siniša Hadaš Dončić navodno bivšeg šefa naziva „aorist“ jer ga, barem što se tiče SDP-a, smatra prošlim svršenim vremenom. Doduše, s Milanovićem se nikad ne zna – jednom je već sam sebe pospremio u povijest, ali je iz nje pobjegao, možda to učini opet. U povijest je – točnije u poduzetničke vode – preselio i Gordan Maras, koji je u SDP-u imao simpatični nadimak „Buhtlica“. Da se nije povukao, u ovom kršu od stranke zvanom SDP, stršao bi kao Helmuth Schmidt.
Plenkovićev ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković nosi neslavno slavni nadimak „Njonjo“ kojega su mu prišili, tko bi drugi, mangupi iz vlastitih redova - Gordan je uspio preživjeti sve stranačke meandre, sve predsjednike od Tuđmana do Plenkovića, uključujući i Ivu Sanadera, pa su mu sanaderovci, želeći ga prikazati kao želatinoznu masu lišenu kičme, nazvali Njonjom… On ima sve izglede nadživjeti i Plenkovića a ako se ovaj dugovječni lider – koji je već sad po duljini staža nadmašio Franju Tuđmana – povuče s čela stranke, ima solidne izglede naslijediti ga, osim ako mu karma, kao Vladimiru Bakariću (kojega su zvali „mrtvac“ i „svileni“) nije odredila drugačije. U komunizmu su skoro svi političari imali nadimke, koji nisu proizlazili iz mašte ili osobina karaktera, već iz potreba ilegalnog rada i skrivanja od policije. Najpoznatiji nadimak Josipa Broza je Tito, ali on ih je imao šezdesetak (drugi najpoznatiji je Valter). Miku Špiljka su zvali „dermatolog“ jer je bio obućar pa su o njemu pričali i viceve, među kojma je najpoznatiji onaj u kojemu se čovjek pita koja je razlika između vlaka i Mike Špiljka, pa odgovara: „Vlak ima dva razreda“.
Eto, nisu ni naši političari, s diplomama sa benzinske pumpe u Travniku bez prethodnika. I za njih postoji vic: „Sve je ukrao – jedino je diplomu pošteno kupio“. Tomislav Tomašević ima poznati nadimak - „Senf”: Dobio ga je još u osnovnoj školi po omiljenom začinskom umaku od gorušice. Vladimir Šeks ima dva nadimka koji mu se ne dopadaju - jedan mu je dala Udba, „Kolega“, a drugi proizlazi iz nekog spisa kojega je Tuđman, o Šeksu, držao u ladici. Oporba i novinari tvrde da je „Sova“ bilo njegovo kodno ime u Službi državne sigurnosti, dok Šeks tvrdi kako je to naziv spisa kojim je istraživana djelatnost Udbe protiv njega. Feral je jednom duhovito primijetio kako Udba nije davala kodna imena prema fizičkom izgledu ljudi, ali kako o tome ne možemo suditi, možemo se samo nasmijati. Ivo Sanader dobio je, nakon pada, nadimak „Ćaća”: Isprva satirična dosjetka na društvenim mrežama (stranica „Ćaća se vraća”), postala je općeprihvaćen sinonim za bivšeg premijera i njegov autoritativni stil vladanja strankom i državom. Kažete li danas samo „Ćaća“ svi će znati na koga se odnosi. Milijana Brkića, nekoć glavnog tajnika HDZ-a i ministra, mnogi više poznaju po nadimku „Vaso“, kojega je nosio u ratu, nego po pravom imenu, Milijan. U svakom slučaju, dok je vedrio i oblačio strankom, i sama je Središnjica nosila nadimak – Vasiona. Slično je i s Ljubom Ćesićem, kojega manje ljudi zna po imenu nego po nadimku Rojs. Nadimak nije dobio po slavnoj engleskoj cestovnoj krstarici, nego kao dječak, tijekom nogometa. Suigrači su mu dovikivali „brojiš, Ljubo, brojiš“ – što bi trebalo značiti „dodaj“- a kako su to izgovarali brzo, zvučalo je kao Rojs, ispričao je u Nedjeljom u dva autor najslavnije rečenice devedesetih – „tko je jamio - jamio“.
Radimir Čačić nadimke „Pajser” i „Buldožer“ zaradio je zbog svog izravnog stila, kako djelovanja tako i komunikacije. Nekoj je političarki, koja je prosula bujicu šovinističkih rečenica, kazao „Iš“, pa i nije čudo. Ivo Josipović bio je nazivan „Lignja“ i „kuhana noga“, svakako ne zbog mediteranskog temperamenta. On je školski primjer kako okrenuti negativan nadimak u vlastitu korist. Iako su ga politički protivnici njime htjeli poniziti, on je nadimak „Lignja” potpuno prihvatio pa je na društvenim mrežama često objavljivao fotografije jela od lignji, a na kraju svog mandata čak je od svojih suradnika na poklon dobio veliku plišanu lignju. Izjavio je da mu je nadimak simpatičan jer su lignje „inteligentna i plemenita stvorenja”.
